Na jedan vrući svibanjski dan, moja je kći diplomirala. Nemam ni 47 godina, a odjednom sam se našla u tim famoznim srednjim godinama. Preko noći moje dijete više to nije, sad je nešto između. Psiholozi ovaj period nazivaju “emerging adult” ili odrasli u nastajanju (nemamo još neki bolji prijevod). Znanstvenici su morali skovati novi termin za period između adolescencije i odraslosti, period kad se osjećaš odraslo ali bi istovremeno izbjegavao sve moguće obaveze. Ne želiš da te se pita kad ćeš doći doma ali bi ujedno i spavao/la do podne jer ti je teško ustati se. Meni je sve to malo drugačije izgledalo jer sam s diplomom već imala nju pa se nekad osjećam kao da je moja mladost bila naglo otrgnuta i zamijenjena nekim odgovornijim životom. Ja nisam imala taj period “ni - v - rit - ni - mimo” pa se sad službeno s njim po prvi puta susrećem.
Kako neke poteze mladosti kasnije rezimiraš u zrelijem tonu, nisam htjela da se njoj ponovi moja sudbina mlade majke. Pokušala sam joj ugraditi sve drugačije ideje kako joj ne bi pružila isti (zajeban) start u odrasli život. Još dok je mala bila (a to je bilo doslovno jučer!) govorila sam joj da treba ići u školu barem do tridesete, a da o djeci razmišlja tek onda kad sama prestane biti jedno. Kako znam da te školovanje duže drži u toj dječjoj formi, imalo mi je to sve smisla.
Ona ide na doktorat, poslušala me je! A sad je vrijeme da se malo okrenem prema samoj sebi.
Djeca odrastaju, odlaze (ako imaju priliku) i postaju odrasle osobe. To svi znamo, zar ne? Pa kako to da nas onda iznenadi kad se to počne događati? S jedne strane, slatko mi je gledati tu moju kći kako suvereno hoda u novokupljenim samo njenim štiklama po podijumu i grabi teško zarađenu diplomu, a s druge strane gorčina mi se skupi u ustima kad se sjetim da je tek nedavno skinula (slične) plastične štiklice s malih stopala kupljenih na lokalnom kirvaju sv. Ante kako bi na miru pogledala Shreka po stosedamdesetiosmi put. Gdje je pobjeglo vrijeme? Osjećam tu neodređenu prazninu kao rezultat neizvjesnosti i pitanja: koliko ju trebam puštati, a koliko je O.K. da kažem i što bi ja?
Taj šok brzog galopiranja vremena, prolaznosti života i redefiniranja odnosa s djecom mora negdje stati. Kako ga sad upravo proživljavam, moram ga osjetiti i dati mu mjesto, prihvatiti činjenicu da nemam više (malo ni srednje) dijete, da imam ženu (ženicu?) pored sebe kojoj ne smijem trimati krila s neprekidnim savjetima, pa čak ni ako je potreba za zaštitom u pozadini kao motiv. Ženu koja treba živjeti svoj život i napraviti svoje greške. A ja samo trebam biti i dalje TU. Nenametljivo i u poziciji odrasle osobe.
Puštanje je teško.
No, s druge strane, zahvalna sam što uopće imam priliku baviti se s ovim “problemom”. Naime, većina roditelja nikad ni neće doći do toga da im dijete negdje odlazi jer- nemaju kamo, a nemaju ni s čim. Većina demografskih istraživanja navodi da u Hrvatskoj više od 60% mladih (do 35. godine života) i dalje živi u roditeljskom domu - s roditeljima naravno. Iako je to nečiji izbor, kojeg treba cijeniti, pitanje je koliko tih mladih ostaje s roditeljima iz nužde, a koliko iz osobnog odabira?
Nije ovo samo naš lokalni problem, iako demografska politika i opcije koje s mladima nude nisu od pomoći, nego taj problem postoji i u svijetu. Sjedinjenim Američkim Državama polovica mladih u dobi između 18. i 29. godine života, živi s roditeljima čak i ako su u međuvremenu otišli od doma pa se u taj isti dom vratili na račun pohađanja fakulteta.
Osamostaljivanje se nešto izmijenilo u odnosu na ono kako je to izgledalo za nas. Danas klincima treba nešto više vremena kako bi se financijski odvojili od roditelja, pronašli svoj dom ili ušli u neku stabilnu novu zajednicu te dobili vlastitu djecu. Iako ne idu svi na fakultete, a ne žele ni svi imati djecu, nekako su ta dva faktora (školovanje i djeca) logični faktori koji ukazuju na odrastanje. Sve je veći jaz između primanja i cijene nekretnina. No, nije sve crno u toj situaciji u kojoj smo se našli. Produženo odrastanje pruža priliku mladima zaista odrasti pa čak i u mentalnom smislu. Mozgu treba da se razvije kako bi naučili donositi složene odluke ali i bolje sebe upoznali. Pa ipak, sve to mi roditelji i dalje trebamo uglazbiti u našem kućanstvu kako bi odnos nas i djece napredovao a ne bio konstantan izvor frustracije.
