„Moj otac bio je vrtlar. Sada je vrt.“
Tom, gotovo nepodnošljivo jednostavnom rečenicom, Georgi Gospodinov u svom novom romanu Vrtlar i smrt započinje intimni (i na neki način književnoteorijski) pothvat pretvaranja konačnosti u tekst. Za svakoga tko je u skorije vrijeme stajao pred onim najstrašnijim pragom, onim na kojem roditelj, dotad gigant našeg djetinjstva, fizički kopni i pretvara se u vlastitu odsutnost, čitanje ove knjige bolna je i ljekovita rezonancija. Kao netko tko je nedavno izgubio majku, tko je u mirisu hodnika i teškom, ritmičnom hropcu njezinih posljednjih udisaja tražio preostale riječi, čitam Gospodinova ne samo kao kritičar, već kao supatnik. Kada piše o tome kako se s roditeljem u zadnjim danima moraš izjednačiti u horizontalnosti, napustiti vertikalu zdrave osobe koja gleda odozgo i leći pored njega u krevet, osjećam kako se teorija književnosti povlači pred ogoljenim životom, iako nas autor uči da upravo kroz jezik jedino možemo preživjeti.
S književnoteorijskog aspekta, ovaj se roman postavlja kao hibridni žanr koji u sebi spaja autofikcijski esej, memoare i nazovimo je “botaniku tuge”, parafrazirajući tako slavni naslov Fizika tuge. Gospodinov se svjesno poigrava naratološkim paradoksom prvog lica, prisjećajući se kako je kao dječak u knjižnici birao isključivo knjige pisane u prvom licu jer je znao da glavni lik u njima neće umrijeti. Ova je knjiga, pak, napisana u prvom licu iako njezin glavni lik umire, čime se otvara prostor za teorijsko promišljanje tanatografije u kojoj preživljavaju samo pripovjedači i same priče.
Odgađanje kraja
U tom prijelazu iz autobiografske zbilje u tekstualnu fikciju autor secira sterilni, i na određeni način dehumanizirajući medicinski diskurs. Čitajući nalaze očeve bolesti, on primjećuje kako hladan jezik klinike bolesnika polako pretvara u objekt i obavlja prvu obdukciju nad živim čovjekom, bez anestezije. U tom kontekstu latinski jezik, koji inače smatramo mrtvim, ponovno oživljava kao jedini autentični jezik smrti. Nasuprot tom hladnom jeziku dijagnoza stoji očev jezik epskog, homerovskog nabrajanja vlastitih bolesti i operacija koje zvuči poput kataloga brodova iz Ilijade. To pričanje u ordinaciji pred preplašenim liječnicima zapravo je očajnički, šeherezadinski čin kojim se, dok god priča teče, odgađa neumitni kraj.
Središnji motiv knjige, vrtlarstvo, postavlja se kao izravna antiteza ništavilu kroz koncept takozvane “sezonske besmrtnosti”. Gospodinov razvija fascinantnu tezu o botaničkoj naravi uskrsnuća, primjećujući kako biljke posjeduju evolucijsku supermoć koju čovjek nema, jer znaju kako umrijeti zimi da bi se ponovno vratile u proljeće. Vrtlar sudjeluje u toj cikličkoj besmrtnosti tako što brižno presađuje lukovice iz vrta u vrt, stvarajući kontinuitet koji prkosi nomadskom i prolaznom karakteru ljudske egzistencije. Zato smrt vrtlara stvara ontološku pukotinu, no vrt koji je zasadio nastavlja živjeti, a svaki zumbul ili ruža postaju tajni periskopi mrtvih pod zemljom kroz koje oni promatraju svijet.
Odsutan otac
U poglavljima koja govore o djetinjstvu na Balkanu, Gospodinov dotiče kulturološki fenomen odsutnog oca u socijalizmu, generacije muškaraca koji nisu bili skloni verbalizaciji emocija. Ljubav se u tim obiteljima nije izgovarala, nego se iskazivala kroz rad, kroz precizno okopane lijehe, pečenje paprika na balkonu i grube, radom istrošene prste koji djetetu rade malu drvenu motiku. Ta naša kulturalna “nijemost” spram osobnoga, intimnoga prekinuta je tek u samrtnoj postelji, kada otac, pritisnut fizikom neizdržive boli, priznaje žaljenje što nikada nije zagrlio vlastitog oca jer je tada to jednostavno bilo tako. Pisanje o smrti stoga postaje čin gotovo pa “retroaktivnog grljenja” i pokušaj da se u jeziku nadoknadi sve ono što je u stvarnosti bilo prešućeno.
Vrtlar i smrt nije knjiga koja nudi jeftinu utjehu, već nas suočava s brutalnom istinom da je smrt zapravo trešnja koja dozrijeva bez nas. Svijet će nastaviti disati, proljeće će stići, božuri u dvorištu će poludjeti od cvata, a psa Jacka nitko neće moći uvjeriti da se njegov gospodar neće vratiti s kantom za zalijevanje. Za nas koji ostajemo s praznim kućnim ogrtačima svojih roditelja koji vise u hodnicima, ova knjiga funkcionira kao onaj crni notes s vrtlarskim bilješkama. Ne znamo točno kada se premazuju stabla vapnom, ne znamo dubinu na koju se sadi luk, niti znamo kako preživjeti popodneva u kojima se tuga sklupča poput tihe mačke na kauču. Ali znamo da moramo nastaviti pisati i pamtiti, jer na kraju, kada tijelo postane zemlja, priča ostaje jedini vrt koji nam preostaje.
Fotografije: Unsplash / Press
