Svi koji me dobro poznaju znaju da ne volim dugo boraviti na brodu jer mi je najčešće, nakon prvog malo jačeg ljuljanja, prilično loše, a krstarenja na divovskim brodovima zbog goleme količine ljudi potpuno su mi neprivlačna. Dok su nekima vrhunac odmora baš takvi kruzeri s nekoliko tisuća putnika koji plove Karibima poput plutajućih zabavnih parkova, ja uvijek radije biram mjesta na osamama. No norveška obalna ruta nudi potpuno drugačiju ideju krstarenja pa kad sam dobila poziv da se pridružim krstarenju brodom tvrtke Havila Voyages koji se prvi na svijetu u potpunosti koristi bioplinom i baterijama za kretanje, nisam mogla odoljeti. Riječ je o jednom od najodrživijih krstarenja na svijetu, a Havila Voyages sa svoja četiri broda (mi smo plovili Polarisom) upravlja boutique linijom između Bergena na jugu Norveške i Kirkenesa na krajnjem sjeveru, tik uz rusku granicu.
Sva četiri broda u floti Havila Voyages su hibridna. Pokreće ih ukapljeni prirodni plin (LNG) uz snažan baterijski sustav koji je ekvivalentan energiji čak 124 automobila Tesla. Baterije se pune energijom iz norveških hidroelektrana pa brod može ploviti do četiri sata potpuno tiho i bez štetnih emisija. Kad baterije nisu u upotrebi, brod koristi LNG, čime se emisije CO2 smanjuju za više od 38 posto, što je čak 13 posto bolje od prvotno postavljenog cilja. No ono što ovo putovanje čini posebnim jest dodatni izvor energije, klimatski neutralni bioplin proizveden iz organskog otpada duž norveške obale. Drugim riječima, iz goveđeg i ribljeg izmeta kojeg u ovom dijelu svijeta ima poprilično.
Avantura norveškom obalom: Probuditi se u Ålesundu
Iako volim putovati, a posebice obožavam egzotične i malo drugačije destinacije, prilično me bilo strah i ljuljanja i hladnoće, a pitala sam se i što ću raditi šest dana na brodu s nepoznatim ljudima bez ikakve dodatne zabave. Naime, ovo putovanje nije samo turističko iskustvo. Havila je od 2021. i važan dio norveške infrastrukture jer prevozi robu i lokalne putnike između malih obalnih zajednica. Na brodu smo zato često susretali stanovnike koji uskaču i iskaču u lukama koristeći brod gotovo poput trajekta. Istodobno, mnogi gosti ostaju na cijeloj ruti čak 12 dana do Kirkenesa i natrag.
Sa skupinom europskih novinara, koji će sa mnom putovati tih šest dana, susrela sam se na aerodromu u Bergenu. Prije ukrcaja uspjeli smo kratko prošetati povijesnom četvrti Bryggen, poznatoj po šarenim drvenim skladištima pod zaštitom UNESCO-a. Grad je prekrasan, pun uskih ulica iznad kojih je brdo Fløyen do kojeg vodi poznata uspinjača Fløibanen, no nismo mogli dugo ostati. Vrlo brzo ukrcali smo se na Polaris koji je isplovljavao u 18 sati. U to je vrijeme, početkom prosinca, u Norveškoj već ozbiljan mrak, more je gotovo crno, planine prekrivene snijegom, a na horizontu se jedva nazire svjetlo kratkog arktičkog dana. Na palubi vlada neobična tišina s obzirom na to da plovimo na baterije pa brod klizi iz luke gotovo nečujno. Isplovljavamo prema sjeveru i sutra bismo se trebali probuditi u Ålesundu.
Panoramski pogled na fjordove
Nikome se još ne spava, kratko razgledavamo brod na kojem, osim nekoliko restorana, dva bara, teretane i malog vanjskog jacuzzija, zapravo ništa nema. Gosti su većinom starije dobi, a vrijeme provode čitajući knjige, igrajući društvene igre, razgovarajući ili u tišini sjedeći i gledajući prekrasnu prirodu oko sebe. Nitko nije na mobitelima, ne čuju se zvukovi ni rendom pjesme s TikToka ili IG Reelsa, što me na trenutak zbunjuje, ali i oduševljava. Uskoro je večera. Poseban naglasak stavljen je na hranu koja prati filozofiju održivosti i lokalnih namirnica. Večerati uz panoramski pogled na fjordove dok se krajolik mijenja iza stakla jedan je od onih trenutaka zbog kojih shvatite koliko je ovo putovanje drugačije od klasičnih krstarenja.
