Tek sam prije nekoliko godina počela koristiti sintagmu “intruzivne misli”, iako ih imam od kad znam za sebe. Ne javlja mi se na telefon, prestao me voljeti, umro je, je li ona nesreća povezana s nama?! Voljela bih reći da je u podlozi mog mučenja same sebe katastrofičnim scenarijima koji variraju od “hoće li se desiti prometna nesreća” do puno elaboriranijih i luđih epizoda, onih koji iznenade svakog dobronamjernog slušatelja koji se ponudi kao rame za plakanje i tješitelj, neka trauma, neki veliki događaj zbog kojeg imam osjećaj da će me svemir uvijek iznevjeriti, no nije tako, barem ne a da se toga sjećam. Jednostavno sam uvijek bila sklona miniranju vlastitog mira, pa kad sam čula da suprug jedne moje bliske prijateljice na sličan mehanizam u njezinoj glavi (jesu li djeca dobro, hoće li dobiti upalu uha/mozga na ljetnom vjetru, ali jakom, hoće li nas jugo otpuhati s otoka, hoće li netko od nas mjesečariti, u snu zaboraviti plivati i utopiti se u bazenu, je li bolje zaključavati vrata pa ne biti u stanju izaći jer požari, ili ne zaključavati vrata pa lopovi) reagirao hladnokrvnom muškom rečenicom – Daj si mira, koja je istovremeno bila i odmahivanje, i naredba, pomislila sam: to je to, zaista, mi si ne dajemo mira, ni ja si ne dajem mira. Zašto si ne dajem mira?
Odgoj je m***********
Je li za to moje “nedavanje sebi mira” kriva kemija u mozgu, karakter sklon scenarističkim kombinacijama (jedna mi je psihologinja, kad sam potražila pomoć jer mi je postalo zahtjevno živjeti uz konstantan smrtni strah za vlastito dijete koji nisam htjela ugurati u nju kao transgeneracijski teret, rekla da za dio tog problema s kojim se mučim mogu kriviti svoj posao – pisanje i smišljanje sapunica, jer mi je mozak tako baždaren, na nevjerojatne scenarije i cliffhangere veće od života), ili možda – polako, samo postavljam pitanje – odgoj? Osjećam li se možda krivom kad si “dam mira”, kad se opustim, kada sve ide kao po loju? Jesam li, slučajno, usput, naučena da ne zaslužujem spokoj, meditaciju i sreću, novce, nagrade i mirno more, i da, ako na tren račun i jest u plusu a mozak u balansu s tijelom, već sljedeći trenutak kreće oluja, jer nitko se ne smije opustiti, ne baš zapravo, posebno ne žene? Nisi prava (majka, poslovna suradnica, šefica, supruga, sestra, kćer) ako nisi stalno atento, spremna na potres i kataklizmu, u popularnoj psihologiji zvanu fight or flight mode, ako nisi spremna i sposobna za porođaj u polju, čišćenje apartmanskih jedinica naslijeđenih od njegove bake? Lako tako, trebala sam odgovoriti, daj si mira, kad si muško, ali što je s nama, o kojima se romantična bajka puna divljenja i pohvala pričala u verziji “prava/vrijedna žena drži tri zida kuće?” I zašto se nikad nismo zapitale kako baš tri, kad su ruke dvije? Nogom? A kako onda držimo ravnotežu? Tabletama za smirenje, dok brod tone?
Tablete, alkohol i živčani slomovi
Nije skriveno da su naše majke zbog tereta koji očito čak ni kao metafora statički ne funkcionira završavale s migrenama, neurozama i nervnim slomovima. Manje nam je ipak poznato jesu li se, poput nas, vječno bojale nekog zla koje treba stići. Jesu li se bojale pada aviona, meningitisa, krpelja, otmice, seksualnog nasilja? Jesu li se bojale hodati po noći po Trgu, jesu li se bojale ostajati same doma? Jesu li i njihove glave smišljale misli katastrofe, jesu li se u nemogućnosti da se umire morale dizati da popiju tabletu za smirenje da dobiju bar malo sna? Jesu li one, tako rastrzane, na nas prenijele strah od života (ostat ću trudna, nikad neću ostati trudna), ili je to svojstvo naše generacije, Millennialsa, rođene u vrijeme Černobila, odgajane u vrijeme domovinskog rata, generacije koja je slavila punoljetnost taman kad su se avioni zabili u World Trade Centar, i kad su sve katastrofe, i generalne, i privatne, odjednom bile online, na mreži koja nas je sve učinila vidljivima i ranjivima? Literatura opisuje žene kao neurotične (iako se sad već desetljećima trudimo objasniti da je Freud mizogin i da maternica nije zaslužila svoje grčko ime), je li to zato što su nas isprepadali vječnom budnošću i spremnošću na tanatos? Je li to zato što nas je pretpovijest izmasakrirala idejom da ako ne pomislimo na baš svaki hororični scenarij, nećemo biti, poput doom preppera, spremne kad dođe vihor i odvede nas u Oz? Moja psihoanalitičarka bi na ovom mjestu rekla: – To ti je magijsko mišljenje, nećeš spriječiti da se nešto desi samo zato što nabrajaš sve strahove do kojih ti mašta može dosegnuti. Magija ili ne, nažalost, nije voljna.
