Živimo u teroru imperativa: “Budi svoj.” Više nego ikada živimo mit o autentičnosti. Ta sveprisutna, komodificirana mantra kasnog kapitalizma – jeftini soteriološki slogan koji nam neumorno servira industrija samopomoći, korporativni HR manifesti i inflatorni govor mrežnih gurua – u svojoj je suštini duboko ideološki mehanizam. On funkcionira kao perfidna tehnologija pacifikacije i kontrole. Manipulacije…
U svijetu koji od nas zahtijeva da na tržnicu rada i digitalnih platformi iznesemo “cijeloga sebe”, izručivanje vlastite intime prestaje biti čin emancipacije i postaje oblik radne i emocionalne eksploatacije. Zahtjev, utoliko za “radikalnom autentičnošću” nije ništa doli zahtjev za potpunom, panoptičkom transparentnošću čovjeka pred neumoljivim okom kapitala.
Upravo u tu neurotičnu, duboko “zaraženu” točku suvremenosti zasijeca Tomas Chamorro-Premuzic svojom izvanrednom, drskom i oslobađajući poticajnom knjigom Mit o autentičnosti: Zašto autentičnost nije najveća vrlina i što razvijati umjesto nje, koju je u besprijekornom, gipkom prijevodu Alenke Patrun objavila zagrebačka Planetopija.
Praćenje “unutarnjeg kompasa”?!
Chamorro-Premuzic, prepoznatljivi organizacijski psiholog s iznimnim sluhom za društvene patologije, započinje, recimo to tako – bez anestezije: autentičnost je mit – i to iznimno opasan. Primjenjujući alate bihevioralne znanosti i analize suvremenih diskursa, autor provodi bespoštednu analizu temeljnih iluzija zapadnjačkog individualizma: radikalne iskrenosti, slijepog praćenja “unutarnjeg kompasa”, ignoriranja tuđeg mišljenja i imperativa izravnog prenošenja privatnog identiteta u javni i profesionalni prostor.
Mit o autentičnosti: Identitet je izvedba
Intelektualno najbudniji sloj ove knjige leži u autorovom implicitnom dosluhu s teorijom performativnosti Judith Butler: identitet nije fiksna, data, esencijalistička supstanca koja čuči u mračnoj dubini našeg bića čekajući da bude “oslobođena”. Identitet je izvedba; on je kontinuirana, koreografirana i kontekstualno uvjetovana društvena praksa. Kada nam popularna kultura poručuje da otpuštamo konvencije, “pustimo kočnice” i progovaramo izravno iz trbuha, ona zapravo ne oslobađa našu autentičnu ljudskost, nego nagrađuje neobuzdani narcizam i socijalnu dezinhibiciju. Poziv na autentičnost u pravilu postaje politički i etički blanko-ček za psihopatiju s pokrićem – opravdanje za egoizam, bezobzirnost i izostanak bazične društvene empatije.
U tom smislu, autentičnost se prokazuje kao svojevrsna foucaultovska tehnologija jastva u kojoj subjekt sam sebe nadzire i izlaže, pretvarajući vlastite nedostatke u navodne “organske vrline”. Ako sam “autentično mrzovoljan” ili “autentično agresivan”, društvo bi prema tom populističkom diktatu trebalo prilagoditi svoje granice meni, umjesto da ja svoje ponašanje usuglasim s potrebama zajednice.
Izostanak maske je neotesanost
Chamorro-Premuzic lucidno razotkriva kako zapravo funkcionira društveni habitus: uspjeh, emocionalna zrelost i funkcionalno supostojanje u zajednici ne dolaze iz artikulacije sirovog, neprerađenog id-a, nego iz vladanja kompleksnim društvenim kodovima, iz suptilne mimikrije i onoga što je sociolog Erving Goffman nazvao upravljanjem dojmom (impression management). Autor nas podsjeća da je Goffmanova podjela na prednju i stražnju pozornicu, odnosno sposobnost usvajanja socijalne maske, zapravo jedna od najdragocjenijih civilizacijskih tekovina.
