Umjetna inteligencija danas je posvuda, pa tako i u kreativnim procesima: u alatima koje koristimo, u sadržaju koji konzumiramo, u načinu na koji brendovi komuniciraju i u tome kako umjetnici promišljaju vlastiti rad. I dok se rasprava o tome je li AI prijetnja ili alat još vodi, dvije žene s potpuno različitih strana kreativnog spektra već su pronašle vlastite odgovore ili barem vlastita pitanja. Jedna navigira kreativnošću unutar struktura velikog sustava, druga gradi ekosustav u kojemu je kreativnost jedini zakon. Zamolili smo ih da nam kažu što kreativnost danas zapravo znači, kako je AI mijenja i tko u toj novoj jednadžbi ostaje nenadoknadiv.
Branka Bajt, brend direktorica u Hrvatskom Telekomu
Branka Bajt više od dvadeset godina stvara reklamne ili oglašivačke kampanje. Njezin prijedlog slogana „Connecting your world“ prihvaćen je kao globalni slogan Deutsche Telekom Grupe.
Kreativnost unutar velike korporacije zvuči gotovo kao kontradikcija. Je li to istina?
Ja na to gledam suprotno, korporacija je najbrži i najbrutalniji test kreativne ideje koji postoji. Vani čekaš dugo da tržište kaže radi li nešto, unutra to znaš za tjedan. Gurneš ideju kroz složen sustav i odmah vidiš što drži, a što se raspadne na prvom sastanku. Svako „ne“ nije prepreka, nego podatak koji ti kaže gdje je ideja slaba. Kreativnost ne nastaje u glavi pojedinca, nego u prostoru između ljudi, u njihovoj interakciji. I u tome je cijela razlika: kad se posloži pravi tim, ljudi istog naprednog mindseta, taj prostor između vas prestaje biti trenje i postane propulzija. Kreativnost je stvaranje, urođeno svima nama, a grupa je uvijek jača od pojedinca, kao i od korporativne kompleksnosti.
Vaš slogan „Connecting your world“ danas je globalni slogan DT Grupe. Kako je izgledao put od prve ideje do trenutka kada ste shvatili da je prihvaćena?
Nije bio trenutak fanfara. Te rečenice se ne rađaju na sastanku, nego negdje između dok voziš auto, dok ne možeš zaspati. Znala sam da je dobra kad sam je pokušala odbaciti i nije htjela otići. Pravi trenutak nije bio kad je prihvaćena, nego kad sam je prvi put čula iz tuđih usta, kao da je oduvijek bila njihova. To je najveći kompliment koji jedno rješenje može dobiti. Dolazim iz umjetničke obitelji, pa mi je kreativnost možda i urođena, i stalno kreiram s lakoćom, no i dan danas, kada vidim „moj slogan“ na npr. World Mobile Congressu u Barceloni, kako dominira u DT Grupa prostoru, osjetim ponos.
Jednom ste izjavili da je emocija najbolji pokazatelj uspješne kampanje jer ju je najteže glumiti. Može li AI ikada generirati pravu emociju ili samo njezinu uvjerljivu imitaciju?
Mene ne zanima može li AI osjećati, nego može li dirnuti čovjeka, a to je teže nego što zvuči. Jer AI po dizajnu teži najvjerojatnijem odgovoru, najsigurnijoj verziji. A ono što nas stvarno gane gotovo nikad nije najsigurnija verzija. Emocija živi u odstupanju, AI u prosjeku. Tu se mimoilaze. Ali za mene tu priča tek počinje. Emocija nije efekt koji izazoveš, ona je odgovornost. Iza svake poruke koja nekoga dirne stoji čovjek koji je odlučio kako će se taj netko osjećati, i to nije malo. I baš zato je čovjek nenadoknadiv, ne zato što je vještiji od stroja, nego zato što odgovornost može nositi samo onaj tko ima savjest. Vjerujem da je moj posao i poslanje stvarati emociju koja drugome nešto daje, a ne koja ga iskorištava. Ta granica, između poticanja i manipulacije nikad neće biti tehnološko pitanje. Bit će ljudsko. Najvažniju odluku u procesu ne donosi alat, nego onaj tko ga drži u rukama.