Ponekad sretnem roditelje koji besramno izjavljuju da nikad ne bi pustili djecu da idu studirati ili raditi daleko (u drugu državu). Moje iskreno pitanje njima je: “a tko vas uopće pita za dozvolu”?
Imamo li mi to potrebu štititi djecu od života ili se bojimo da, jednom kad odu, moramo ostati sami sa svojim životima?
Ne postoji istraživanje koje bi dalo odgovor na ova pitanja, postoji samo ono što je istina za vas.
No,ostali s nama u istom objektu ili otišli na drugi kontinent, odrastanje naše djece okolnost je koju ne smijemo zanemariti ako želimo zadržati dobar odnos s njima. Uloge se moraju mijenjati jer nitko više u tom odnosu nije, a ni ne bi trebao biti dijete. Vrijeme je da svi postanemo odrasle osobe, jer osim što djeca urastaju u tu ulogu, urasti u nju moramo i mi. Postoje tri tipične uloge u odnosima koje možemo zauzimati: roditelj, dijete i odrasla osoba. Promjena odnosa između nas i naše djece kreće sa osvještavanjem situacija u kojima se tipično ponašamo kao roditelji dok bi se trebali ponašati kao odrasle osobe. Primjerice, podsjećati dijete da jede ili na neke obaveze koje ima dogovorene u danu (jer će zakasniti) tipičan je primjer preuzimanja odgovornosti iz njihovih ruku. Kao što bi pravi roditelj i trebao ponekad napraviti, kad je malo dijete u pitanju. Mala djeca nemaju sposobnosti preuzimati odgovornost odraslih ljudi, kao što je samostalno buđenje, oblačenje ili izbor namirnica za doručak, no kad je riječ o nekome tko puni 22. godinu života ovo ljeto, onda je vrijeme da ohanimo i ostavimo odgovornost tamo gdje joj je i mjesto - u njihovim rukama.
Kako bi još bolje dobili dojam koliko često se znamo naći u ulozi roditelja čak i kad nismo u interakciji s rođenim djetetom, pročitajte sljedeći primjer.
Zamislite sebe kao osobu koja se može ponašati sukladno ulozi odrasle osobe, ali ponekad znate i ući u ulogu roditelja u odnosu prema svom partneru/ici. Primjerice kad partneru koji pokušava zakuhati vodu za kavu kažete “pusti ja ću, ti ne znaš ni jaje skuhati”, moguće je da smo se translatirali u ulogu roditelja prema nekome kome to nismo, a nikad ni nećemo biti. Dok, s druge strane, ponekad kažemo “ne znam ti ja to, pa znaš da sam ja nesposobna za te stvari” u trenu kad vas je isti taj partner zamolio da zakucate čavao u zid. Dosta su ovo banalni primjeri i nadam se da se u njima niste prepoznali.
Mi smo sposobni ući u višestruke uloge: roditelj, dijete ili odrasla osoba, ovisno o dinamici odnosa u kojem se nalazimo. Dok nam djeca odrastaju, normalno je da često okupiramo ulogu roditelja jer to i jesmo, no kako se bliži ta njihova odrasla dob, sve je više naša obaveza prebaciti se u ulogu odrasle osobe.
Odrasla osoba pitat će onog drugog u odnosu što želi, a što ne želi. Pitat će ga/ju što mu/joj smeta ali će i izraziti vlastito mišljenje, podijelit će emociju. Odrasla osoba ne boji se NE biti u pravu.
Plesovi u odnosima gdje često izmjenjujemo uloge, normalna su pojava, no ne i najzdravija za bilo koji odnos. Biranje uloge odrasle osobe u odnosu s vlastitim odraslim djetetom nije ni malo lak zadatak jer zahtjeva kompletan izlazak iz zone komfora. No, opet, to je sjajan način očuvanja zdravlja tog istog odnosa.
Izlaženje iz plesa u odnosu i zauzimanje pozicije odrasle osobe stvar je preuzimanja odgovornosti ali i hrabrosti odabira svojih novih uloga ili samo osvježenja starih. Puštanje djeci da naprave svoje izbore kao i greške, može iscijeliti i njih i vas, ali i vaš odnos jer to je ultimativni znak povjerenja prema njima. Mi smo ih odgajali, sad je naš posao gotov. Povjerenje prema djeci povjerenje je i prema nama samima. Odradili smo dobar posao. Sad je red na njima.
