Postoje (i) knjige koje ne govore samo o ludilu, nego iz njega. I onda postoje knjige poput ove, koje rade nešto neusporedivo opasnije i, čini mi se, radikalnije: pretvaraju to isto ludilo u “edgy svakodnevicu” koja je pukla po svim šavovima. U romanu Sve traži spas, Daniele Mencarelli ne piše klasični prozni tekst o psihijatriji, dapače ispisuje rub granice između naše kože i našeg svijeta. Ispisuje onaj zastrašujući trenutak u kojem subjekt više ne može odvojiti vlastitu misao od buke koja ga okružuje, od lica drugih, od vlastitih impulsa koji se odjednom ponašaju kao da su neželjeni podstanari u njegovu tijelu. U ovom romanu ništa nije hermetički unutarnje, nije “zaključano”. Sve je baš suprotno – zastrašujuće je vanjsko, ogoljeno, ali se zalijepilo za psihu kao vlaga za bolnički zid.
Daniele, naš pripovjedač, nije onaj klasični modernistički, nepouzdani lik. Previše je pouzdan, ali u posve pogrešnom, hiperrealističnom smjeru. Njegova svijest funkcionira bez ikakve moderacije; ona je poput , da se suvremenim registrom okoristim – sirovog Instagram storyja bez editiranja, poput TikTok feeda koji je predugo ostavljen otvoren u mračnoj sobi dok baterija curi prema nuli. A vi spavate pored…
Sve ulazi, a ništa ne izlaz, barem ne uredno, svakako ne pročišćeno. On vidi svijet kao seriju prejakih, toksičnih signala: teška, znojna tijela pacijenata, miris jeftine bolničke kemije, religijske fraze koje se povlače u bjesomučnom lingvističkom krugu i liječnike koji u istoj sekundi moraju biti i spasioci i hladni, birokratski izvršitelji. U tom međuprostoru, Daniele ne interpretira stvarnost, on tek preživljava…
Bolest nije samo deficit
Mencarelli radi nešto politički nekorektno, ali lijepo: mentalnu bolest ne prikazuje kao deficit, nego kao preveliku količinu svijeta u jednom, krhkom tijelu. Ne osjeća manje, on osjeća previše – previše smisla, previše boli, previše pitanja „zašto“. To nije patologija u građanskom smislu riječi već ekstremna verzija empatije lišene svakog filtera.
Zato psihijatrijski odjel ovdje prestaje biti sterilni prostor liječenja i postaje ono što bi Michel Foucault nazvao heterotopijom – mjestom potpune drugosti. No, Mencarelli ga lišava teorijske hladnoće. To je laboratorij društva bez ukrasa, svojevrsna Europa u malom, sabijena u jednu jedinu bolesničku sobu u kojoj susrećemo katatoničnog dječaka koji nepomično gleda iznad svijeta, starca koji se koprca u religijskim petljama i Gianlucu, čija je golema, neukrotiva seksualna energija pretvorena u čisti simptom. Ono što fascinira jest autorovo odbijanje redukcije. Nitko ovdje nije samo medicinski karton; svaki lik je istovremeno i precizna dijagnoza, i teška društvena metafora, i čovjek. To je prostor u kojem društvo jednostavno odustaje od napora da se pretvara da je stabilno.
Spas koji nije obezvrijeđen
Možda najvažniji punkt ovog romana nije (očekivano) dramatična scena, već jedna jedina riječ – spas. To je jedini pojam koji pripovjedač ne uspijeva obezvrijediti ili racionalizirati. Dok sve ostalo može secirati i objasniti, od farmakologije do obiteljskih trauma – spas ostaje onaj neprevodivi, mistični višak značenja. Tu Mencarelli izvodi najelegantniji obrat u tekstu gdje se susreću medicina koja govori o serotoninskom disbalansu, društvo koje inzistira na devijaciji i poremećaju, te sam subjekt koji kroz (naravno) krik traži spas. U toj trijadi nitko ne odnosi konačnu pobjedu. Čak i religijski motivi, koji natapaju tkivo romana, ovdje ne funkcioniraju u službi klasične dogme. Ili barem utjehe. Oni su “operativni sustav” podsvijesti, emocionalni algoritam i očajnički pokušaj da se nepodnošljivi kaos svijeta učini barem nekako – imenovanim. Religija ne spašava; ona samo “formatira” patnju u oblik koji se može izgovoriti bez da se odmah polomi jezik.
Mencarellijev jezik je lišen građanske patetike. Rečenice su kratke, ritmične, dokumentarne, ali emocionalno toliko prenapregnute da imate osjećaj kako su pisane dok su autoru ruke lagano drhtale od afekta. Nema metafizičke distance niti ironijskog štita pod kojim bi se čitatelj mogao sakriti. Sve je jezivo, sada i ovdje. Zato tekst povremeno pulsira kao sirovi transkript svijesti u terminalnoj krizi, ali upravo iz te ogoljenosti niče vrhunska književnost.
Što je onda, na koncu, spas u svijetu koji je odustao od nježnosti? Spas nije spektakularni izlaz, niti sretan kraj, niti magično ozdravljenje nakon kojeg se vraćamo u funkcionalni kapitalizam. Spas je onaj mikroskopski, tihi trenutak u kojem nam drugi čovjek u svojoj boli postane razumljiv. Spas je ptičica primijećena u krošnji kroz prozor s rešetkama, rečenica koja u zadnji tren spasi svijest od potpunog rasprsnuća, ili (možda) jednostavno činjenica da je netko odlučio ostati u sobi s nama još samo jednu minutu. Mencarelli nas uči velikoj lekciji: spas nije konačno rješenje. Spas je samo privremeni, milosrdni prekid pada.
