Nakon Eurosonga ponovno je došlo vrijeme da pročistim listu prijatelja i ljudi koje pratim na društvenim mrežama. Dođe to svakih nekoliko mjeseci, a ovisi o triggerima. Možda su to kojekakvi izbori, referendumi, prosvjedi, ratovi ili u ovom aktualnom slučaju – Eurosong.
Nemo, mladić iz Švicarske izjasnio se kao nebinarna osoba, napisao o tome odličnu pjesmu, osmislio sjajan styling i pobijedio na Eurosongu zahvaljujući glasovima stručnih žirija iz 25 zemalja. Na njegovu žalost, drugi je bio predstavnik Hrvatske, koji je osvojio glasove publike, a Hrvati su odlučili svoj bijes usmjeriti prema tom talentiranom 25-godišnjem Švicarcu. Osim komentara u kojima ga se vrijeđa na osnovu rodnog identiteta, izgleda, stylinga, onih u kojima ga se naziva „ono“ ili „bolesnim“, vapaja o tome „kako objasniti sirotoj djeci muškarca u suknji“, bio je i iznenađujuće velik broj komentara koji su započinjali s: „Ok je to sve, ALI...“
Nemo
Svakakvih se tu „ali“ našlo. Ponovno su neki spominjali djecu koju prizori s Eurosonga navodno „kvare“, iako je sasvim jasno da većinu djece nije briga nosi li tko suknju ili hlače. Razlog je jednostavan – djeci odjeća nije moralna kategorija, za razliku od njihovih roditelja.
Bilo je i onih kojima je sve jasno i sve im je super, ALI muče ih upotreba zamjenica za nebinarnu osobu jer svi su u Hrvatskoj u tih nekoliko dana odjednom postali ne samo glazbenice/i, glazbene/i kritičarke/i statističarke/i (lako su izračunali da smo, naravno, opet prevareni!), nego i lingvistkinje/i.
Nisu to bili samo anonimni ljudi, nego i neki poznanici i prijatelji te članovi obitelji, ali i influenceri te javne osobe koje su u „pravedničkom bijesu“ napisale ili snimile i objavile brutalno šovinističke izjave koje su nerijetko bile protuzakonite. Zbog toga su neki od njih dobili užasnute komentare i prozvalo ih se za širenje mržnje. I onda smo došli do tog trenutka kad se za sve okrivljava – politička korektnost.
Ne možeš više ništa ni reći! Odmah te se kancelira! Oni svoju propagandu mogu širiti! Zastrašuje nas se! Ušutkava nas se! Mi smo stvarne žrtve! Gdje je ta sloboda govora?!
Sigurna sam da ste čuli ili pročitali neku od ovakvih nebuloza u posljednjih nekoliko dana, a vjerojatno i prije. Relativiziranje političke korektnosti i optuživanje „woke“ kulture za sve što ne valja u našem društvu već je postalo toliko uobičajeno da je teško otvoriti tu raspravu bez da nekoga na kraju ne blokirate.
Nešto je slično nedavno izjavio Jerry Seinfeld u promovirajući svoj novi film „Unfrosted“ koji se prikazuje na Netflixu. Seinfeld se potužio da su „ekstremna ljevica i politički korektna sr***a uništile komediju“. Sličnu izjavu nedavno je dao i John Cleese. Nakon pogledanog „Unfrosteda“, filma koji je Seinfeld napisao i režirao, jedino što mogu reći da nije stvar ni u ljevici, čak ni onoj ekstremnoj, a bome ni u woke ni bilo kojoj drugoj kulturi. Film je naprosto loš, neduhovit, scenarij je nabacan više nego glumačka ekipa, a režija neadekvatna, jednoglasno se slažu kritičari. Prilično je neozbiljno da jedan 70-godišnjak okrivljuje političku korektnost za svoj loš posao. Ali nije li to slučaj svaki put kad netko relativizira taj pojam i spominje ga u negativnom kontekstu?
Pojam političke korektnosti prvi put je upotrijebila novinarka The New York Timesa Elinor Langer, a svrha politički korektnog jezika je izbjegavanje uvredljivih riječi prema bilo kojoj manjinskoj skupini u društvu. Međutim, svakodnevno se suočavamo s relativizacijom tog pojma u javnom narativu, i to ne samo na društvenim mrežama. Primjerice, kad netko kaže da su „homoseksualci bolesni“ i za to ga se nazove homofobnim, ta ista osoba tvrdi da se to dogodilo zbog „terora političke korektnosti“.