”Najvažniju odluku donosi čovjek, a ne alat.”
Gdje vidite AI u svom svakodnevnom radu i što se kroz njega ne može automatizirati?
Volim gnjaviti AI alate. Ne tražim od njega odgovor, tražim da mi umnoži pitanja, opcije, ideje. Dam mu jedan svoj smjer razmišljanja, a on mi vrati deset varijanti koje ja sama ne bih stigla domisliti i odjednom, umjesto jedne grane mogućih opcija ili rješenja, gledam cijelo stablo – metaforički rečeno. To me stimulira. Ne zato što mi je olakšao posao, nego zato što mi je „proširio glavu“, proširio spoznaju. Najbolji AI za mene nije onaj koji misli umjesto mene, nego onaj koji me natjera da mislim brže i šire nego inače. Ono što se ne može automatizirati? Odabir. Stroj ti da puno opcija, ali koja je prava, to je ukus, instinkt, hrabrost. To i dalje moraš ti.
Je li kreativnost više dar ili disciplina?
Jedino što bih uistinu nazvala darom jest tvrdoglava znatiželja, odbijanje da ti svijet ikad postane običan, izlazak u neuobičajeno, propitkivanje baš svega, provokacija kolektivne istine ili standarda, nesigurnost je li to najbolje rješenje. To je dar koji vrijedi čuvati i koristiti cijeli život. Sve ostalo je trening. Talent vas dovede do vrata. Otvara ih disciplina.
Frankica Mitrović Mihić, osnivačica i voditeljica Zen Contemporary Art Gallery
Frankica Mitrović Mihić povjesničarka je umjetnosti koja je karijeru gradila između Zagreba i New Yorka, gdje je radila u PS1, jednoj od najznačajnijih institucija za suvremenu umjetnost u SAD-u. Njezin Zen Contemporary Art Gallery prostor je fokusiran na suvremenu umjetnost i predstavljanje hrvatskih autora na međunarodnoj sceni.
Napustili ste sigurnost institucija i krenuli vlastitim putem. Kada ste shvatili da morate ići dalje i napraviti vlastitu galeriju?
Radom u velikim institucijama shvatila sam da me sve više zanima prostor samostalnog djelovanja, gdje mogu razvijati vlastite projekte i raditi fleksibilnije, kreativnije i izvan zadanih okvira. New York je u tom smislu bio važna prekretnica. Upravo se tamo, kroz upoznavanje galerijskog sustava i tržišta umjetnina, prvi put počela oblikovati ideja o mogućnosti osnivanja vlastite galerije i stvaranja prostora koji bi odražavao moj pristup umjetnosti. Danas tu tranziciju iz institucionalnog okvira u galerijsku praksu doživljavam kao prirodan nastavak svoje profesionalne putanje. Kako sam i očekivala, rad izvan institucionalnog sustava donio mi je veću slobodu i autonomiju, ali i izravniji odnos s umjetnicima, publikom, medijima i kolekcionarima. Istodobno je donio i novu dimenziju te zahtijevao drugačiji skup znanja i vještina, pri čemu mi je završeni Master of Arts u Americi uvelike pomogao jer sam tamo usvojila i menadžerske, organizacijske i financijske aspekte vođenja galerije. Iz iskustva mogu reći da je u galerijskom sustavu dinamika brža i fleksibilnija, a svaka odluka izravno utječe na identitet galerije i na umjetnike s kojima radim.
AI danas generira slike, skulpture, vizualne svjetove. Kako se pritom mijenja vaš pogled na to što je vrijedno i autentično?
