Besprijekorna tehnika, elegancija i s druge strane – čvrsto vladanje najzahtjevnijim simfonijskim i opernim formama pozicionirali su Dawida Runtza kao jednog od najkarizmatičnijih i najtraženijih dirigenata mlađe generacije u Europi. Ovaj svestrani poljski maestro, doktor glazbenih umjetnosti i diplomac prestižnog Varšavskog sveučilišta u klasi Antonija Wita, međunarodnu je reputaciju kalio na najvažnijim svjetskim pozornicama – od Japana i SAD-a do Amsterdama, gdje se usavršavao pod vodstvom velikana Riccarda Muttija i Danielea Gattija.
Kao glavni dirigent Poljske kraljevske opere od 2017. i šef dirigent Zagrebačke filharmonije od 2021. godine, Dawid Runtz je zagrebačku publiku i kritiku osvojio već pri prvim susretima, ostvarivši sada već antologijske izvedbe Stravinskog i Schumanna. U razgovoru za Elle, maestro otkriva kako spaja poljsku preciznost i naš temperament, kako se trudi propitivati teške elitističke zidove klasične glazbe te gdje izvan koncertnih dvorana pronalazi unutarnju tišinu bez koje nema umjetnosti.
Koncert u Rimu 2020. godine povodom predsjedanja Hrvatske Vijećem EU-a bio je prekretnica koja vam je osigurala poziciju šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije. Kada se osvrnete na taj trenutak, što ste tada prepoznali u zagrebačkom orkestru, a što oni u Vama, što je kliknulo u tako kratkom vremenu?
Koncert u Rimu bio je već moja druga suradnja sa Zagrebačkom filharmonijom. Prvi put susreli smo se 2019. godine tijekom priprema za koncerte u Kuvajtu. To je ujedno bio i trenutak kada sam orkestru prvi put u životu rekao „dobro jutro” na hrvatskom jeziku te započeo prvu pokusnu probu. Već u prvim minutama pokazalo se da sekcija trombona ima pogrešno tiskanu notnu građu. Stoga sam sišao s dirigentskoga pulta — što dirigentima inače nije uobičajena praksa — prišao glazbenicima te smo zajedno provjerili dionice. Vjerujem da je to bio prvi znak kako sam dirigent koji sebe vidi kao partnera, netko tko se ne boji iskoračiti iz okvira konvencija ako to pomaže učinkovitijem radu orkestra.
Moram priznati i da sam na te probe došao iznimno dobro pripremljen. Za mladoga dirigenta poziv na suradnju s tako izvanrednim orkestrom u jednoj od europskih prijestolnica uistinu je san i golema prilika koju sam želio maksimalno iskoristiti. Povezanost se razvila posve prirodno. Sjećam se da sam već nakon prve probe čuo kako ljudi govore: „Moramo ga ponovno pozvati.”
Od samoga početka zaljubio sam se u dubok, bogat i topao zvuk dionice gudača. Glazbenici su mi uzvratili nevjerojatnom predanošću i emotivnim angažmanom, a ja sam to nastojao opravdati napornim radom. Uzajamno smo se nadahnjivali i zato mi ti prvi zajednički dani ostaju neizbrisivi u sjećanju.
Dawid Runtz uspješno je spojio poljsku tradiciju i hrvatski temperament
Kao šef dirigent proveli ste intenzivne sezone sa Zagrebačkom filharmonijom. Kako iz perspektive poljske dirigentske škole, koja je iznimno rigorozna, ocjenjujete senzibilitet i radnu etiku zagrebačkih glazbenika i gdje se naša strast susreće s Vašom preciznošću?
Doživljava li se poljska dirigentska škola uistinu tako? (smijeh) Za mene rigoroznost bez emocije nema nikakvu vrijednost. Glazba je, iznad svega, emocija — riječ je o pričama koje želimo prenijeti svojoj publici. Pravo je pitanje: kako doći do tih emocija? Tehnika i disciplina tek su alati u službi glazbe; same po sebi nemaju nikakvu moć. Jednako vrijedi i za emocije: bez strukture i konteksta, one prelaze u kaos.
Zamislite gradnju katedrale bez ikakva plana i discipline. To bi bilo nemoguće. Samo dobro osmišljena struktura može unijeti red u prividni kaos i tek nas tada dovršena katedrala može ganuti i pobuditi duboke osjećaje. Glazbena interpretacija funkcionira na vlas jednako. Najprije stvorite čvrstu strukturu, a tek se potom izražajnost može nesmetano i potpuno razviti. Možda se upravo u toj točki poljska dirigentska tradicija susrela s temperamentom Zagrebačke filharmonije.
