Gotovo stoljeće barunica Castelli postoji u kolektivnoj svijesti kao simbol manipulacije, hladne proračunatosti i moralnog posrnuća – žena koja uništava sve muškarce oko sebe. No, što se događa kada joj oduzmemo status pasivnog objekta muške drame i dopustimo joj da progovori sama za sebe? Upravo je to učinila Anja Šovagović Despot u romanu Ja, barunica Castelli (Matica hrvatska), subverzivnom i strastvenom književnom djelu kojim najomraženiju ženu hrvatske književnosti spašava iz krležijanske osude i vraća joj punokrvnu, kompleksnu ljudskost.
Rođena u Zagrebu, gdje je uz Klasičnu gimnaziju i violončelo diplomirala glumu na Akademiji dramske umjetnosti upravo ulogom Krležine Laure Lenbach, Anja Šovagović Despot gotovo četiri desetljeća suvereno vlada pozornicom kazališta Gavella i hrvatskim filmom. Od Shakespearea i Čehova do Marinkovića i Williamsa, njezine su interpretacije uvijek nosile snažan autorski pečat, ovjenčan Zlatnom arenom, nagradama Fabijan Šovagović, Zlatni smijeh i Večernjakovom ružom. No, uloga barunice Castelli na Dubrovačkim ljetnim igrama ostavila je u njoj nemir koji se nije mogao razriješiti na sceni – već isključivo za pisaćim stolom.
Razgovarali smo o tome kako je svoju junakinju “otela” velikom piscu, zašto generacije čitatelja bezrezervno vjeruju neurotičnom Leoneu Glembayu te kakva se zapravo drama krije iza glamura, tišine i fatalnosti žene koja je na kraju platila najvišu cijenu za pravo na vlastitu ljubav i slobodu.
Dramska književnost i kazališna kritika dekadama su gradile “dopuštene” i “očekivane” matrice interpretacije Krležinih junakinja. Koji ste dio tradicije morali namjerno “zaboraviti” ili odbaciti u trenutku kada ste ušli u kožu Barunice Castelli kako biste došli do njezine autentične, unutrašnje istine, a ne tek njezina kazališnog mita?
Mislite li na tradiciju čitanja uloge ili igranja uloge? Ili, pak, na tradiciju glumljenja fatalnog lika? U hrvatskoj literaturi dvadesetog stoljeća gotovo da i nemamo fatalni ženski lik, ako pod fatalnošću podrazumijevamo sve ono što prelazi granice “normalnog” po mjeri patrijarhalnog kodeksa. Pa se svaki taj i minimalni iskorak od žene svetice prema ženi zvijeri projicira u područje iracionalnoga, destruktivnoga i demonskoga.
Uz barunicu Castelli, kao najglasovitiju predstavnicu takve fatalnosti, pada mi, ovako na brzinu, još samo jedna junakinja Kovačićevog romana “U registraturi” – hajdučica Laura. Međutim, za razliku od ove prozne ikone, barunica Castelli, kao dramska fatalna žena, svoju moć manifestira kroz navodnu psihološku manipulaciju i scensku prisutnost koja vodi ili zavodi sve muškarce oko sebe – u propast.
Ona je u principu platno na koje se projiciraju sve one predodžbe, misli, snovi i fantazije koje su u društvu zabranjene, potisnute, kontrolirane, tabuizirane. Ili, u kompleksu pisca koji ju istovremeno i prezire i umire od straha pred njom premda joj definitivno nije dao niti jednu scenu u kojoj bi bilo kojim svojim činjenjem potkrijepila demonsku sliku o njoj.
Barunica Castelli u pravilu se čita kroz dualitet bludnice i usponice ili žrtve i manipulatorice. Ako na nju primijenimo suvremeno feminističko čitanje, u kojoj je mjeri njezino “besramno” korištenje seksualnosti, ljepote i društvenog statusa zapravo jedina dostupna taktika preživljavanja u duboko patrijarhalnom i licemjernom građanskom svijetu? Roland Barthes u Užitku u tekstu govori o tkivu koje zavodi. Kako glumačko tijelo u glasu, gesti, dahu i pauzi – prevodi Krležin gust, barokan i ritmički specifičan jezik u nešto što nije tek književna recitacija, nego nazovimo je – opipljiva, opasna ženska prisutnost na sceni?
Priznajem, osjetila sam taj jedan radikalni, gotovo tjelesni užitak koji me potpuno izbacio iz zone komfora i istovremeno destalibizirao moje uporište u ono što je o barunici Castelli vrijedilo kao “opće mišljenje”. Dok sam se, igrajući Castelli mučila s razmišljanjem o tome “što je pisac htio reći” i nikako nisam nalazila odgovor, pišući roman, priklonila sam se, potpuno nesvjesno, Barthesovoj brutalnoj dogmi o tome kako se rođenje čitatelja mora platiti smrću autora. Iz tog smrtnog zagrljaja, otela sam junakinju autoru koja je bila pasivni objekt muške drame i pretvorila je u aktivnog subjekta.