AI danas doista može generirati slike, pa i složene vizualne svjetove, te umjetnicima otvoriti nove mogućnosti eksperimenta i rada. Istodobno, to otvara važna pitanja o autentičnosti, autorstvu i granicama umjetničkog izraza. Ono što i dalje smatram ključnim jest ideja i osobni rukopis umjetnika, odnosno sve ono što proizlazi iz dosljednog promišljanja, osobnog iskustva i unutarnje potrebe za stvaranjem. AI može biti alat ili pomoćno sredstvo, ali ne može zamijeniti kreativni proces čovjeka. Taj izravan, živ odnos između umjetnika i djela ostaje nezamjenjiv. Moj pogled na ono što je vrijedno i autentično u svojoj se suštini nije promijenio. Vrijednost za mene i dalje leži u umjetniku koji stoji iza djela, u njegovoj dosljednosti, ideji i snazi umjetničkog izraza. Umjetnost je dugoročan proces stvaranja i razvoja kroz koji umjetnik sazrijeva, a njegov se izraz kontinuirano produbljuje i evoluira. Autentičnost se pritom očituje upravo u prepoznatljivosti rukopisa koji proizlazi iz stvarnog umjetničkog iskustva i osobnog senzibiliteta te iz iskrene potrebe umjetnika da kroz rad artikulira vlastiti unutarnji svijet i odnos prema stvarnosti. Ona se prepoznaje u dosljednosti izraza i jasnoći autorske vizije, neovisno o trendovima ili vanjskim očekivanjima.
“Umjetnost uvijek evoluira zajedno s tehnologijom.”
Kada prvi put gledate rad mladog umjetnika, što tražite i može li to što tražite ikada nastati iz algoritma?
Iz velike ljubavi prema umjetnosti i svom poslu često posjećujem Akademiju likovnih umjetnosti u potrazi za mladim umjetnicima te jednom godišnje organiziram izložbe mladih, nadolazećih umjetnika i studenata. Cilj ovakvih projekata, uz dugoročno praćenje umjetničkog razvoja, jest i pružanje dodatne motivacije, podrške i oslonca u njihovu daljnjem stvaralaštvu i profesionalnom razvoju. Tražim svježinu, inventivnost i autentičan umjetnički glas. Smatram da ono što tražim ne može nastati iz algoritma jer umjetnik je taj koji djelu daje dubinu, emociju i osobni pečat. Upravo kroz njegovo iskustvo, senzibilitet i promišljanje oblikuje se slojevitost koja čini razliku između tehnički generiranog vizualnog sadržaja i umjetničkog djela. To je ono što rad čini živim i što mu daje sposobnost da komunicira s promatračem na emocionalnoj i intelektualnoj razini.
Može li AI sadržaj početi oblikovati i ono što doživljavamo kao intuitivno lijepo?
AI doista mijenja svijet umjetnosti te otvara nove alate i metode stvaranja. Umjetnici kroz digitalne tehnologije mogu istraživati prostore izraza koji su ranije bili nezamislivi, a mnogi suvremeni autori, kao što je Refik Anadol, koriste AI kao aktivnog partnera u procesu stvaranja svojih digitalnih instalacija. Jedan njegov rad, Unsupervised, bio je izložen u MoMA u New Yorku, a kasnije je otkupljen za njihovu zbirku, čime je taj medij dodatno institucionalno potvrđen i priznat. Istodobno, povijesno gledano, vidimo da su i raniji umjetnici, poput primjerice Davida Hockneyja, vrlo rano prihvaćali nove tehnologije kao legitiman medij, što pokazuje da umjetnost uvijek evoluira zajedno s tehnologijom. Ipak, kao povjesničarka umjetnosti sklonija sam tradicionalnoj umjetnosti i vjerujem da AI može biti pomoć, ali ne i zamjena za umjetničku intuiciju i ljudski proces stvaranja. Važno je zadržati svijest o tome da tehnologijom upravlja čovjek, a ne obrnuto. Vrijednost procesa umjetničkog stvaranja, prepoznatljiv umjetnički rukopis, dosljednost izraza, osobni pečat te neposredan ljudski trag i materijalnost djela i dalje ostaju temelj likovne prakse i ključni nositelji autentičnosti u umjetnosti.
Fotografije: Karlo Pavlić i Marin Galić, Privatni album, Launchmetrics
