Dvije prijateljice, obje u kasnim 60-im godinama, jedna s jako kratkom, druga bez kose – obje su je izgubile zbog kemoterapije – razmjenjuju savjete za smanjenje boli i mučnine, donose si domaću juhu, kroz suze javljaju rezultate pretraga, zajedno gledaju stare snimke svojih teniskih mečeva. Dirljiv je to prikaz ženskog prijateljstva u starijoj životnoj dobi, povezanosti dvije osobe koje su imale nevjerojatne živote ispunjene globalnim uspjehom i slavom, i koje su dobar dio tog života bile zaklete rivalke.
Christine Evert i Martina Navratilova tijekom 70-ih i 80-ih godina bile su najbolje tenisačice svijeta koje su se izmjenjivale na 1. mjestu WTA ljestvice gotovo 15 godina. Obje su osvojile 18 pojedinačnih Grand Slamova, a iako su postale prijateljice već kao tinejdžerice, rivalstvo je u jednom trenutku prevladalo i godinama nisu razgovarale jer su obje htjele – biti broj 1.
Prisilno autanje
Svijet profesionalnih sportaša nama je običnim smrtnicima nezamisliv. Teoretski, da, jasno nam je da su morali podnijeti neke žrtve, najčešće već od ranog djetinjstva, da su se odrekli mnogih stvari bez kojih mi ne možemo zamisliti svakodnevicu, da osjećaju golemi pritisak i da su njihova tijela, kao i psiha, platili cijenu za velike trenutke slave. No, samo oni koji su bili ili jesu u toj situaciji mogu zaista razumjeti sve što se događa u glavi i tijelu šampiona. Kratki uvid u ovaj svijet pruža dokumentarni film „Chris i Martina: Posljednji set“, premijerno prikazan ove godine na Tribeca Film festivalu, a trenutno na streamingu na Netflixu.
One su dva potpuno različita svijeta; jedna je američka djevojka iz susjedstva, lijepa, elegantna i svima omiljena Christine Evert, a druga je snažna i ne pretjerano ženstvena Čehoslovakinja Martina Navratilova. Jednu mediji obožavaju, hvaleći njezin stil igre i hladnokrvnost na terenu, dok drugu ne štede ni po kojem pitanju; kad je tražila azil u SAD-u iz tada zatvorene i komunističke Čehoslovačke, Navratilova je završila u medijima idući dan, iako je proces trebao biti obavljen u tajnosti, zbog čega je bila u stvarnoj opasnosti od otmice. Novinari su je bez dopuštenja autali kao lezbijku i nemilosrdno osuđivali njezine emocionalne reakcije na mečevima.
Samo su to ono mogle
Njih su dvije bile jedne od najvećih rivalki ikada u povijesti sporta, a njihovo nadigravanje dovelo je ženski tenis na razinu na kojoj je danas – gotovo ravnopravan muškome. Publika je uživala u mečevima jer su skoro uvijek bile izjednačene, ovisno o fazi u svojim karijerama, i nikad nisi mogao predvidjeti sa sigurnošću koja će od njih stajati na pijedestalu. Kao što je u filmu rekla njihova kolegica, također teniska ikona Billie Jean King, bilo je vjerojatno većih igračica od njih dvije, no nijedna nije imala takvu snažnu konkurenciju koju je morala nadigrati kako bi došla do broja 1.
Film otvara puno tema i sve ih obrađuje na prirodan način, kroz odnos dvije kultne tenisačice, bilo za vrijeme njihovih aktivnih karijera ili sada. Odnos medija prema tenisačicama i sportašicama općenito (ili samo – ženama), odnos vrhunskog sporta prema gej sportašima (u najboljem slučaju – šutnja), usamljenost i depresija na samom vrhuncu karijera – nešto što su obje iskusile i s čime su se morale boriti. Njihov odnos u tinejdžerskim godinama – najbolje prijateljice, pa u 20-ima i 30-ima – zahlađenje, i njihov odnos danas, nakon aktivne karijere, koji se pretvorio u blisko prijateljstvo i duboko međusobno razumijevanje, posebno u trenucima kad se obje bore s rakom i tijelom koje više nije snažno kao nekada. Jer samo su njih dvije zaista razumjele onu drugu, mogle shvatiti što su sve morale proći i čega su se morale odreći – između ostalog, i jedna druge – da bi ušle u povijest kao najbolje na svijetu.
Usamljenost i prevelika bliskost
Upravo ta ambicija jedna je od najzanimljivijih tema ovog filma. Obje priznaju kako su žrtvovale puno toga da bi postale najbolje na svijetu. Navratilova je pobjegla iz Čehoslovačke dok je bila jedva punoljetna, potpuno svjesna da to znači da možda više nikada neće vidjeti svoju obitelj. Chris Evert tri se puta udala i razvela, a prema svojim riječima, razlog raspada prvog braka bila je njezina nespremnost da se posveti obiteljskom životu i mužu umjesto tenisu. Obje su pričale o tome kako su, svaka u svoje vrijeme, zahladile međusobne odnose jer su postale prebliske, baš kao i o usamljenosti koju su osjećale kad su konačno postale prvakinje jer te trenutke nisu mogle podijeliti ni s kim.
Kao vrhunske sportašice većinu su vremena provodile zajedno na terenu, zajedno trenirajući i igrajući u parovima, što je značilo da se predobro poznaju, da mogu predvidjeti kako će ona druga reagirati u određenim situacijama. Ukratko, ako želiš biti broj 1, nema mjesta prijateljstvu – jako je jednostavno. Uvijek je tu ostalo međusobno poštovanje i uvažavanje protivnice, naravno, ali obje su shvatile da njihovo prijateljstvo ne može biti tako snažno dok god se bore za 1.mjesto na WTA ljestvici. Pravo je osvježenje slušati ih kako pričaju o tome bez ikakve zadrške i bez grižnje savjesti.
U međuvremenu nisu promijenile mišljenje – sve se isplatilo. Profesionalnim sportašicama, jednako kao i „običnim“ ženama, ni danas se takva ambicija ne prašta, za razliku od njihovih muških kolega.
Chris i Martina zato je film koji treba pogledati bez obzira na to jeste li fan sporta i tenisa ili ne, sjećate li ih se iz njihovih najboljih dana ili za njih nikad niste čuli. Inspirirat će vas priča o dvije stare prijateljice, nekadašnje rivalke i prvakinje koje su pokorile svijet svojom ambicijom, i koje su nakon svega, neminovno, postale sestre.
Fotografija: Profimedia