Htjela sam omogućiti Castelli da progovori iz vlastite nutrine, iz mog glumačkog tijela koje ju je disalo na sceni. Gotovo mahnita strast, šokantni zanos koji sam pri tome osjetila gurnula me u prostor emocije prema vlastitoj ulozi kao da sam ju zaista sama oživjela i ultimativno sam ju oslobodila od monološke volje njezinog stvoritelja. Beskrajno me nerviralo da je svaka analiza lika barunice Castelli vođena očima neurotičnog Leonea, a ja sam znala njezine stvarne motive, njezine strahove i kakva je to ubitačna borba bila preživjeti u glembajevskom patrijarhatu u kojem je Leone najveći ženomrzac.
Castelli su kroz povijest hrvatskog i regionalnog kazališta i filma igrale glumačke veličine, svaka unoseći potpis svog vremena. Gdje se vaša Barunica dodiruje s tom linijom kontinuiteta, a u kojoj je točki napravila radikalan otklon?
Nije to bilo pitanje otklona, već moje glumačke potrebe za definiranjem uloge o kojoj sam imala i previše nedoumica. Igrala sam barunicu Castelli u “Gospodi Glembajevima” na Dubrovačkim ljetnim igrama, 2017. godine, u režiji Zlatka Svibena. Predstavu smo radili u vrlo turbulentnim uvjetima, probe su se odvijale na nekoliko raznih lokacija, kazališta i gradova, a sami finiš bio je obilježen paklenim vrućinama i organizacijskim poteškoćama.
Sviben je, naime, napravio glazbeni spektakl, no sama se drama opirala svojom dramaturgijom u kojoj je najviše zakinuta “ženska” strana priče. Pogotovo priča barunice Castelli koja slovi za najglamurozniju ulogu hrvatske dramske književnosti, a od sveg tog glamura u tekstu je upoznajemo kroz tugaljivi monolog u sceni s Leoneom nakon smrti Ignjata Glembaja i na samom kraju komada kada joj u svom ludilu Leone prereže grkljan jer je, eto, pogođen njezinim optužujućim riječima nakon što je saznala da ju je stari Glembaj opljačkao.
Ona je, dakle, kriva za sve. Za Glembajevu smrt, za Leoneove psihičke probleme, za samoubojstvo Leoneove majke, za problematično ponašanje sina Olivera, za smrt stare Rupertice, za smrt Fanike Canjeg, za smrt mladog Skomraka, za ljubavni odnos sa Silberbrandtom … previše je to krivnje za jednu ulogu, a premalo mogućnosti za opravdanje. Naravno da sam tijekom rada pokušala odgovoriti na bezbrojna pitanja koja su me mučila, puno toga mi je bilo nejasno, premalo je informacija o toj ženi napisano.
Osobno i potpuno neočekivano, prepoznala sam se u Leoneovom odnosu s ocem. Odnosu prepunom optužbi, nerazumijevanja, boli, tuge, mržnje, ljubavi i ljubomore. Znam da zvuči ludo, ali činilo mi se tada da bih bez problema mogla igrati Leonea. Sve mi je u tom odnosu bilo jasno, baš sve. Odakle mu kompleksi, što zamjera ocu, zašto mu zamjera, zašto brani mater, zašto očajava nad svojim netalentom, zašto je slab, zašto hoda po rubu, razumijem taj opsesivno-kompulzivni karakter koji organski ne podnosi to mutno u sebi, razumijem strast kojom ocu bljuje istinu u lice, razumijem mazohistički odnos spram vlastitih ranjenih emocija, razumijem žensku stranu Leoneove osobnosti. Indoktrinirana svim teorijama i “čitanjima”, potpuno sam bila, reklo bi se amaterski, na Leoneovoj strani. Čitala sam, naime, Leonea kao ženski karakter.
A uloga koju sam morala učiniti svojom jest uloga barunice Castelli. O kojoj nisam razumijela ništa. Koju nisam razumjela uopće. O kojoj nema podataka, o kojoj se uglavnom zna samo iz onoga što drugi o njoj govore, osobito Leone, koji o njoj misli i govori sve najgore. Onima koji o njoj misle dobro, njima se ne vjeruje. Oni su skupa s njom – negativci. Zašto? Pa sam počela preispitivati svoje površno znanje o barunici, počela sam istraživati, čitati, računati, maštati, zamišljati.