Već sljedeći dan prolazimo niz malih luka poput Florøa i Torvika, a zatim stižemo u Ålesund, grad poznat po art nouveau arhitekturi. Pastelne zgrade i skladišta uz more izgledaju kao kulisa iz skandinavskog filma. Neki putnici odlaze u gradski akvarij ili na panoramske vidikovce, ja sam ostala na brodu čitati knjigu, a novinarke iz Engleske odlučile su se i kratko okupati u ledenom moru kako bi iskusile to tipično nordijsko iskustvo, što nikako nije za mene, kao ni kupanje u vanjskom jacuzziju na minus 25.
Treći dan stižemo u Trondheim, grad star više od tisuću godina. Njegova katedrala Nidaros jedno je od najvažnijih svetišta u Norveškoj i jedna od najvećih katedrala u sjevernoj Europi. Šetnja starim mostovima i obojenim kućama uz rijeku daje gradu poseban šarm. Nakon toga brod je ušao u područje arhipelaga i nastavio prema sjeveru te nas je dočekala i prva oluja i upozorenja da svi odemo u kabine, da lift u brodu neće raditi tri sata i da se očekuju valovi veći od 10 metara od 16:15 do 19:35 h. Popila sam tabletu, pokušala spavati i čekala da prođe. Točno u 19:33 brod se smirio, večerali smo u miru i otišli spavati.
Četvrti dan prelazimo Arktički krug, što se na brodu obilježava malom ceremonijom koja ima korijene u starim pomorskim tradicijama. Prema legendi, putnike tada „pozdravlja“ ili simbolično blagoslivlja Neptun, rimski bog mora. Član posade, prerušen u Neptuna s trozupcem, pojavljuje se na palubi kako bi obilježio prelazak u arktičke vode. Uz šalu i malo kazališne dramatike, novim „stanovnicima Arktika“ dodjeljuje se simbolična potvrda da su prešli Arktički krug. Putnici se smiju, fotografiraju i nazdravljaju toplim napicima dok brod nastavlja put prema sjeveru. Krajolik postaje sve dramatičniji, a zimsko svjetlo ima posebnu plavičastu nijansu karakterističnu za polarne krajeve.
Alarmi za Auroru
Ipak, jedan od glavnih razloga zašto mnogi zimi putuju norveškom obalom jest potraga za polarnom svjetlošću, aurorom borealis. Na brodu se o njoj govori gotovo svakodnevno, aplikacije prate prognozu, putnici navečer izlaze na palubu, a oči su stalno uprte u nebo. Čak u sobama postoje posebni alarmi koji će vas, ako ih tako podesite, probuditi ako se noću pojavi aurora. Budući da su zimi noći na sjeveru duge i tamne, šanse za susret s ovim prirodnim fenomenom puno su veće nego ljeti. Kako brod plovi sve sjevernije, iznad Arktičkog kruga svjetlo dana traje tek nekoliko sati. Sunce izlazi kasno ujutro i već oko ranog poslijepodneva ponovno nestaje iza planina pa krajolik često obasjava mekano plavičasto sumračno svjetlo koje traje veći dio dana. U područjima poput Tromsøa ili Honningsvåga sunce se zimi jedva pojavi iznad horizonta, a ponekad ga danima uopće nema. Upravo zbog tih dugih polarnih noći zima je jedno od najboljih razdoblja za promatranje aurore borealis jer je nebo dugo tamno i idealno za pojavu polarnog svjetla.
Mi prva tri dana nismo imali sreće, no kad smo stigli u blizinu grada Tromsøa, konačno se oglasio alarm i svi smo za nekoliko minuta bili na palubi. Aurora uživo izgleda gotovo nestvarno: zelene, ponekad i ljubičaste ili ružičaste zavjese svjetla počnu se polako kretati preko neba, kao da netko lagano pomiče goleme svjetlosne valove iznad fjordova. U tim trenucima na palubi nastaje tišina: ljudi stoje zamotani u jakne ili deke, fotografiraju i snimaju (naime, boja je još fascinantnija kad je uhvaćena objektivom kamere). Nitko ne ide spavati, niti u unutrašnjost broda, iako je vani -25 Celzijevih stupnjeva.
Peti dan stižemo u Tromsø, arktički grad poznat po polarnim ekspedicijama. Odlazimo u posjet autohtonom narodu sjeverne Skandinavije Sami. Vozimo se saonicama koje pokreću sobovi te ih hranimo lišajevima, njihovom omiljenom hranom. Sami domaćini su izuzetno ljubazni, u šatoru lavvu nude nam njihovu tradicionalnu hranu (nešto slično gulašu) te pričaju o svom nomadskom načinu života i stoljetnoj tradiciji uzgoja sobova.