Vodili ste Zagrebačku filharmoniju na turneju u Kuvajt, a i sami imate bogato iskustvo od Japana do SAD-a. Što smatrate najvećim izazovom u brendiranju jednog tradicionalnog hrvatskog orkestra na globalnoj mapi klasične glazbe?
Svaki orkestar posjeduje vlastiti, jedinstveni identitet. Zagrebačka filharmonija u tome nije iznimka i smatram da taj identitet treba samouvjereno nastaviti isticati. Ovdje sam otkrio iznimno bogatstvo glazbene tradicije i vrhunske skladatelje — Doru Pejačević, Borisa Papandopula, Stjepana Šuleka, Bruna Bjelinskog i mnoge druge.
Najveći je izazov međunarodnoj publici približiti glazbu koja je izvan granica Hrvatske još uvijek relativno nepoznata. Srećom, to se postupno počinje mijenjati. Izuzetno me veseli što su orkestri poput BBC-jeva simfonijskog orkestra i leipziškog Gewandhausa (Staatskapelle Leipzig) već pokazali zanimanje za stvaralaštvo Dore Pejačević. To dokazuje da hrvatska glazba posjeduje visoku umjetničku kvalitetu i potencijal da postane trajni dio međunarodnog repertoara.
Zagrebačka publika zna biti i nevjerojatno topla i suzdržana. Kako ste doživjeli interakciju s lokalnom publikom u Lisinskom u usporedbi s publikom u Varšavi ili Tokiju?
Svaka publika ima svoju kulturu slušanja i vlastiti način doživljavanja glazbe. Ono što mogu potvrditi jest da je zagrebačka publika iznimno topla i srdačna. Nakon koncerata ljubitelji glazbe često mi prilaze kako bismo porazgovarali, a ponekad se slučajno sretnemo i na zagrebačkim ulicama. Uvijek rado podijele svoje dojmove i upute nekoliko lijepih riječi. To su vrlo prirodni i iskreni susreti koje iznimno cijenim.
Izazov je pronaći ravnotežu
Kritika je posebno hvalila Vaše ravnanje Stravinskijevim Posvećenjem proljeća u Zagrebu, djelom koje zahtijeva matematičku preciznost i divlju energiju. Koliko je zagrebački kulturni krug otvoren za kompleksne partiture 20. stoljeća i suvremena traženja?
Hvala Vam što ste spomenuli Posvećenje proljeća. To je jedno od djela koja su odigrala važnu ulogu na samome početku moje suradnje sa Zagrebačkom filharmonijom. Ako se dobro sjećam, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog za tu je izvedbu bila iznimno dobro popunjena. Sasvim je prirodno da neka djela publiku privlače gotovo automatski, dok druga zahtijevaju više konteksta i promišljeniju promociju.
U Zagrebu sam imao priliku dirigirati i suvremenu glazbu te osjećam da ovdje postoji posvećena publika koja za nju pokazuje iskren interes. Muzički biennale Zagreb odigrao je golemu ulogu u odgajanju tog interesa kroz generacije, kontinuirano se boreći za novu glazbu. U Varšavi sličnu ulogu ima festival Varšavska jesen.
U Hrvatskoj se često vodi rasprava o balansu između provjerenog željeznog repertoara poput Beethovena, Brahmsa ili Mozarta i suvremenih, rizičnijih programa. Kako kao šef dirigent balansirate imperativ punjenja dvorane i dužnost educiranja publike?
Vjerujem da je to pitanje koje si postavljaju umjetnički ravnatelji posvuda, a ne samo u Hrvatskoj. Mozart, Beethoven i Brahms temelj su repertoara svakoga orkestra. Upravo kroz tu glazbu orkestar razvija ujednačen zvuk, profinjenu artikulaciju i stilsku osviještenost. Kod Mozarta se jednostavno nemate gdje sakriti.
Pravi je izazov pronaći pravu ravnotežu. Nisam osobito sklon izrazu „educiranje publike”. Draže mi je o tome razmišljati kao o pozivanju ljudi u koncertnu dvoranu i pružanju pomoći pri činjenju toga prvog koraka. Zato sam i pokrenuo novi ciklus koncerata pod nazivom FeelHarmonia, osmišljen prvenstveno za ljude koji Filharmoniju posjećuju prvi put. Ti su koncerti kraći, koncipirani oko jedne teme i uključuju moja usmena objašnjenja kako bi slušatelji lakše otkrili glazbu „iznutra”. Mnogi koncertnu dvoranu i dalje doživljavaju kao zastrašujuće ili elitističko mjesto povezano s večernjim haljinama i frakovima. Želio bih promijeniti tu percepciju. Filharmonijska dvorana trebala bi biti mjesto na kojem se svi osjećaju dobrodošlima.
