Uspon Angele Nikolau i Ivana Beerkusa na samu antenu njujorškog Empire State Buildinga nadilazi sferu puke skandalozne vijesti i zahtijeva zaustavljanje. Dugo sam razmišljao što mislim ili što želim misliti o ovom činu… Radi se, za početak, o performerskom činu, gesti koji podjednako provocira strukture kapitalističke moći i redefinira suvremeni ljubavni diskurs unutar naporne nam tiranije vidljivosti. U kojoj svi aktivno participiramo…Krenimo od početka.
Pukotina u sustavu
Empire State Building nije samo zgrada; ona je “the” spomenik falocentričnoj moći, kapitalističkom trijumfalizmu i urbanom panoptikonu New Yorka. Popeti se na njezin vrh, na njezinu najranjiviju i istovremeno najizloženiju točku – radiofonsku antenu koja pulsira nevidljivim, nužno smrtonosnim zračenjem – čin je duboke, gotovo ritualne “transgresije”. Kada ruski par, maskiran i lišen legalnog dopuštenja, osvaja ovu vertikalu, oni ne čine samo prekršaj protiv privatnog vlasništva i državne sigurnosti; oni postaju na sekundu – ta arhitektura moći. Moć sama…
Oni ulaze kroz servisni otvor (fakat!), kroz pukotinu u sustavu, podsjećajući nas na to da je svaka moć, ma koliko se činila monolitnom, zapravo porozna. Prostor koji je strogo kontroliran, prostor u kojem je svaki korak podređen komercijalizaciji i turističkom pogledu, privremeno je bio suspendiran. Pogled odozgo više ne pripada onome tko je platio ulaznicu za promatračnicu, niti državi koja nadzire građane; pogled je otet od strane onih koji su spremni riskirati vlastitu tjelesnost.
“Kada snaga ljubavi pobijedi ljubav prema moći, svijet će upoznati mir.” Transparent s Hendrixovim citatom razvijen na 443 metra visine nije tek pacifistička parola, već i ironični komentar na lokaciju s koje je upućen. To je objava ljubavi iz samog srca imperijalne mašinerije.
Utočište intimnosti
Romantična prosidba na uskoj platformi, visoko iznad vreve i zakona, seksi je i radikalan čin. Da bi ljubav bila prepoznata kao stvarna, ona u njihovom kodu mora biti izjednačena sa smrću, sa stalnom mogućnošću pada.
Njihov ljubavni diskurs ne govori jezikom građanskog komfora, bračnih ugovora i mirne svakodnevice. To je diskurs koji se hrani adrenalinom i rubnim stanjima. Klečanje na jednom koljenu, taj posljednji patrijarhalni i romantičarski trop, ovdje je izmješten na visinu od koje se vrti u glavi. Skidanje maske radi poljupca trenutak je ogoljenja – ali ne pred Bogom ili zakonom, već pred provalijom i objektivom. Intima je koreografirana na samom rubu tj.vrhu ponora.
Valuta društvenih mreža
No, riješimo se iluzija: ovaj čin transgresije neraskidivo je vezan za ekonomske i semiotičke zakone kasnog kapitalizma. Kao zvijezde društvenih mreža i protagonisti Netflixovog dokumentarca, Angela i Ivan itekako su svjesni da njihova pobuna hrani upravo onaj sustav protiv kojeg prividno ustaju. Njihov rizik ima tržišnu vrijednost; njihov strah kapitalizira se u obliku lajkova, pretplatnika i globalne prepoznatljivosti.
Uhićenje koje je uslijedilo od strane specijalnih postrojbi NYPD-a nije poraz njihovog performansa, već njegov nužan, katarzični finale. Snimka s policijske tjelesne kamere, koja prikazuje njihovo privođenje na uskoj platformi, postaje dio njihove vlastite, buduće ikonografije. Moć uzvraća udarac, stavlja im lisice, podiže optužnice za nesmotreno ugrožavanje i provalu, ali time samo pečati njihovu ulogu romantičnih odmetnika. Državni aparat, u pokušaju da ih disciplinira, nesvjesno postaje suautorom njihovog najgledanijeg spektakla.
Ljubav kao radikalna izvedba
Njihova ljubav ne želi biti skrivena u tišini četiri zida; ona želi vrištati s vrha svijeta, želi se mjeriti s visinom najpoznatijih tornjeva i prkositi gravitaciji. U toj potrazi za apsolutom, oni su dodirnuli nevidljivu struju i radiofrekvencijsko zračenje aktivne antene – metaforu za samu ljubav koja prži, transformira i, u svom najčišćem obliku, odbija biti prizemljena. Slatko, zar ne?
Fotografije: Profimedia