Jedan od potencijalnih razloga stalne relativizacije političke korektnosti jest dojam da se s time „otišlo predaleko“ i da su pogotovo mlađe generacije „osjetljive na sve što im se kaže“. U definiciji političke korektnosti na Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža stoji kako politička korektnosti „ima suprotan učinak ako se u svakodnevnom govoru izbjegava za nekoga reći da je npr. spremačica, već se umjesto toga kaže 'osoba zadužena za prostornu higijenu'“. U životu nisam vidjela da je netko umjesto „spremačice“ rekao ili napisao ovu definiciju gore, jednako kao što nikada nisam čula ni vidjela da je netko rekao „spremač“ ili „čistač“ umjesto „čistačica“.
U kombinaciji s relativiziranjem upotrebe političke korektnosti često ide i „kultura otkazivanja“, ili kako bi neki rekli – kanceliranje. Ideja „otkazivanja“ sastoji se u tome da se osobu koja je napravila ili rekla nešto neprihvatljivo bojkotira u javnom životu te im se time onemogući daljnje djelovanje. Ipak, kultura otkazivanja, koliko god je neki stalno zazivali i vidjeli oko nas, naprosto nije zaživjela. Ne znam ni ti jedan slučaj osobe koja je zbog svojih riječi ili djela bila otkazana, iako je možda i trebala biti. Sve se to čini ponovno kao opravdanje i osiguranje za eventualne loše kritike. Recept je jednostavan. Prije nego što javnost, recimo, pročita vaš novi roman ili pogleda vaš novi film i ocijeni ga negativno, vi zavapite da ćete biti žrtva kanceliranja, čisto da budete sigurni. Pa ako se itko usudi reći da ste napravili loš posao, možete optužiti političku korektnost i kulturu otkazivanja.
Ali, kao i svako pravo, ono je ograničeno pravima drugih. Tako je istina da smijete reći svoj stav u javnosti u koju ubrajamo i društvene mreže, ali morate znati da vrijeđanje ljudi prema njihovoj seksualnosti nije vaša sloboda, nego kazneni prekršaj.
Prema tome, prakticiranje političke korektnosti može vas spasiti od kaznene prijave, kao što vam može omogućiti da ljudi oko vas ne misle da ste zatucani. Pitanje političke korektnosti nije samo stvar osnovne pristojnosti – jer joj je cilj ne uvrijediti – nego i ljudskih prava.
Slušala sam kako je jedna influencerica nakon homofobnog ispada, zbog čega je sigurno dobila negativne komentare, sasvim ozbiljno u svojoj „isprici“ rekla da se „očito mora cenzurirati jer živimo u takvom svijetu u kojem ne smiješ reći što misliš“. U pravu je – živimo u baš takvom društvu. I ne samo to – želimo živjeti u takvom društvu.
Problem je samo što to nije cenzura i zaista je istina da ne smiješ reći sve što misliš, pogotovo ako misliš da su „bolesni“ ljudi koji su drugačije seksualnosti, rodnosti, boje kože, religije, nacionalnosti. Da, kao društvo smo napredovali toliko da to nije samo „politički korektno“, odnosno pristojno, nego i zakonski obvezujuće. Živimo, konačno, u svijetu u kojem se od odraslih očekuje da ne izvaljuju svaku gluposti koja im padne na pamet pred cijelim internetom jer to predstavlja ultimativnu intelektualnu lijenost te pokazuje nedostatak odgovornosti i promišljanja o posljedicama vlastitih djela i riječi.
Dior SS17
Ne možete biti šovinist i kasnije se pravdati da je „to vaš stav i da imate slobodu govora“. Ne smije postojati sloboda za šovinizam, rasizam, seksizam, mizoginiju. Ne smije postojati sloboda nasilja.
I baš kao što se uvijek iznova moramo boriti protiv rasizma i seksizma, tako trebamo braniti i ideju političke korektnosti. Ljudska prava nisu bogom dana i u svakom trenutku mogu biti oduzeta, čemu svjedočimo gotovo svakodnevno.
A ako vas politička korektnost sprječava da se šalite ili normalno izražavate svoja mišljenja, ne bi bilo loše da pokušate razviti smisao za humor, proširite vokabular čitanjem pokoje knjige i poradite na razvijanju empatije.