Zašto smo tako sigurni da Leone govori istinu? Zašto se on gradi moralnom vertikalom, a nju optužuje za nemoral? Za Boga miloga, pa nije bio nevini dječarac, imao je dvadeset i dvije godine, pisao je doktorsku radnju u Cambridgeu, kada ga je barunica, praktički vršnjakinja, “smotala među svoje noge”. Sad je to trauma? Iz djetinjstva?

U Glembajevima je muški bijes normiran kao filozofski, egzistencijalni ili umjetnički, dok se ženski bijes ili strast Castelli često otpisuje kao “histerija” ili “primitivizam”. Jeste li u svojoj izvedbi namjerno rehabilitirali njezin bijes kao legitimno političko i emocionalno oružje?
“Gospoda Glembajevi” nije spektakularna drama, ali ona u svojoj aureoli definitivno nosi određenu glamuroznost, elitnost, moćnost i, da, spektakularnost. “Glembajevi” su, recimo, naša “kraljevska drama”. Ona koju nemamo. Sazdana od mističnih potomstava, okrutnih ubojstava, dramatičnih samoubojstava, neobičnih odnošaja, nezapamtljivih titula, skupocjenog namještaja, brutalnih događaja, pubertetskih zločina, od iscrpljujućih laganja, prijetvornosti, dosade i uzaludnih objašnjavanja. Medija, bankara, kurvi, prosjaka, šnajderica, promiskuiteta, slabih živaca, rastrojstava, laži.
Sazdana od spektakularnih čimbenika, snobizma, elitizma, epiteta, pridjeva, riječi, dijaloga, melodioznih monologa, predavanja o umjetnosti, o filozofiji, o životu, o smrti… sazdana upravo, kako ste i sami rekli, od muškog bijesa koji je ne samo dopušten već i dobrodošao s obzirom da je nositelj tog bijesa i uvaženi doktor filozofije, i umjetnik, i slikar i, naravno, salonski ljevičar, jer zašto bi bio praktični kad itekako fantastično živi od rente svoje pokojne majke.
Ova drama a priori nosi spektakularnost kao breme koje će svakog glumca pokušati upropastiti ako pomisli da će glumom biti spektakularniji od same drame. Ona glumca mami na spektakularnost, smiješi mu se blistavo bijelim zubima i zavodi monumentalnošću okvira. Međutim, “Gospoda Glembajevi” nisu spektakularna drama, to je drama skrojena točno po mjeri jednog problematičnog muškarca. Po mjeri Leonea. Barunica Castelli služi kao ukras, onaj kojem će dobro stajati škare oko vrata.
E sad. Kako igrati lice koje je tu samo zato da ju ubije glavna uloga? Da bi glavna uloga imala klimaks. Kroz cijeli komad Šarlota se bez ikakvog razloga prikazuje kao demonska sila koja uništava muškarce šakom i kapom. Jedina osoba koju je Šarlota uništila je, dakako, ona sama. Uostalom, pa, kakvi su to muškarci koji se daju uništiti od malo dobrog seksa?
Ostati bez ičega na svijetu
Odnos Leonea i Barunice Castelli često se analizira kao sukob dvaju esteta ili dvaju neurotika. No, postoji li tu vrsta mračnog, psihoanalitičkog prepoznavanja dvaju autsajdera koji jedini u obitelji vide puni opseg glembayjevske truleži? Kako ste gradili tu specifičnu tenziju?
Interesantno, u “Prozi o Glembajevima” Krleža se vrlo skromno dotiče Leonea, čak mu je dao i svojevrsni happy end, nakon ubojstva Castellice, ženi se svojom šogoricom! O barunici Castelli se, u odnosu na Leonea, relativno i raspisao, ali još uvijek nedovoljno precizno za izgradnju cjelovitog karaktera. Jasno, Leone je dobio cijelu dramu, što će mu proza, a Castelli tek jedan monolog i mnoštvo “mutnih, sumnjivih i neobjašnjivih okolnosti”. To “neobjašnjivo” natjeralo me na intenzivnu potragu za baruničinim monologom, odnosno, njezinom istinom, njezinom verzijom drame. Moja potraga za baruničinim životom o kojem se baš ništa ne zna.
Za razliku od Leonea koji je na granici psihoze, s ozbiljnim narkomanskim poremećajem osobnosti, Šarlota je osoba s bogatstvom emocija koje u čitavoj drami uopće ne stigne pokazati. Leone niti na koji način nije autsajder premda svim silama nastoji to biti, Šarlota jest, ali isključivo emotivni autsajder jer u cijeloj drami, čini mi se, nitko osim nje na kraju komada kada očajna spoznaje da je ostala bez ičega na svijetu, nije pokazao niti jednu jedinu emociju. Naravno, zbog toga što je histerična, zbog toga i dobije škare u grkljan.

