Nadolazeća predstava neovisnog kazališta Arterarij spaja prošlost i sadašnjost. Točnije rečeno, prošlost je u direktnoj komunikaciji sa sadašnjošću. Na njihove daske će se smjestiti dvije obitelji u predstavi "Kućica za pse." Ono što ih spaja su šutnja i trauma ratnog silovanja. Romano Nikolić je potpisao režiju, a za tekst su zaslužni Dorotea Šušak, Mario Mažić i Romano Nikolić u suradnji s izvođačima. Na dramaturgiji su radili Dorotea Šušak i Romano Nikolić. Povodom premijere "Kućice za pse" koja će se održati 27. dana ovog mjeseca, razgovarali smo s glavnom glumicom Anitom Matić Delić, dobitnicom prošlogodišnje nagrade hrvatskog glumišta za najbolju glumicu u predstavi “Na dnu oceana postoje neki svjetovi” u produkciji Arterarija i režiji Romana Nikolića.
Što je za vas šutnja?
Šutnja je sve ono što je neizrečeno. Šutnja je kad nešto osjećaš, misliš, ali ne možeš reći, ne želiš reći, bojiš se reći. Šutnja. Nekad ne želimo u nečemu sudjelovati, pa šutimo kad nešto vidimo. Ali ako smo nešto proživjeli i šutimo, onda ta šutnja prelazi u teško gutanje života. Tako mi se to čini. Radeći na ovom projektu, puno smo pričali o tome. A to gutanje i potiskivanje je jako opasno. Vjerujem da šutnja koja se nakuplja godinama negdje unutar tijela bukne. Zato je potrebno raditi ovu predstavu da bi osjetili koliko je bitno razgovarati međusobno - i u svojoj obitelji i u nekoj svojoj bližoj okolini, odnosno u onoj u kojoj se osjećaju sigurno.
Smatrate li da je ova šutnja nakon rata zapravo jako glasna, bez obzira na to što je počela isplivavati nakon godina i godina?
Pa da, zato što je trebalo vremena da se stišaju sve one prve strasti koje su trajale prvih 10-15 godina nakon rata. To se pogotovo osjetilo u prvim godinama. Žrtve bilo kojeg oblika nasilja nisu govorile iz raznih razloga, pa tako i nacionalnosti. Nasilje je nasilje, te boja kože i krvna zrnca tu ne mogu biti bitna. Bitno je ono što se žrtvi dogodilo i da joj se pomogne, a ljudi nisu osjećali potporu. Svjedočili smo tome. Kad je završio rat, imala sam 20 godina. Moja generacija i ja smo tome svjedočili i gradili smo život, dok smo s druge strane bili okruženi treptavim strahom. Arterarij već deset godina radi na kazalištu kako bi se reklo sve ono što se misli da se ne smije reći. To je prostor koji želi razbiti svaku vrstu šutnje.
Mislite li da je hrvatska javnost spremna na ovakvu predstavu i pri tome ne mislimo na one koji će doći na predstavu jer možda imaju slične svjetonazore i političku orijentaciju. Koliko mislite da je društvo spremno za dijalog, a ne monolog?
Da, apsolutno se slažem da je dijalog potreban, ali ne znamo koliko je spremno društvo i koliko je spremno - to nas jako zanima. Prekjučer su nam na probu ušle dvije gospođe, dosta starije. Došle su pitat gdje da kupe kartu, jer ne znaju kupiti online. Dakle, to su neke dvije žene koje nitko od nas ne poznaje, a tako nam se javila još jedna osoba. Dakle, to je troje ljudi koji su zainteresirani. Arterarij nije kazalište za široke mase i već je stvorio neku svoju publiku i još će stvarati. Otkrivat će nas neki novi ljudi koji ne znaju da postoji, ali se mi s tim ne opterećujemo. Igrat ćemo onoliko predstava koliko će biti publike kojoj je to namijenjeno, jer su odabrali baš tu predstavu u Arterariju.
Zar kazalište ne bi trebalo raditi na tome da privlači upravo one koji ne žele slušati?
Apsolutno, da. Mi to želimo, ali ne možemo nikoga natjerati da dođe. Mislila sam u smislu da će uvijek biti interesa i nove publike koja će doći. Mi to želimo i vjerojatno će nam doći netko tko se toga boji, tko se ne slaže. Spremni smo na to jer je to isto reakcija. Jednom mi se u Kerempuhu dogodilo da predstava nije baš dobro išla kod publike. Doživjela sam da se ljudi dižu i demonstrativno lupaju vratima po izlasku.