Kako to funkcionira?
Legnete u krevet, nakon napornog dana, i zatvorite oči. Što ako je lanac za bicikle koji sam kupila preslabašan i noćas ga netko ukrade? A lijepo mi je muž rekao da ne kupujem lance po boji. Što ako je kvrga na mojem koljenu sarkom? Kako će moje dijete, odrastati bez majke je najteže. Što ako susjedu curi ne zbog vertikale nego zbog moje kade i što ako će mi morati prokopati cijelu kupaonicu? Jedva smo platili i ovu renovaciju. Što ako mi dijete loše napiše maturu? Trebala sam skupljati za privatne škole, ne putovati. Što ako je pas ipak pojeo onu košticu marelice iz parka i sad umre od trovanja cijanidom? Bila sam na mobitelu, nisam joj dovoljno brzo izvadila sumnjivu stvar iz gubice. Koliko god se mrštili, dizali piškiti ili piti vode, mozak ne prestaje. Nije to samo prije sna (iako su tada najčešće). Zovu se intruzivne jer su neželjene, nisu posljedica namjere, i svi ih ljudi ponekad imaju. Tu u jednadžbu možda dolaze životne okolnosti ili karakter.
Utjeha
Prvi put sam počela paničariti kad sam se odvojila od djeteta koje je tada imalo tek dvije godine. Odjednom nisam spavala kraj nje; nisam mogla kontrolirati njen dah, njenu sigurnost. Jasno je, dakako, da je pitanje kontrole i umišljene omnipotencije, ali to što sam to shvaćala nije mi mnogo pomoglo: tada sam prvi put počela ostajati bez daha u snu. Razvila sam paralize sna. Nemir se prelio i u san. Jutro bi donosilo neku utjehu; sigurnost sunca koje će se ipak, unatoč svemu, atomskim bombama, budalama na čelu država, toksičnim lažljivim bivšima, i bolestima u porastu, podići i osvijetliti dan donijelo bi utjehu. Ipak nije sve (doslovno) crno.
Posebna kategorija: hipohondrija
Kad sam bila klinka, i nisam pojma imala što me sve čeka, bojala sam se bolesti. Sida je bila jedna od glavnih paralizirajućih strahova; filmovi i serije (i stvarnost) uvjerili su nas da se od nje umire nepobitno, razarajuće i bolno, da je pritom cijela obitelj stigmatizirana, kao i sjećanje na tebe. Isto tako, sida je značila da si prljava osoba, nemoralna i promiskuitetna, ako ne i seksualna radnica (ne tim riječima, dakako). To što su male šanse bile da netko mog životnog stila dobije side, bilo je nevažno. Nisam mogla dobaciti ni do toga da sam umislila tu bolest zato što je prigodno bila sramotna, pa je tako moj strah ubio dvije muhe jednim udarcem: jedan, desila se katastrofa (Ipak! Svijet nije sigurno mjesto!) i dva, ja sam prokazana kao sramotna! Nakon što smo i svijet i ja radili na sebi i prihvatili žensku seksualnost kao biološki fakat zbog kojeg ne bismo trebale biti kažnjene najgorom od svih bolesti, krenula sam s drugim zabavnim dijagnozama: neurologija, progresivno raspadanje, duga i nedostojanstvena smrt. Svaki simptom bio je znak, potvrda, doktori nisu slušali ni shvaćali, a paraliza je ostala moj ride or die. Ali ipak ride, jer tako je zabavnije.
Algoritam užasa prije internetskog algoritma
“Što ako se moj pas utopi”, pitala me kuma, i nježno sam se osmjehnula. To je bilo prošle godine i ja sam već odavno živjela s intruzivnim mislima. Naučila sam se utišati ih (zadivljujuće, ali pomoglo mi je vrijeme: mnogo užasa se nije obistinilo pa je njihova oštrica otupjela), ili racionalizirati. “Ne moramo to riješiti danas” jedan je od najboljih savjeta koje sam dobila. On istovremeno ne negira moju zabrinutost, ali ju odgađa. A ponekad, to je najbolje što možemo učiniti: dati vremena strahu da se otopi. No, najviše mi je pomogao razgovor s drugim ljudima, onima koje sam smatrala toliko stabilnijima od sebe, savršeno “daj si mira” pribranima. Boje se i oni, samo nečeg drugog od vas. Zato i pišem ovaj tekst, da ne mislite da ste jedini kojima bez poziva stižu poruke vlastitog uma, i to ružne, hejterske, bullyingirajuće. Mozak vam je vjerojatno u overdriveu i hiperstimulaciji, i asocijacije koje vam stižu kad stanete pokupio je negdje usput, a da nismo primijetili. Nesreće na radiju, dijagnoze na scrollu, obiteljske tragedije, real life crime serije. To nismo mi: to je naš mentalni algoritam, bočni strahovi zbog prevelike ljubavi koju osjećamo, prema životu, ili prema prijateljima, partnerima, djeci, ljubimcima, roditeljima, zbog činjenice da moramo držati tri zida, zbog paranoje što će biti kad ne pomislimo na sve scenarije. Sunce će se i dalje pojaviti.
Fotografije: Pexels, Shutterstock