Odrastati i sazrijevati u obitelji duboko obilježenoj kazalištem nosi specifičan hermeneutički uvid u dramski tekst. Je li vaš odnos prema Krleži bio opterećen “očinskim i obiteljskim autoritetom” ili ste u dobi svoje glumačke zrelosti uspjeli izboriti potpunu autorsku i izvođačku autonomiju nad tim tekstom?
Nikada nisam svoje odnose prema bilo kojem piscu usklađivala zbog obiteljskog ili bilo kakvog drugog autoriteta. Oduvijek sam imala pisce koje obožavam i one koje malo manje volim, a naravno, i one koji me uopće ne interesiraju. S ocem sam se znala itekako prepirati oko nekih autoriteta kao što je, neosporno, Krleža, a u korist Krleže kojeg sam obožavala. Moj otac mu je zamjerao taj neki nadmeni elitizam, ali ja onda to nisam razumjela tako da evo, tek sada, u svojoj glumačkoj zrelosti, mogu reći da shvaćam što mi je Fabijan htio reći.
Lik barunice Castelli-Glembay neprestano oscilira između prošlosti u kojoj je bila Charlotte Castelli i sadašnjosti u kojoj pokušava biti visoka vlastelinka i dobročiniteljica. Kako ste u zamišljenoj izvedbi navigirali taj rascjep između onoga što ona jest u svojoj intimi i uloge koju mora igrati pred salonima?
Što mi uopće o Šarloti znamo? Ako je ključno da je u prošlosti bila siromašna i otišla u svijet nakon smrti majke, da je barunu bila nevjerna, da je nekoć eventualno bila bludnica i da ima osamsto ljubavnika, onda ne znam po čemu je to tako intrigirajuća uloga kakvom je uglavnom kazališni znalci predstavljaju? Tko u literaturi nije bio siromašan, pa što? Što s podatkom da je Ignjata upoznala na Pariškoj izložbi? Kojoj? Onoj 1889., na kojoj je otvoren Eiffelov toranj? Kako je došla do Pariza? Odakle? Kada je, kako je, i uz čiju pomoć, za Boga miloga, naučila svirati klavir? Mondscheinsonatu??? Čitava dva stavka jedna bludnica odsvira u “Gospodi Glembajevima”! Tko je barun Castelli? Ona sama kaže da je brak s barunom bio degeneriran!
Tko je u tom odnosu bio degeneričan? Krleža piše kako ga je prevarila s lovačkim oficirom pa je zato razvrgnut taj brak. Što to znači? Zašto bih vjerovala Krleži, a ne njoj? Uostalom, nije za lice ključan podatak da je netko nekoga prevario, nego zašto ga je prevario? Kakva se psihologija ili patologija krije u odnosu? Kakva se drama krije u životu Charlotte Castelli? Nismo je stigli doznati jer je zaklana baš u trenutku u kojem je konačno htjela progovoriti. Da bi Leone imao zaokruženu ulogu. Moja Charlotte počinje priču u trenutku smrti.
Anja Šovagović Despot – Govorim tuđe, pišem svoje
Što Barunica Castelli prešućuje? Izrečeni tekst kod Krleže samo je vrh ledene sante. Kojim ste mislima i “podtekstom” punili njezine tišine u trenucima kada drugi likovi o njoj govore s visoka ili je dekonstruiraju?
Čujte, mogu ja misliti što god hoću i koliko god hoću, činjenica jest da se misli ne mogu odglumiti. Te “misli” se onda moraju izrežirati, ali redatelji kad režiraju “Glembayeve” uglavnom imaju previše drugog, važnijeg posla od režiranja psihologije jedne obične anonimne kurve.
U uvodnom pismu Miroslavu Krleži pišete kako ste na putu pisanja ove priče bili potpuno sami, slijedeći isključivo glumački instinkt. Koliko je taj “glumački instinkt” bio drukčiji od pukog spisateljskog i u kojem ste trenutku osjetili da barunici Castelli morate dati glas koji joj je povijest književnosti oduzela?
Često puta sam se u životu zatekla u situacijama da sam, radeći na ulogama, vrtila paralelni film u glavi. Nekada sam bila u nerazumijevanju s redateljima ili autorima ili jednostavno, koncepcijama, a kao glumica, teško sam mogla nametnuti svoj “pogled na stvar” jer glumac je stalno u preispitivanju i svaka uputa, kritika, primjedba, čak provokacija, bila ona smislena ili ne, u glumcu otvara ponor sumnje u svoju vlastitu procjenu ili kreaciju. Naravno, mnogo puta nisam bila u pravu, ali sam isto tako mnogo puta i bila u pravu. Te sam svoje dileme i muke oduvijek stavljala na papir jer mi je puno lakše napisati nego govoriti. Govorim tuđe tekstove, a pišem svoje.
