Nekidan sam pročitala tekst sestrinskog australskog izdanja o tome kako je generacija Z sve religioznija; pripadaju raznim crkvama, idu na duhovne obnova i druženja, ”čuvaju se” (ostaju nevini) za brak (do braka). Nije me to posebno začudilo, na marginama izvještaja u mass medijima pročitala sam da su Ipsos i Globalni institut za žensko vodstvo proveli istraživanje na King’s Collegeu u Londonu koje je dokazalo da generacija Z ima konzervativnije stavove od ”bumera”, i da su konkretno navodili da smatraju da je ženama mjesto u kuhinji. Aj dobro, barem ne očekuju da peru veš na bunaru, prihvaćaju Tesline izume, no, šalu na strani, što im je?
Tekst u Elle Australia govorio je o tome kako autorica vozi iza vozača ili vozačice početnice (kao u Americi, oni imaju naljepnice ili oznake na automobilima koje ukazuju da je ispred vas netko tko tek uči voziti, i da zahtijeva dodatnu pažnju i toleranciju u prometu). No osim te naljepnice, automobil su krasile oznake pripadnosti Isusu, pa se autorica zapitala zašto je tako mlada osoba u potrazi za Bogom a ne za zabavom, znanjem ili autentičnim identitetom koji može jednoga dana, dakako, uključivati Isusa, ali ne nužno. Kad sam prošla kroz open space naše
redakcije, koju čine isključivo pripadnici generacije Z, i dobro zatvorila vrata sobe koju dijelim sa 40+ uredništvom, tiho sam, oprezno i politički korektno, pitala imamo li osjećaj u našoj orbiti da su ti mladi zaista religiozniji/konzervativniji.
Od čega su mladi uopće izgubljeni?
Odgovori su odmah ponudili i objašnjenja: potreba za pripadanjem, borba protiv tsunamija mentalnih bolesti duhovnošću, koja uključuje crkvu, ali i new age opcije poput meditacije, retreata tijekom kojih se ne govori (što me opet podsjetilo na spilju u kojoj živi naša Edita Majić) i privatnih astrologa (priznajem, i ja sam jednom čula vrlo cool influensericu kako vrlo opušteno govori da ima takvu osobu u svom entourageu, što me i frapiralo jer – kako stigneš, kako vjeruješ, kako odabereš, i zašto, ali i impresioniralo jer – dobro je ne staviti sva jaja u istu košaru, poput mene, koja p**** po sadašnjosti, i malo ulažem u budućnost, po principu, f ****it*, nitko od njih nije predvidio virus iz kineskog labosa). Kao, mladi su izgubljeni, pa traže vodstvo, poput stare priče o narkomanima koji drogu zamijene vjerom. Od čega su mladi izgubljeni, pitam se zbunjeno svaki put kad to čujem: da, da, znam, Covid, generacija su koja je škole završavala online.
Imam empatije za taj specifikum, nešto više za njihove majke, doduše, ali moja generacije je u školu išla pod uzbunama i prijetnjama snajperima, i to u Zagrebu, druge gradove da ni ne spominjem. Istina: nama mnogo toga fali, da parafraziram staru uzrečicu koju prezirem.
Poanta ove usporedbe ionako nije pobjeda na natjecanju ‘kome je bilo teže odrastati’, jer u toj utrci svaka generacija ima svog konja (rat, bolesti, ekonomski slomovi, siromaštva, mješoviti brakovi, rasturene obitelji), nego upozoriti na to da se, Internetu i online bullyingu unatoč, uvijek teško probiti iz svijeta dječjeg, zaštićenog, u svijet odraslih. I pritom ostati normalan.
Ovdje će, kao na cue, pristići odgovori dežurnih kritičara mladih: ”eeee, ali oni su sad prezaštićeni, sve radimo umjesto njih, nemaju samostalnosti, rješavamo im sve probeme, podižemo im ocjene soft prijeteći učiteljima, naručujemo ih kod liječnika, Google Maps ih vodi do škole i nazad, mi ih označujemo Air tagovima, pratimo aplikacijama”. Zaboravili smo potpuno na važnost samoregulacije i unutarnjeg života bez kontrole letenja, pa je posve prirodno da kad takva osobica zakorači u odrasli život (a vani je, kao što znamo, džungla), da ju ili:
a) pogazi auto jer Google maps ne upozorava da se stane na zeleno,
b)krene u potragu za nekim višim vodstvom, autoritetom koji će u dubini njihove duše zamijeniti prebrižnu mamu/ helikopter oca/aplikacije.
