Zašto sam htio podijeliti ove dijelove života s tobom koji sada ovo čitaš?
Polako. Pitanje je zapravo teško.
Zato što dijelovi ovih lijepih, ali traumatičnih života moraju biti i označeni i izgovoreni. Trauma je u sjećanju, djelatna u stvarnosti, opasna za buduće dane. Umanjuje se kada se izgovori, ispuše se (nekako!), izvrti se, izgubi moć. Moć je možda prava riječ.
Moj život u Uglješu, u Dardi, u Jagodnjaku i u Osijeku s Drugima (Romima) ima posebnu važnost u razumijevanju i artikuliranju vlastite mi prošlosti. Oni su bili, i ja povremeno s njima (zbog svoja dva nepodnošljiva identiteta), lakmus-papir mikrofašizmima, mikrofobijama, nasilju, samodostatnosti, samobitnosti, kulturno uzgojenom narcizmu, grandioznoj (nužno – lažnoj!) bjelačkoj srpsko-hrvatskoj slici nas samih. Primjer onog svega što moć nije. Primjer ipak Erosa, a ne Thanatosa. Vesele, a ne crne melankolije. Zagledanosti.
Ciganskim poslom proglašena bi bila svaka nepodopština koja je, bila i ostala, projekcija vlastitog. Ne zavaravajmo se. To sam s njima, kroz njih, preko njih, od njih – naučio.
I stigma i subverzija
Kada društvo ne zna što bi s odnosom koji ne može unovčiti ili ugurati u krevet, obično izmisli uvredu. Tako je u drugoj polovici 20. stoljeća nastao izraz fag hag – spoj homofobne uvrede za gay muškarca (fag) i mizoginog naziva za ružnu, staru vješticu (hag). Cilj je bio jasan: popljuvati i patologizirati prijateljstvo između heteroseksualne žene i gay muškarca. Patrijarhat, naime, ne podnosi ideju da žena radi nešto što nije u službi reprodukcije ili muškog ega. Rani “stručnjaci“ su ove žene otpisivali kao usamljene, očajne ili uvjerene da će “izliječiti“ svog gay frenda.
Međutim, stvari su se okrenule. Danas je ovaj odnos subverzivni popkulturni kapital. Od Madonne i RuPaula, preko Lady Gage i Eltona Johna pa sve do legendarne sinergije Lize Minnelli, Elizabeth Taylor i Michaela Jacksona – ovaj je spoj postao sinonim za glamur, slobodu i preživljavanje. To je prostor oslobođen one naporne, performativne muškosti i vječne asimetrije moći. Ukratko: emancipacija s puno stila i nula patrijarhalnog smaranja.
Što se zapravo događa kad se ugase kamere?
Teorija je divna, ali idemo na teren. Što zapravo dobivamo iz ovih odnosa, zašto su oni nekima prijetnja i – trača li se? Ogovaraju li se frajeri?
Apsolutno. Ali postoji ključna razlika. Kada žena trača muškarce s heteroseksualnim prijateljicama, to često završi u kolektivnoj agorafobiji i zaključku da su “svi muškarci isti“. Kada to radi s gay prijateljem, dobiva insajderske informacije s “neprijateljskog teritorija“ lišene muške solidarnosti. Gay frend će bez pardona dekonstruirati toksične fore tvog dečka jer na njega ne djeluje muški kod šutnje. To je operacija na otvorenom srcu, ali s puno smijeha.
Nagovaraju li gayevi prijateljice da prekinu s frajerima? Ne nužno, ali…
…ali djeluju kao estetski i emocionalni korektiv. Gay muškarac nema strpljenja za lošu scenografiju i još lošiji tretman. Ako te tvoj frajer drži na ledu, gay frend (ako je pravi frend, ne nužno “pravi gay“) ti neće reći “ajde, daj mu još jednu šansu, popravit će se“. Reći će ti: “Draga, te cipele i taj emocionalni jad ne idu zajedno. Ostavi ga, kvari ti liniju.“ Oni su tu da podignu kriterije, a ne da ruše veze iz hira.
Zašto hetero frajeri to doživljavaju toliko opasnim? Zato što gube kontrolu nad narativom. Hetero muškarac zna kako se natjecati s drugim hetero muškarcem – to je igra moći, bicepsa i novčanika. Ali protiv gay prijatelja nema oružja. Ne može ga ugroziti seksualno, a ne može ga fascinirati ni svojim alfa pričama. Hetero frajeri se boje tog saveza jer znaju da u tom odnosu njihove manipulacije postaju prozirne. Gay frend je zapravo najbolji detektor laži koji žena može imati, i to je ono što plaši bazični, smrdljivi patrijarhat.
No prije nego što je sve to postalo popkulturni kapital, blještavilo sa stranica Ellea, visoka teorija i subverzivni chic, taj je fenomen u mom životu imao svoje izvorno, blatnjavo, bazično ime. Imali smo osam i devet godina, živjeli smo u Baranji i Slavoniji i bili smo jedno drugom sve što imamo.
Fotografije: Imax Tree