Barunica Castelli u mojoj priči nije samo instalacija na koju se vješaju muški kompleksi i nepostojeće njezine krivnje, ona je puno kompleksniji lik bez obzira na to koliko ju je njezin autor svim silama nastojao osuditi općenitim poimanjem ženskog, dakako, demonskog karaktera. Krleža je racionalan tip, u njega su ti muško-ženski odnosi svedeni na tjelesno, demonsko, brutalno, neugodno, sramno, očajničko, životinjsko, a redovito taj životinjski epitet podnosi – žena. Jer je mačka, dakako.
Pa joj valjda i trudnoća traje samo tri mjeseca te se gotovo neprimjetno može prijeći preko nje, a u tu je izokrenutu statistiku ugurano čak i ono što vrišti matematičkom nelogičnošću. Nelogično je da bi erotički inteligentna osoba kao što je barunica Castelli, spavala sa svojim posinkom u visokoj trudnoći i to još u Vili nad Lipom u kojoj je živjela s Glembajem do samoubojstva njegove žene, kako o tome svjedoči Leone. Ili laže ili ne može podnijeti činjenicu kako je sa Šarlotom spavao praktički na odru svoje majke.
O toj erotičkoj neinteligenciji nisam razmišljala dok sam radila na ulozi jer je uloga obilježena i u svim interpretacijama predestinirana “erotičkom inteligencijom”, ma što ona značila. A vjerojatno ni sam Leone ne bi znao odgovoriti što točno pod tom sintaksom misli. A s obzirom da sam duboko uvjerena da je Leone upravo svemirski neinteligentan, pogotovo erotički, u nemogućnosti da kroz predstavu provedem svoju istinu, počela sam pisati knjigu.
Cijela knjiga funkcionira kao svojevrsna obrana Charlotte Castelli, žene koja je u kanonskoj drami stigmatizirana kao moralno i društveno dno. Zašto, po Vašem mišljenju, generacije čitatelja i publike tako bespogovorno vjeruju Leoneu Glembayu, a njezinu stranu priče – prepunu bijede, preživljavanja i zlostavljanja – automatski proglašavaju lažju?
Naravno, jer ona je kriva za sve. Charlotta je kriva jer je bludnica, jer je kurva, razvratnica, jer je sumnjivog porijekla koje je navodno krivotvorila, kriva je jer se Leova mama ubila, jer se Leova sestra ubila, jer se Skomrak zbog nje ubio, jer je stara Rupertica pregažena, jer se Canjegova bacila s trećeg kata, ona je Silberbrandtova ljubavnica, Ballocsanszkyjeva priležnica, nemajka sinu Oliveru, zagrezla u kriminal… pa, kakva je to osoba?
A sve ovo što sam sad nabrojala, neprovjereno je, netočno, neistinito i praktično – nemoguće! Tako da, razmišljajući iz glave barunice Castelli jednostavno sam ju morala obraniti pred objedama Leonea Glembaja kojem je za sve komplekse kriva fatalnost jedne bludnice. Bludnice s kojom je i on sam imao odnos, i bez obzira na moju osobnu skepsu spram jednog ocvalog filozofa i frustriranog slikara, a u biti običnog snoba i skorojevića, uspio sa Šarlotom začeti dijete. Zato sam odlučila napisati istinu jer je za tu istinu potreban fakat – roman.
Izvrsno rekreirate specifični glembajevski ritam, atmosferu i jezik, no istovremeno ih demontirate iznutra. Kako je bilo “razgovarati” s Krležom na njegovu terenu, a istovremeno se boriti protiv njegova autoritarnog prikaza Šarlote kao proračunate femme fatale?
Teško (smijeh). Ali, realno, kojeg je muškarca ona uništila? Glembaja nije, on je nju opljačkao. Silberbrandta nije, njega je uništio Leo tvrdnjom da ljubuje s barunicom. Castellija nije, on je nju potjerao. Skomraka nije, s njim nikada ništa nije imala, je li netko uništio čovjeka samim time što nije htio s njim imati vezu? Leonea definitivno nije, on je nju ubio.

Vaša interpretacija njezina odnosa s Leoneom unosi posve novu, vulkansku erotsku dimenziju, ali i osjećaj duboke, obostrane izdaje u siječnju 1896. Zašto je za nju upravo Leone bio “jedini trag svjetlosti”, a na kraju se pokazao kao najveći izdajnik i moralizatorski krvnik, gori čak i od starog Ignjata?