Koji su, prema Vašem mišljenju, najveći infrastrukturni ili institucionalni izazovi s kojima se klasična glazba suočava u Hrvatskoj u usporedbi s Poljskom, koja je u posljednjim desetljećima doživjela pravi procvat novih koncertnih dvorana i opernih kuća?
Ne pitam se hoće li Zagrebačka filharmonija jednoga dana imati koncertnu dvoranu dostojnu 21. stoljeća; pitam se samo — kada. Poljska je izvrstan primjer toga koliko moderna kulturna infrastruktura može donijeti preobražaj. Posljednjih godina izgrađene su izvanredne koncertne dvorane u Katowicama, Wrocławu i Szczecinu, dok u Varšavi Sinfonia Varsovia — ujedno gradska ustanova, baš kao i Zagrebačka filharmonija — gradi svoj trajni dom.
Imati vlastitu koncertnu dvoranu znači mnogo više od pružanja udobnih uvjeta za rad orkestra. To podrazumijeva neograničen pristup prostoru za probe, profesionalne uvjete za snimanje i mogućnost dugoročnog planiranja umjetničkih projekata. Dobrobiti nadilaze sam orkestar: takva mjesta privlače ljubitelje glazbe, agente umjetnika, međunarodno priznate soliste i gostujuće orkestre iz cijeloga svijeta.
Sjećam se da su se nakon otvorenja novoga doma Simfonijskog orkestra Poljskoga radija (NOSPR) u Katowicama mladi međusobno pitali: „Zar još nisi bio u NOSPR-u?” Sama zgrada postala je simbol grada — mjesto koje se jednostavno moralo posjetiti. Iskreno se nadam da će Zagreb u budućnosti doživjeti sličan trenutak.
Na litavskoj turneji dirigirali ste djelima Grażyne Bacewicz i Henryka Wieniawskog, a u Varšavi Pendereckog. Postoji li plan, ili možda već ostvarena praksa, da u poljske repertoare uvrstite hrvatske autore, primjerice Doru Pejačević, Blagoja Bersu ili Borisa Papandopula?
To se već događa. Sa Simfonijskim orkestrom Poljskoga radija (NOSPR) imao sam zadovoljstvo dirigirati Simfonijsko kolo Jakova Gotovca, a sljedeći je korak uvrštavanje Simfonije Dore Pejačević u moj repertoar.
Hrvatska i Poljska dijele snažan slavenski senzibilitet, ali i specifične povijesne melankolije. Primjećujete li tu poveznicu kada dirigirate djelima hrvatskih autora u usporedbi s, recimo, Moniuszkom ili Chopinom?
Uvijek posvećujem veliku pozornost melodičkom karakteru tih djela. Imam dojam da i u poljskoj i u hrvatskoj glazbi melodija nosi prepoznatljiv slavenski senzibilitet. Možda to potječe iz drevnih vokalnih tradicija koje su ostavile trag u obadvjema kulturama.
Naravno, svaki skladatelj ima jedinstven glazbeni jezik, ali s vremena na vrijeme može se prepoznati zajednički način oblikovanja melodije i pričanja glazbene priče.
Vaš operni debi bio je s Przybylskim, a u Poljskoj kraljevskoj operi redovito postavljate Mozarta i Rossinija. Koliko rad u operi, gdje ste ovisni o pjevačima, scenografiji i režiji, mijenja Vaš pristup čistom simfonijskom ravnanju u Zagrebu?
Smatram se pravim sretnikom što sam odmah po završetku studija imenovan prvim dirigentom u Poljskoj kraljevskoj operi u Varšavi. Danas u potpunosti razumijem slavnu opasku Herberta von Karajana kako je najljepše što se mladom dirigentu može dogoditi — rad u opernoj kući, po mogućnosti čak i ako nije savršena.
Nije riječ samo o radu s pjevačima ili redateljima. Opera vas uči kako spojiti izniman broj pokretnih dijelova u jednu skladnu cjelinu: scenski pokret, zbor, fizičku udaljenost između orkestra i pjevača te nepredvidljivost kazališta uživo. To je prava škola preživljavanja. Na to se nadovezuje i nevjerojatno intenzivan ritam rada — svakodnevne dvostruke probe s orkestrom, zasebni rad sa solistima, a potom i zajedničke probe. Uvjeren sam da mi je upravo opera znatno olakšala simfonijsko dirigiranje. Danas jednostavno uživam u mogućnosti da svu svoju pozornost posvetim orkestru i zajedničkom oblikovanju interpretacije s glazbenicima.
Bili ste najmlađi polaznik Talijanske operne akademije Riccarda Muttija radeći na La Traviati. Koja je najvrijednija lekcija o autoritetu, interpretaciji i psihologiji orkestra koju Vam je prenio maestro Mutti, a koju i danas primjenjujete u Zagrebu?