Da, umjetnost treba provocirati?
Jer, da, nije glavna tema ratno silovanje. Ono je potpuno tamo negdje iza. Mi igramo život tih žrtva i obitelji 30 godina poslije. Prikazujemo kako su kroz tih 30 godina živjeli i rasli. Ima pozitivnih, tužnih, i veselih trenutaka. Ovo je priča šutnji i borbi s traumom, o zatomljavanju strahova, o tom nekoj nemoći da se izgovori. Nemamo ništa eksplicitnog, to su ljudi koji žive svoj život. Sjede za stolom, jedu juhu, nekad se priča, netko ne priča, ali je to redateljski, dramaturški odlično složeno.
Kako ste se vi pripremali za ovakvu ulogu? Sigurno sam da nije bilo niti malo psihički jednostavno. Jeste možda razgovarali s ljudima koji su prošli kroz te stvari i kako je teklo cijeli taj proces?
Nismo razgovarali sa žrtvama, jer ih nismo htjeli izložiti retraumatizaciji, ali smo razgovarali s ljudima koji im pružaju direktnu podršku, koji se bave ovom temom. Redatelj i dramaturginja više od godinu dana su istraživali taj projekt, a ovoj temi Arterarij želi duži niz godina posvetiti projekt.
Zašto je trebalo toliko dugo?
Trebalo se stručno pripremiti. Dorotea Šušak i Romano Nikolić su putovali po regiji, po centrima za pomoć žrtvama, dobili su uvide u sudske spise. Razgovarali smo s Marijanom Senjak iz Ženske sobe. Ona je terapeutkinja koja od početka 90-ih radi sa žrtvama ratnog silovanja. Prvi susret trajao je skoro dva sata, a ja sam nakon nekih 45 minuta trebala izaći iz prostorije jer sam se emotivno raspala. Morala sam udahnuti i onda sam se vratila. Ti ljudi isto normalno žive i nemaš pojma kad dođeš, recimo u poštu, da je možda žena za šalterom bila žrtva i najnormalnije radi svoj posao. Ti ne znaš što ona proživljava poslije i kakav odnos ima sa svojom obitelji. Puno takvih stvari nam je pričala Marijana Senjak i redatelj je smatrao da je to bitno. Gledali smo intervjue svjedočanstva koji se mogu pronaći na internetu. Nisam previše gledala jer to nije onaj princip da ideš oponašati.
Kako bi odgovorili na komentare da je hrvatska umjetnost opsjednuta ratom i da je ovo još jedna predstava o 90-ima?
Pitala bi ih zašto onda gledaju američke ratne filmove. Ova predstava nije isključivo o ratu. Mi radimo predstavu o ljudima koji danas žive s nama, a ovo su proživjeli prije 30 godina. Nismo ih pokopali, živi su. U najavi se spominje i govori se o ratnom silovanju i bitno je da se to kaže, ali s druge strane, to nije priča isključivo bazirana na ratu, kojem ratu, kojim ljudima, je li o Hrvatima ili Srbima ili muslimanima. Govorimo o svima nama, o čovjeku.
Prije smo imali prilike pogledati dokumentarni film „Veća od traume“ i igrano-dokumentarni „Sunčica“ koji progovaraju o ovoj temi. Po čemu se „Kućica za pse“ razlikuje i donosi li nešto novo po pitanju sadržaja?
Mi pratimo dvije obitelji koje nemaju zajedničkih kontakata. Pred vama se u jednoj kući događa jedna priča, a u drugoj druga 30 godina nakon proživljene traume. Priče su gotovo slične. Htjeli smo pokazati kako se jedna obitelj oslobodila šutnje i traume, a druga obitelj ne može i nikad neće. Kroz njih će sve bit jasno.
Odakle naziv „Kućica za pse“?
Dječak koji je za vrijeme rata imao 5 ili 6 godina, sakrio se u kućicu za pse kada mu neprijatelji došli u dvorište. Njega nisu pronašli, ali su ostale članove njegove obitelji mučili. On je sve to gledao sakriven u kućici za pse. Zanimalo nas je, točnije proganjalo nas je, kako taj dječak, koji je tada imao šest godina, živi dalje i kako se nosi s tom traumom.