Zato jer Leone u sceni s ocem, u drugom činu “Gospode Glembajevih” progovara o tome da je “kad se godinu dana poslije mamine smrti vratio iz Cambridgea… gospođi barunici uspjelo da toga ljeta šarmira i mene!”, a gospođa Irena Basillides Glembay umrla je zimi. U kaminu je, naime, pucketala vatra, a Šarlota joj je na odar donijela Parma ljubičice. Ljubičice cvjetaju u siječnju i veljači. Ljeti ne cvjetaju ni na Himalaji odakle Leone nabavlja svoju kolonjsku vodu. Toliko o snobizmu kojeg se gnuša.
Pa, ako mu ne mogu vjerovati da se sjeća kada mu je mama umrla, što mu onda uopće mogu vjerovati? Majka u koju se tako srčano kune, umrla je u zimsko jutro popivši preveliku dozu veronala bez kojeg nije mogla zaspati od svoje sedamnaeste godine. Ako zanemarimo činjenicu da 1896. nije ni u naznakama postojao veronal kao medicinsko sredstvo protiv nesanice, ali Krleži nije bio bitan taj podatak pa nije ni meni.
Leone se, dakle, ne sjeća kad mu je točno mater umrla, a upravo je tada, u vrijeme majčine smrti imao odnos s Castellicom, dakle prije njezine udaje za Glembayja. I tada se začeo Oliver jer se morao baš tada začeti s obzirom da u drami ima 17 godina. Sve to na dušu ide Krleži kojem su vremenske odrednice bile potpuno nebitne u odnosu na to koliko mu je bilo bitno za tjelesne i psihičke traume svih muškaraca u drami, optužiti Šarlotu.
Ne obraćajući puno pažnje na mladića od sedamnaest godina u čijim žilama, dakako, teče glembajevska kriminalna krv, čini mi se kako je rastrešeni pisac ispustio iz vida prirodne zakone i neumoljivost protoka vremena. Pa, iako korača tiho, a tijelo joj je toplo i vlastite su njezine kretnje pružive kao u mačke, žena ipak nije mačka i njezina trudnoća ne traje tri već devet mjeseci. Krleža očito nije primijetio da bi, prema kronologiji događaja koje je sam upisao, Leone spavao s barunicom u visokoj trudnoći ili koji dan nakon poroda.
Gledajući sa ženske i majčinske strane gledišta, bez obzira na nimfomanske porive demonske Castellice, ta dramaturgija ne djeluje nimalo uvjerljivo, da ne kažem, erotično, ili, ako ćemo biti skroz racionalni, inteligentno. A erotički inteligentna, kakva već jest, Charlotte se sigurno točno sjeća kada se i kako dogodio ljubavnički zanos kojim je Leonea tako fatalno “smotala među svoje noge”, a o kojem on ima krivo, vremenski neutemeljeno, mutno i potisnuto sjećanje. Svakako, taj pubertetlija Oliver, sasvim je sigurno Glembaj, a samo Charlotte zna da je od onoga od kojeg niti sam Krleža nije mogao pretpostaviti da je sposoban napraviti dijete.
Fokus na Leoneu
Jedan od najintrigantnijih detalja koji ističete jest onaj o pedeset kruna koje je Šarlota dala Faniki Canjeg dan prije njezina samoubojstva – što je u ono doba bio golem novac, dovoljan za kupnju šivaćeg stroja na rate i novi početak. Zašto je taj podatak, po vama, ostao potpuno prešućen u svim dosadašnjim čitanjima i inscenacijama Glembajevih?
Rekla bih da nas je pisac izmanipulirao. Zato jer nije pisao ulogu, već je pisao tezu. Tezu o ulozi. Zato jer je ideološki moralizirao spram svoje glavne ženske uloge koju je sam upravo nemoralno tretirao tijekom cijelog trajanja drame jer joj nije dopustio da ima ono što ima svaki čovjek, da ima – dušu. Na njezinu izjavu o tome kako je Canjegovoj dala 50 kruna, apsolutno nitko ne reagira, a niti ona sama od toga ne pravi scenu.
Kada bi scena tekla tako da se bar netko od lica zaprepasti ili zapita nad tom činjenicom i potegne pitanje uvjerljivosti Canjegine smrti, stvar bi se preokrenula u korist Šarlote i koga bi onda Leone optužio? Jedini koji se usudi obraniti Šarlotu jest Silberbrandt, ali on je u didaskalijama i opisu uloge toliko ocrnjen i oklevetan (jezuitski lažljiv, lakajski bijedan, ispovjednički monoton) da mu i redatelji i glumci i publika ne ostavljaju ni minimum šanse da njegove riječi obrane mogu zvučati uvjerljivo.
