Postoji nešto gotovo subverzivno u odluci da se povijest žena ispriča preko predmeta. Ne preko kraljica, revolucija i velikih bitaka, nego preko džepa, bidea, šivaćeg stroja, menstrualne čašice ili komada papirusa. Upravo zato knjiga Stvari. Povijest žena u 100 predmeta autorice Annabelle Hirsch predstavlja važan doprinos suvremenoj feminističkoj historiografiji: ona odbija prihvatiti hijerarhiju koja stoljećima određuje što je vrijedno pamćenja, a što pripada području privatnog, nevažnog i ženskog. Hirsch ne pretendira napisati novu univerzalnu povijest ženskog iskustva, nego pokazati koliko je povijesni kanon nastao selekcijom, a ne “prirodnim” redom stvari.
Već u uvodu Hirsch precizno dijagnosticira problem. Povijest je dugo bila konstruirana kao pozornica na kojoj djeluju muškarci, dok su žene ostajale u funkciji dekora, fusnote ili objekta. Nije slučajno da autorica kreće upravo od predmeta – stvari koje su stoljećima dijelile sudbinu žena: bile su prisutne svuda, a rijetko su bile predmet ozbiljnog interesa. U tom smislu knjiga funkcionira kao svojevrsni arheološki zahvat u kolektivno pamćenje.
No najveća vrijednost ove knjige nije samo u vraćanju žena u povijest, nego u odbijanju da ih prikaže kao vječne žrtve. Hirsch inzistira na složenosti ženskih iskustava. Njezine junakinje nisu uvijek herojske, progresivne ni moralno besprijekorne. One su kontradiktorne, ambiciozne, ponekad oportunističke, često genijalne. Upravo ih ta nesavršenost čini uvjerljivima.
Krive predodžbe o prošlosti
Posebno su zanimlji rani eseji o prapovijesti. U poglavljima o zarasloj bedrenoj kosti ili pećinskom slikarstvu autorica dekonstruira jedan od najžilavijih mitova zapadne kulture: da su muškarci oduvijek bili lovci, stvaratelji i pokretači civilizacije, dok su žene pasivno čekale u pećinama. Hirsch se ovdje oslanja na suvremena antropološka istraživanja koja pokazuju koliko su naše predodžbe o prošlosti zapravo proizvod rodnih predrasuda devetnaestog stoljeća. Povijest nije otkrivena; ona je često interpretirana kroz ideološke naočale svog vremena. U tom smislu knjiga postaje više od popularne povijesti. Ona pokazuje kako nastaju narativi moći.
Jedan od najuspjelijih trenutaka knjige jest portret faraonke Hatšepsut. Hirsch odbija čitati njezinu pojavu kroz binarne kategorije muškog i ženskog te otvara prostor za queer interpretacije povijesti. Takav pristup nije senzacionalistički – naprotiv, pokazuje koliko su suvremene kategorije roda često neadekvatne za razumijevanje prošlih epoha. To je rijedak primjer popularne publicistike koja se ne boji teorijske kompleksnosti.
Jednako intrigantno djeluju poglavlja o Sapfa, Amazonkama ili božici Izida. Hirsch ih ne romantizira, nego istražuje kako su tijekom stoljeća postajale projekcijska platna za muške fantazije, strahove i političke potrebe. Amazonke tako nisu samo ratnice iz mita – one su simbol svega onoga što patrijarhalna kultura istodobno želi i pokušava kontrolirati.
Duboko istraživanje i anegdote
Njezina najveća “mana” možda je upravo ono što autorica unaprijed priznaje subjektivnost izbora. Premda je osvježavajuće čitati povijest oslobođenu akademske pretencioznosti, povremeno se stječe dojam da pojedini predmeti služe kao povod za esejističke asocijacije koje nisu uvijek jednako uvjerljive. Neka poglavlja djeluju duboko istraženo, dok druga ostaju na razini zanimljive anegdote.
Također, unatoč autoričinoj samokritičnoj napomeni da se fokusira na Zapad jer mu kulturno pripada, ostaje otvoreno pitanje koliko suvremeni feminizam može pristati na tako eurocentričnu perspektivu. Povijest žena nije samo povijest europskih i sjevernoameričkih žena, a pojedini čitatelji s pravom će poželjeti širi geografski horizont.
No možda je najzanimljivije ono što se događa kada Hirsch dođe do suvremenosti. Predmeti poput menstrualne čašice, mobitela ili Diorove majice s natpisom “We Should All Be Feminists” pokazuju kako se emancipacija danas često isprepliće s tržištem. Feminizam više nije samo politički projekt, on je i roba. Hirsch taj paradoks ne razrješava, ali ga inteligentno registrira.
U konačnici, Stvari. Povijest žena u 100 predmeta nije knjiga, kao što smo već ustvrdili, koja želi napisati konačnu povijest žena. Ona želi nešto važnije, ili barem dijelom, a to je promijeniti način na koji gledamo povijest. Nakon nje teško je promatrati običan predmet kao nešto neutralno. Svaka stvar postaje trag nečijeg života, rada, otpora ili želje.
A možda je upravo to najveća feministička lekcija ove knjige. To da povijest nije sastavljena samo od velikih događaja. Ona živi u predmetima koje smo naučili ne primjećivati. Baš kao što smo stoljećima učili ne primjećivati žene. I zato je Hirschina knjiga, uza sve svoje nedostatke, dragocjen podsjetnik da je ponekad dovoljno otvoriti ladicu povijesti kako bismo shvatili koliko je toga iz nje namjerno bilo izostavljeno.