Biti uljudan, biti obziran, kontrolirati impuls i ublažiti vlastitu “istinu” kako bi se sačuvala dostojanstvenost i kohezija drugoga – to nije licemjerje već, zapravo, čin društvene odgovornosti, samokontrole i visoke emocionalne inteligencije. Izostanak maske ne znači iskrenost; on najčešće znači neotesanost.
Posebno je britak i politički subverzivan autorov obračun s korporativnim diskursom koji cinično potiče zaposlenike da “dovedu cijelog sebe na posao”. U duhu analize kapitalističkog realizma Marka Fishera i teorija o društvu izgaranja, Chamorro-Premuzic prokazuje kako suvremeni kapitalizam briše posljednje linije obrane između privatne i profesionalne sfere. Ako poslodavcu predate svoj privatni identitet, svoje hobije, stambeni prostor i svoje emocionalne lomove, predate mu i posljednji kvadratni metar osobne slobode. Kada rad postane vaš jedini identitet, svaki poslovni neuspjeh ili promjena u strukturi tvrtke više nije organizacijsko pitanje, nego slom jedinke.
Maska kao obrambeni štit
Zato je autorova teza o potrebi svjesnog distanciranja, glume i profiliranja odvojenog “poslovnog jastva” zapravo duboko emancipacijska. Ne dovoditi cijelog sebe na posao znači sačuvati vlastitu unutarnju slobodu, mentalno zdravlje i inherentno pravo na otpor. Maska ovdje ne služi obmani, nego djeluje kao obrambeni štit pred intruzivnim zahtjevima tržišta.
Na razini analize liderstva, knjiga Mit o autentičnosti donosi oštar zaokret protiv toksičnog mita o karizmatičnom vođi. Chamorro-Premuzic argumentira kako fokus na autentičnost u menadžmentu redovito promovira glasne narcise koji svoje osobne fiksacije i hirove proglašavaju vizijom. Umjesto autentičnosti, autor predlaže tri ključne alternative koje valja sustavno razvijati: skromnost kao sposobnost priznavanja vlastitih ograničenja, prilagodljivost kao socio-psihološku fleksibilnost te kompetenciju kao fokus na to što radimo i koliko to dobro radimo, a ne na to tko jesmo u svojoj privatnoj definiciji.
Iznova usvojiti socijalne vještine
Chamorro-Premuzic ne piše suhu teoriju; njegov je stil natopljen finom ironijom, erudicijom i gorkim humorom. Citirajući raspored figura – od refleksija Wernera Herzoga i glumačke metamorfoze Meryl Streep do britkih opaski Kurta Vonneguta koji nas podsjeća da jesmo ono što se pretvaramo da jesmo pa stoga moramo biti jako oprezni u ono što se pretvaramo da jesmo – autor gradi tekst koji se čita u jednom dahu, no čiji uvid dugo odzvanja.
Mit o autentičnosti izvanredna je dijagnoza suvremenih psiholoških zabluda i etički manifest za jedno zrelije, obzirnije doba. Ona nas poziva na intelektualnu poniznost, na pravi rad na sebi i na prihvaćanje činjenice da je čovjek u svojoj suštini relacijsko biće definirano očima, potrebama i granicama Drugog. Tomas Chamorro-Premuzic napisao je intelektualno uzbudljivo, stilski ispolirano i subverzivno djelo koje nas poziva na oslobađanje od nepodnošljivog tereta da budemo “ono što jesmo” – pružajući nam dopuštenje da, kroz rad, obzir i usvajanje socijalnih vještina, postanemo neusporedivo bolji, obzirniji i mudriji nego što nas je priroda stvorila.
Fotografije: cineclassico / Alamy / Profimedia
Pogledajte i:
Od Sulejmana do Zlatnog dečka: Zašto nas turske serije drže pred ekranima?