Pročitala sam dramu “Gospoda Glembayevi” stotinu puta, iščitavala “Prozu o Glembayevima” danima i noćima, gledala razne inscenacije “Glembayevih” koje sam mogla pogledati, detaljno analizirala Vrdoljakov film, glumila barunicu Castelli u Svibenovoj dramatizaciji, detektivski izračunavala mogućnosti i nemogućnosti njezinog tjelesnog kontakta sa Silberbrandtom… Niti u jednoj varijanti nitko me nije uspio uvjeriti da Šarlota, recimo, doista ljubuje sa Silberbrandtom. Nisam mogla uvjeriti ni samu sebe.
Glumeći Castellicu, fućkalo mi se za Silberbrandta. Moj je fokus, u sva tri čina, i kad sam bila na sceni i kad sam bila iza scene, bio na Leoneu. Jer sam jedino s njim imala odnos. Jer sam jedino s njim imala nekakav odnos. Jer sam o našem odnosu u trećem činu imala monolog. Međutim, ne postoji glumica koja će publiku uspjeti uvjeriti u iskrenost svojih riječi nakon što je dva i pol sata, kroz cijeli prvi, pa cijeli drugi čin, slušala sve najgore objede, laži i podmetanja svojoj ulozi od glavnog protagonista drame Leonea Glembaya. Nota bene, hrvatskog Hamleta, umjetnika, slikara, filozofa, doktora filozofije, vječnog tragača za istinom u svemu onome što je u nama već odavno genetski mutno. Ona nema šanse.
Cijela njezina nesreća je u tome što se zaljubila u Lea, o čemu nikakve naznake nema do kraja predstave kada sama o tome progovori. Međutim, to priznanje uporno se tumači kao još jedna njezina laž, manupulacija kojom barunica upravo zavodi Leonea, a ne kao iskreno priznanje ljubavi koju osjeća prema njemu sve te godine. A u publici izaziva živu dosadu jer joj publika, naime, ne vjeruje. Publika je već preparirana na to da barunica laže. Niti jedan redatelj, niti jedan teoretičar, niti jedan kritičar, niti jedan student ili studentica književnosti, niti jedan glumac, niti jedna glumica, niti jedan dramaturg, dramaturginja, nikad se nisu usudili posumnjati u tu laž jer onda, naime, drame nema.
Osobno, nikada nisam povjerovala Krleži da je Šarlota Silberbrandtova ljubavnica. Ono oko čega sam se dugo mučila, koji je, uistinu Leov motiv da tako patološki izmisli taj njihov ljubavnički odnos. Leov motiv čista je osveta Silberbrandtu koji je mrtav hladan posvjedočio kako je čuo da je Leo rekao Canjegovoj da joj se bolje baciti kroz prozor nego prositi pred glembajevom kućom. I žena se bacila. Ona se fakat ubila. Svaki normalan čovjek bi nakon takvog događaja imao uništenu savjest. Svaki normalan, osim Lea. Reći ženi u situaciji beznađa i očaja da se baci kroz prozor može samo neempatičan, bezdušan tip kakav je taj čovjek. Koncentriran isključivo na sebe i svoje komplekse, u svima drugima vidi krivce, a samog sebe opravdava glembayevskim prokletstvom. Ateistički tip kakav je on, vjeruje u prokletstvo? U apstraktnu misao proizašlu iz praznovjerja?
Nadalje, u trećem, recimo, činu, pred sam kraj “Gospode Glembayevih” nakon svih tragičnih događaja koji su se u međuvremenu odvili, u didaskaliji perfidno piše da su suze koje Castelli ispusti dok čita Skomrakovu pjesmu, njezine prve suze tog dana. Dakle, sve ovo do sada bilo je neiskreno? Ništa, baš ništa joj nije izmamilo prave suze? Ni Glembayeva smrt, ni Leove optužbe, ni kriminal vlastitog sina, ni smrt Fanike Canjeg, ni smrt stare Ruppertice, niti boravak u sanatoriju, sve je to prošlo mimo nje, a ona je ostala hladna kao led? Takva osoba ne da se igrati. Naime, ne da se istinito igrati jer od šume optužbi, istina se niti ne nazire, a samom autoru ne mogu vjerovati jer je, na žalost, upisao ogroman broj dramaturških nelogičnosti, neuvjerljivih psiholoških profila i izmišljenih, ničim opravdanih i nepotkrijepljenih događaja.