Simbolični kraj Europe
Šesti dan dolazimo u Honningsvåg, jedno od najsjevernijih naselja u Europi i polazišnu točku za Sjeverni rt. Umjesto klasične ture autobusom, odlučili smo se za vožnju quadovima. Vožnja snježnim ravnicama uz ledeni vjetar s Barentsova mora idealna je za ljubitelje adrenalina. Krajolik je gotovo nestvaran – gole stijene, beskrajno more i osjećaj da ste stigli na sam rub kontinenta.
Nakon vožnje quadovima iz Honningsvåga smo krenuli prema jednom od najslavnijih mjesta na karti Europe –Nordkappu, odnosno Sjevernom rtu, litici visokoj više od 300 metara koja se dramatično uzdiže iznad Barentsova mora. Iako geografski nije apsolutno najsjevernija točka kontinenta, Nordkapp se već desetljećima smatra simboličnim „krajem Europe“. Pogled s ruba stijene je gotovo nestvaran: beskrajno more, vjetar koji dolazi ravno s Arktika i osjećaj da ste stigli na sam rub svijeta. U ovom području priroda je surova i gotovo pusta, ali strateški iznimno važna. Nedaleko se nalazi i nekoliko vojnih utvrda povezanih s NATO-ovim nadzorom arktičkog područja jer je Norveška ključna točka za praćenje kretanja u Barentsovu moru i blizini ruske granice. Upravo taj spoj fascinantne prirode i geopolitike čini ovaj dio Norveške još zanimljivijim.
Sedmi dan stižemo u Kirkenes, najistočniju točku putovanja, samo nekoliko kilometara od ruske granice. Ovdje su prometni znakovi na norveškom i ruskom jeziku, a izleti uključuju vožnju psećim saonicama ili posjet poznatom Snowhotelu izgrađenom od leda i snijega. Sve je bijelo, nigdje se zbog količine snijega ne vidi kopno, sad je već i gotovo minus 35, smrzavamo se, a mene fasciniraju njihove šarene kuće koje kao da poručuju da uvijek, usprkos svemu, postoji mjesta za kreativnost i optimizam. Vozimo se do malog aerodroma na kojem rade samo dva mlada dečka. Na potpuno ledenoj pisti samo je jedan mali zrakoplov koji čeka – nas. Svi gledamo u nevjerici. Toliko je hladno da želimo što prije pobjeći, magla je svuda i nije nam ugodno, ali pomisao da moramo ući u mali avion s propelerom koji se jedva vidi na zaleđenoj pisti zastrašujuća je. Polijećemo s dva sata zakašnjenja preko Tromsøa prema Oslu. No pogled iz aviona, nakon što se magla povukla, bio je izvanserijski, nešto što ću pamtiti dok sam živa.
Ovo putovanje pokazalo mi je kako krstarenje može biti potpuno drugačije od stereotipa o velikim turističkim brodovima. Ploviti uz norvešku obalu zimi, usprkos hladnoći i povremeno nemirnom moru, znači gledati fjordove pod snijegom, voziti se saonicama, hraniti sobove i, ako imate sreće, uživati u čarobnom prizoru northern lights te pritom znati da brod kojim plovite pokušava ostaviti što manji trag na toj spektakularnoj prirodi.
Čuvari istinskog života na sjeveru
Na snježnoj visoravni iznad Tromsøa upoznali smo autohtoni narod Sami sa sjevera Skandinavije koji već tisućama godina živi u arktičkim područjima. Njihov način života snažno je povezan s prirodom i uzgojem sobova, životinja koje su stoljećima bile ključne za preživljavanje u surovim zimama. Dok smo hranili sobove, domaćini su nam pričali o životu na sjeveru, migracijama krda i tradiciji koja se prenosi generacijama, a često kažu da oni ne „posjeduju“ sobove, nego da žive zajedno s njima, prateći ritam prirode i godišnjih doba. Sami imaju i vlastite parlamente u Norveškoj, Švedskoj i Finskoj, a njihov poseban oblik pjevanja, joik, smatra se jednim od najstarijih glazbenih stilova u Europi.
Glavna atrakcija je Aurora borealis
Većina putnika na našem brodu imala je jedan glavni cilj: vidjeti northern lights, odnosno auroru borealis. Kada se na nebu pojavi zelena svjetlost, prizor je fascinantan, a putnici izlaze na palubu i, bez obzira na hladnoću, snimaju i fotografiraju sve dok ima svjetlosti.
Poseban trenutak događa se i pri prelasku Arktičkog kruga. Prema staroj pomorskoj tradiciji, putnike tada simbolično „pozdravlja“ Neptun, bog mora, član posade prerušen u bradatog vladara oceana, što uz smijeh i fotografiranje obilježava ulazak broda u arktičke vode. Mali ritual podsjetnik je da su ovakva putovanja oduvijek bila više od obične plovidbe.
Fotografije: Julia Paviour, Havila Press, Ivona Čulo