Najdragocjenija lekcija koju sam dobio od Riccarda Muttija može se sažeti u samo dvije riječi: „Budi svoj.” U svijetu punom velikih maestra i legendarnih interpretacija lako je uspasti u zamku oponašanja drugih. Maestro Muti naučio me da pravi autoritet proizlazi iz autentičnosti. Samo ako ostanete vjerni sebi, možete izgraditi vlastiti umjetnički glas.
U Amsterdamu ste s Danieleom Gattijem radili na Mahleru i Stravinskom, a u SAD-u ste pohađali Tanglewood. Kako u vlastitom izrazu pomirujete tu strogu, analitičku europsku tradiciju i nešto otvoreniji, dinamičniji američki pristup dirigiranju?
Iz Amsterdama sam ponio posve drukčije lekcije. Onamo sam uistinu naučio kako slušati orkestar. Daniele Gatti otvorio mi je uši za sam zvuk – njegovu boju, timbar i najfinije nijanse. Rad se odvijao na vrlo dubokoj, gotovo mističnoj razini. Bio sam svjedokom toga koliko se strpljivo i precizno može oblikovati zvuk orkestra svjetske klase. To je iskustvo iz temelja promijenilo moj način razmišljanja o zvuku i radu s orkestrom.
Dobitnik ste i nagrade publike na natjecanju u Hong Kongu. Što za Vas znači komunikacija s podija i je li dirigent danas više hermetični maestro ili posrednik između orkestra, publike i skladatelja?
To je dobro pitanje. Dirigenti su vrlo različiti. Neki ostaju iznimno suzdržani, usmjereni isključivo na svoj umjetnički rad, dok drugi prihvaćaju ulogu ambasadora klasične glazbe, povremeno zakoračujući i u svijet showbusinessa. Dakako, to su dvije krajnosti. Moj je osobni cilj ostati usredotočen na glazbu, uz očuvanje profesionalnosti i etosa ove profesije.
Istodobno smatram da je važno graditi iskrenu povezanost s publikom. Zato od sljedeće sezone u Zagrebačkoj filharmoniji planiram pokrenuti ciklus otvorenih proba tijekom kojih ću govoriti o glazbi, orkestru i brojnim aspektima pripreme izvedbe. Riječ je o eksperimentalnom projektu, no vjerujem da ima golem potencijal približiti klasičnu glazbu publici — ne njezinim pojednostavljivanjem, nego razotkrivanjem načina na koji ona nastaje iznutra. Želim da ljudi dožive proces stvaranja interpretacije, čuju kako orkestar radi i dobiju uvid u svijet koji obično ostaje skriven iza kulisa.
Diplomirali ste u klasi velikog Antonija Wita. Što je ono najvažnije što ste prepisali iz njegove knjige zanata, a tiče se čvrstog vladanja kompleksnim formama?
Od profesora Antonija Wita naučio sam mnogo. Prije svega, naučio me da iznimno pažljivo proučavam partituru i da uvijek budem temeljito pripremljen.
Nikada neću zaboraviti svoju prvu lekciju. Stao sam na pult i otvorio partituru. Profesor je prišao, zatvorio je i rekao: „U ovome razredu ne dirigiramo s partiturom!” Te riječi pamtim do danas. Upravo to povezujem s tradicionalnom dirigentskom školom: detaljno poznavanje glazbe, strpljiv rad na svakom elementu djela i preuzimanje pune odgovornosti za konačnu utjelovljenu izvedbu. Osjećam se nevjerojatno sretnim što sam kao posljednji student profesora Wita imao priliku učiti od njega i naslijediti tu izvanrednu tradiciju.
Živite na relaciji Varšava – Zagreb, uz stalna međunarodna gostovanja. Kako ta vrsta nomadskog života utječe na Vašu unutarnju tišinu, koja je svakom dirigentu prijeko potrebna da bi uopće mogao čuti i kreirati glazbu?
Unutarnja tišina nešto je što mi je uistinu potrebno. S jedne je strane dirigiranje mentalno iznimno zahtjevno, pa mi je potrebno vrijeme za odmor i punjenje baterija. S druge pak strane, trebam i nadahnuće — moram imati „što reći” kroz glazbu. To je nešto čemu me naučila moja supruga. Kad god možemo, pobjegnemo u planine u blizini Zakopana, gdje pronalazimo prostor, mir i širu perspektivu. Ondje upravo ostvarujemo svoj san građenjem drvene kuće s pogledom na Tatre. Nadam se da će to postati mjesto na kojem ćemo ponovno moći uspostaviti kontakt s tom unutarnjom tišinom — ne samo radi odmora, nego i radi osluškivanja samih sebe.
Fotografije: Lukasz Dyczko