Bog je uvijek tu za one kojima je potrebna utjeha, moralno vodstvo, pravila napisana u knjizi
Iako mi je ova teorija, priznajem, mnogo bliža, nedostaje mi element prilagodbe. Da, previše tetošimo djecu, ja prva, ali djeca su i ranije, od početaka vremena, nalazila svoje mjesto pod suncem učeći o svijetu i nakon izlaska iz roditeljskih domova. Pali bismo, bili ismijani, dobili otkaze ili loše ocjene, slamali su nam srca, rekli da nismo dovoljno lijepe za Midiken, i nekako smo preživjele bez ulaska u kult.
Naravno, nije svaka crkva kult. Iako svaka ima blagi prizvuk. I može biti. Jer svako masovno pripadanje i potraga za vodstvom jest svojevrsno odustajanje od osobne odgovornosti. Neka vrsta zaštite u tome da je Bog rekao kako se ne smije ulaziti u seksualne odnose prije braka pred njim dakako postoji: ti mladi svakako nisu rizična skupina za spolno prenosive bolesti, i neće biti žrtve revenge porna. No hoće li tako sami sebi oduzeti veliki dio istraživanja putenosti i potencijalno biti žrtve frustracije jer ne znaju što im paše u seksu, tako velikom dijelu ljudskog postojanja? Hoće li biti neuki u odnosima, i hoće li ući u samo taj jedan s prevelikim obećanjem koje nitko od nas realno ne za da može ispuniti?
Ali, opasnije od toga čini mi se jesu vrijednosti koje su u clashu sa svijetom do kojeg smo došli napretkom, evolucijom i istraživanjima. Znam da me ratovi i bolesti kao demantiraju: ali ratovi i bolesti su, nažalost, dio našeg postojanja oduvijek. Vrijednosti su poremećene, mnogi ponavljaju kao papige: ja baš mislim da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova. Pisala sam nedavno o hiperseksualizaciji djece, taj dio i mene brine, ali čovjek bi mogao reći da je gušenje seksualnosti u mladosti zbog Boga dio problema, kao što bi mogao reći i da je razvrat posljedica nedostatka granica.
Možda je zaista ključni problem social noise, buka koja je zbilja nepodnošljiva, a koju je teško izbjeći. Social, brzina videa, klipovi, histerija, konstantno lajkanje, dijeljenje, sudjelovanje, spajanje jezika, pa hrvatski postaje angloslavenski, wi fi je deviza, broj pratitelja ključan, radno vrijeme tako ne postoji (koliko god se EU hiperbirokracijom trudi pomoći nam), jer je u vašem telefonu, a njega nosite sa sobom, kao i osjećaj da odmah morate odgovoriti na porukumailnotifikaciju, dovodi nas u stalni osjećaj stresa, popularno nazvan flight or
fight mode, i tijelom kola kortizol, grizemo nokte paralelno gledajući iste na društvenim mrežama, i tražeći najbrži i najbolji način za puniti mobitel. Ili utičnicu kraj koje ćemo čučati u svoje slobodno vrijeme. I od te panike i brzine koja nas guši, od koje nas bole ruke (tipkanje tipkanje skrol) i koju vidimo kad zatvorimo oči tražimo umirenje. Razumijem to. Meni je trebalo godinu dana da se ponovno naučim čitati (svoj mir sada tražim u knjigama). Crkva je posve sigurno mjesto mira i tišine. Usporavanja.
Hoće li brzina interneta zapravo pomoći Bogu da ponovo postane popularan? Čini se da već je
Nije taj porast duhovnosti bezazlen kao što se na prvi pogled čini. U Hrvatskoj imamo nezgodu i s tim što je katoličanstvo dio našeg zajedničkog identiteta. Crkve su lijepe, rituali, iako dosadni, isto, i značile su nešto u borbi za neovisnost i pripadanje. Teško nam se odreći te simbolike i obiteljske tradicije. Mlade se obično moralo tjerati u crkve, buditi nedjeljom, moliti da se odu ispovjediti (još jedan upitan ritual).
Danas ih se, čini se, lako mobilizira (a samim time i koristi). Allure vodstva sa značajem višeg od nas razumljiv je kad je teško, kad nam je netko koga volimo bolestan, ili kad su turbulencije, no svatko od nas roditelja, rekla bih, ipak želi dijete koje će biti u stanju riješiti životne turbulencije sam/a. A najveća vrlina od svega je i dalje, popularna manikura na stranu, moralni zakon u nama samima.
Fotografije: Profimedia, Pexels
