U duhu gaddovske očekivane bespoštednosti, serija Half Man (autora, dakle – Richarda Gadda u produkciji BBC-ja i HBO-a) nudi nam mračan i klaustrofobičan uvid u mušku bol. Tamo gdje je Baby Reindeer koristio crni humor kao obrambeni mehanizam i filter kroz koji se trauma lakše probavlja, Half Man odbacuje svaku takvu komičnu olakšicu. Pred nama je ogoljen, psihološki razarajući narativ o tridesetogodišnjoj vezi dvojice polubraće, Rubena (Richard Gadd) i Nialla (Jamie Bell). No, umjesto da upadnemo u zamku hvalospjeva o “sirovoj i autentičnoj glumi”, ovaj tekst ima namjeru dekonstruirati ono što ostaje ispod površine te brutalnosti: toksičnu muškost, potisnutu queer žudnju i inherentne slijepe pjege feminističke te intersekcionalne kritike unutar samog djela.
Toksična muškost i psihoanalitički ponor
U središtu Gaddova scenarija nalazi se fluidna, a opet rigidno destruktivna definicija muškosti. Kroz likove Rubena, koji utjelovljuje otvorenu, eksplozivnu okrutnost, i Nialla, introspektivnog i seksualno konfliktnog subjekta, serija prokazuje kako muškarci, lišeni emocionalnog vokabulara, vlastiti sram i traumu pretvaraju u nasilje.
Psihoanalitička perspektiva ovdje se nameće sama po sebi. Veza između Rubena i Nialla nije tek dinamika zlostavljača i žrtve. Naravno, to je duboko fiksiran, sadomazohistički krug u kojem se granice između subjekta i objekta neprestano brišu. Dječje korijene njihove traume (koje izvrsno utjelovljuju Stuart Campbell i Mitchell Robertson) psihoanaliza prepoznaje kao formativne trenutke u kojima se internalizirana homofobija i strah od kastracije – shvaćene u prenesenom značenju gubitka moći – pretvaraju u neurozu. Rubenova agresija i Niallova autodestrukcija zapravo su dvije strane iste kovanice – očajnički pokušaj kompenzacije za rano usađeni sram. Njihova suovisnost funkcionira kao zatvoreni psihološki sustav u kojem se seksualna tenzija i fizičko nasilje neprestano transformiraju jedno u drugo, dokazujući da je trauma u Half Man strukturirana poput jezika – jezika koji obojica tečno govore, ali ga ne znaju prevesti u iscjeljenje.
Konačna destrukcija “sterilnog” pripovjedanja
S queer stajališta, Half Man je korak naprijed upravo zato što odbija biti “ugodan” ili politički korektno – pročišćen. Gadd dekonstruira uobičajene dramaturške trope. Nema ovdje jednostavne binarne podjele na “feminiziranog, nemoćnog gej muškarca” i “hipermasivnog, nasilnog heteroseksualca”. Umjesto toga, serija uranja u najmračnije kutke internalizirane homofobije.
Ono što Half Man prikazuje jest tragedija queer samomržnje, koja se ne manifestira samo unutar pojedinca, već i unutar specifičnih obiteljskih i kvazi-obiteljskih struktura koje bi primarno trebale nuditi zaštitu. Linija između bratske bliskosti i potisnute homoerotske žudnje namjerno je mutna i nelagodna. Koristeći queer teoriju kao zrcalo, vidimo da serija uspješno mapira opasnosti toksičnih queer prostora i obiteljske dinamike u kojima predrasude proždiru mogućnost, pa ako hoćete – života.
No, ta njezina beskompromisnost ujedno otvara prostor za opravdanu kritiku: sklonost ponavljanju motiva iz Baby Reindeer povremeno prijeti da seriju pretvori u voajerizam tuđe patnje (misery porn), gdje se duboka emocionalna istina zamjenjuje pukom akumulacijom bezizglednosti i očaja.
Svjedoci muških neuroza
Unatoč svojoj psihološkoj minucioznosti, Half Man pati od simptomatičnih ograničenja kada se promatra kroz leću feminističke i intersekcionalne teorije. Feministkinje i vodeći kritičari od The Guardiana do The New York Timesa s pravom primjećuju da su ženski likovi u seriji svedeni na puke funkcije. Žene ovdje, zbilja, ne postoje kao autonomni subjekti s vlastitim unutarnjim životom. Isključivo su uzročnici ili, češće, nijemi svjedoci muških neuroza. One, kao nerijetko i u povijesti književnosti, iznova služe kao zrcala u kojima protagonisti reflektiraju vlastitu samomržnju, čime se, dakako, ponavlja patrijarhalni obrazac u kojem je žena tek katalizator ili kolateralna žrtva muškog puta prema samouništenju.
Nadalje, serija “boluje” od izrazitog nedostatka intersekcionalne svijesti. Analiza toksične muškosti koju Gadd nudi ostaje strogo omeđena bjelačkom, klasno specifičnom paradigmom. Dok se secira dinamika između Nialla i Rubena, potpuno se ignorira način na koji se rasa, klasa i homofobija sijeku u širem društvenom kontekstualnom okviru. Ta sljepoća za širi društveni kontekst čini da se problematika Half Man povremeno doima izoliranom u laboratorijskim uvjetima, umjesto da ponudi sveobuhvatniju kritiku sustava koji takvu muškost proizvodi. Ali, možda je to previše za tražiti?
Teatar okrutnosti
Half Man je bez sumnje teška, artificijelna, povremeno kazališno postavljena drama koja namjerno izaziva zamor publike svojom unsparing, neugodnom atmosferom. Ona ne nudi katarzu niti jeftina razrješenja. Umjesto moralizatorske propovijedi, Gadd nas prisiljava da gledamo u ružne korijene suovisnosti i seksualnog nasilja. Njezin uspjeh leži u tome što je ogolila nemogućnost muškaraca da procesuiraju vlastiti sram bez da povrijede druge. Najveći problem je taj vlastiti solipsizam patnje koji autorima onemogućuje da uoče žrtve koje ostaju na margini tog muškog teatra okrutnosti.