Dugo mi je trebalo da posložim događaje u životu barunice Castelli koji su zapravo vrlo logični jer nepobitno proizlaze iz činjenica. U početku pisanja romana imala sam preveliki respekt prema Krležinom poimanju činjenica, i dugo mi je trebalo da barunicu otmem njezinom autoru koji se prema činjenicama ponaša kao onaj slavni filozof koji je na sugovornikovu konsataciju kako se činjenice ne slažu s njime, odgovorio: utoliko gore po činjenice!
Ako je barunica, uz to što je bludnica i nimfomanka, majka sedamnaestogodišnjeg mladića, onda ga je valjda prije sedamnaest godina i rodila. Mislim, to je činjenica, ne? A nekako se, u vrijeme tog važnog događaja, dogodilo previše drugih, nejasnih i čudnih događaja, u kojima Castelli jednostavno nije mogla sudjelovati. Kao što niti na koji način nije sudjelovala u samoubojstvu Fanike Canjeg za što ju Leone direktno optužuje.
Mučila sam se oko toga kako samoj sebi potvrditi da se radi o notornom lažljivcu dok nisam prevela koliko ta cifra od 50 kruna koje je Castelli dala Canjegovoj zapravo vrijedi i dok nisam definitivno shvatila da joj Leo nikada nije kupio Singericu. A pisma koje je, navodno, Castelli pisala Silberbrandtu jednostavno – ne postoje. Rezimirajmo događaje o kojima je svjedok i sam Leone: Šarlota je Canjegovoj prekjučer dala pedeset kruna. To je kao da danas netko prosjaku na vratima da 1500 eura. Sinoć, oko 21 sat, kad su se već zatvarali haustori, Canjegova je ponovo došla na vrata Glembayeve kuće i prosila Singericu. Leo je na vratima razgovarao s njom pola sata, uzeo njezinu adresu i obećao joj dotičnu Singericu. Par minuta nakon razgovora s Leom, ona se bacila s trećeg kata Glembayeve kuće.

Zašto? Ako je dobila što je htjela?
Što je on u tom trenutku napravio? Otrčao u dućan kupiti Singericu? Nakon što je s njom proveo pola sata, saslušao sve njezine probleme, uzeo sve njezine molbe, uzeo njezinu adresu i obećao joj kupiti Singericu, on uporno optužuje da se Canjegova bacila kroz prozor jer ju nije primila barunica? Okej. Recimo da ju domar nije pustio jer nema vizitkartu. Sama Šarlota iznervirano odgovara Leoneu: “Nije istina! Posluga ne smije pustiti k meni nikoga tko nije najavljen!”
Bio je to zakonski akt: haustori se zatvaraju u 22h i nakon tog vremena nitko nije mogao ući u kuću pa niti stanari koji u njoj žive. Ako bi zakasnili, domaru na vratima morali su platiti ulazak. Ipak, veliko pitanje ostaje u zraku: Tko ju je onda ipak pustio, zašto ju je pustio i kada ju je pustio, ako je ona, par minuta nakon razgovora s Leom koji joj je obećao Singericu, najnormalnije ušla, popela se, i ni od koga viđena, bacila s trećeg kata tavanskog prozora Glembayeve kuće?
Drugo najveće pitanje: Kad je leo kupio singericu? Zašto laže da je otišao u dućan i kupio Singericu? Tu noć? Nakon što se ubila? Ubila se pet minuta nakon razgovora s njim. Na dan njezinog sprovoda? Nije znao da se bacila s trećeg kata njegove vlastite kuće u kojoj je on, po vlastitom priznanju, boravio čitavih pet noći? Kakve ikakve blage veze s tim ima Castellica koja ju je primila prekjučer, dala joj pedeset kruna (cifru s kojom je momentalno mogla uplatiti novu Singericu) i pojma nije imala da je žena ponovo došla? Zašto Krleža kroz usta Leonea Glembaya insinuira da se Fanika Canjeg ubila jer ju barunica Castelli nije primila?
Kakva je to “dramaturška” podvala glavnoj ženskoj ulozi njegove vlastite drame?

Kraj donosi strahovit, gotovo fizički krah – barunica zapravo dragovoljno prepušta vrat Leoneovim škarama, uz osjećaj da je “previše krivnje za jednu osobu”. Je li njezina smrt na odru zapravo bio jedini način da konačno pobjegne iz “zlatnog kaveza” i uloga koje su joj drugi nametnuli?
Ovo je roman o ženi koja je imala tu rijetku sreću osjetiti ljubav, pravu ljubav, onu opjevanu u romanima, međutim, ljubav joj nije uzvraćena zbog nejasnih, mutnih, deprimirajućih i jalovih osjećaja jednog nedoraslog muškarca koji nije kadar spoznati i razumjeti što ljubav uistinu jest.
Fotografija: Tomica Čuveljak, Saša Novković, privatna arhiva
Pogledajte i:







