Što gledati ovog ljeta?
U očajničkim potragama za sadržajem koji će mi svidjeti na Netflixu ili HBO-u, nekoliko puta mi je predložena serija čudnog imena DTF St. Louis (kasnije ću saznati što kratica znači, a i vi zajedno sa mnom, kao i mnoge druge spoilere o seriji, pa prestanite čitati na vrijeme ukoliko to ne želite), i svaki put bih zastala kad bi u opisu vidjela riječ „threesome“, misleći da je ovo neka vrsta novovjeke „woke“ komedije koja istovremeno pokušava biti oslobođena, pametna, edukativna i cool, dok smara svojim očekivanim forama. Oh, kako sam pogriješila D(own) T(o) F(uck) St. Louis jedna je od najdirljivijih, najdubljih, najsuptilnijih i najpametnija kritika Amerike koja je u posljednje vrijeme snimljena. Stoji bok uz bok sa meni najdražim One Battle After Another– uz dodatak da je ovo intimna priča o dvojici sredovječnih muškaraca koji nisu epohalni poput Leonadra DiCaprija i Benicia del Tora u Oscarom ovjenčanom filmu, već su prosječni, neuspješni, ružni, dosadni, provincijalni. Lloyd (David Harbour) i Clark (Jason Bateman) nikad nisu bili revolucionari ni karizmatični majstori borilačkih vještina koji potajno otvaraju rute za meksičke migrante: jedan od njih je prevoditelj na znakovni jezik, a drugi voditelj prognoze na lokalnoj televiziji. No njihovo je prijateljstvo vjerojatno najljepša romansa koju ćete gledati ovoga ljeta na televiziji.
Muškarci kao inspiracija
I dok serija Half Man, autora Richarda Gadda, koji se proslavio apsolutno briljantnim Baby Reindeerom, koja se trenutno prikazuje na Netflixu, također tematizira odnos dva muškarca (između požude i srama), ovaj američki ekvivalent puno je nježniji i bez tih užasno neugodnih dugačkih scena muške toksičnosti koju analizira Gadd. DTF St. Louis samo se tako, vulgarno, zove – to je, ispostavit će se, zapravo naziv aplikacije koju dva muškarca zaspalih u svojim prosječno nesretnim brakovima downloadiraju, nadajući se nekoj akciji izvan braka, neobavezujućoj i kratkotrajnoj.
Nitko nije normalan
Jedina seksualna akcija koja će se dogoditi (i koja je predivno snimljena) biti će ona između Clarka i Lloydove supruge, putene Carol (Linda Cardellini). Mislite li sad da sam pogriješila kad sam rekla da je upravo romansa između Lloyda i Clarka najljepši odnos u ovoj seriji? Ne. Mislite li sad onda da je u pitanju mega izdaja prijatelja? Opet, ne. Ništa u ovoj seriji nije onako kako se čini na prvu – a opet, sve će vam biti poznato. Jer, kao što kaže Modern Love s DTF aplikacije (genijalni Peter Saarsgard, kojeg je naš Srđan Sandić imao čast intervjuirati prije samo sedam dana u Slanom) kaže: „Nitko nije normalan, samo se tako čini iz daleka“.
Playgirl material
„Zapravo živimo u okolici St. Louisa“, reći će Clark svom novom najboljem prijatelju i partneru u čitanju vremenskih prognoza Lloydu, skrivajući sramotnu (i dosadnu) činjenicu da zapravo žive u Twyli, izmišljenom predgrađu St. Louisa. Sve u njihovim životima je dosadno: poslovi, brige, brakovi, odjeća, svakodnevica. Njihov internalizirani osjećaj da ništa nisu postigli u životu i da nešto propuštaju postaje sve jači kako se otvaraju jedan drugome. Clark, koji je financijski potkovaniji, izmišlja pseudokarijere, eskplozije i daleke identitete da bi impresionirao Carol koja se i sama bori sa svojim demonima (mentalno nestabilno dijete, siromaštvo), a Lloyd, upitne inteligencije na svim mjestima osim na emotivnom polju, zbog bizarne nesreće ne može postići punu erekciju što dovodi njegov brak ali i osjećaj samopoštovanja u krizu. Tražeći dokaz da je i dalje poželjan, kao što je bio nekad, kad je izašao u Indiana Jones editorijalu u časopisu, Playgirl, pristaje i na dejtove s muškarcima, i na voajersko promatranje seksa svoje žene s najboljim prijateljem. I kad će detektiv Homer Donoghue (sjajni Richard Jenkins) postaviti uhićenom Clarku šokirano pitanje: kako to mislite, voljeli ste supruga svoje ljubavnice, Clarku jedino preostaje da iskreno odgovori: da, mnogo više no nju.
Moram priznati: Harbour je više od bivšeg supruga Lily Allen
Srce mi je skoro stalo kad su na samom početku serijala autori ubili Lloyda, tog magnetično dobrog i ispravnog velikog dječaka, poočima koji pokušava biti uzor posinku, i dobar sugrađanin svima oko sebe. Srećom, apsolutno fantastični David Harbour, kojem pripada zvjezdana prašina ove serije, nije tom scenom izbačen iz narednih epizoda. S obzirom da se crna komedija vrlo brzo pretvori u whodunnit misteriju, scenaristi se vraćaju radnjom često u prošlost, pa će tako Harbour, čiji talent ga uspješno štiti od sramote koju je doživio kao opjevana budala iz osvetničkog albuma Lily Allen o njegovoj ovisnosti o seksu, zavisti prema njezinoj karijeri i višestrukom okrutnom neskrivenom preljubu, biti na ekranu jednako kao i njegov partner, jedan od najuspješnijih glumaca ovog trenutka, Jason Bateman. Još uvijek mi koža pamti sjajnu izvedbu u Ozarku: Bateman je ovdje još siroviji, ranjiviji, iskreniji, duhovitiji, dublji.
Porn Positive
Poezija. Tom riječju bilo bi najpoštenije nazvati ono što njih dvojica, skidajući se, plešući, vozeći čudne bicikle, vježbajući zajedno u samotnim, gigantskim, često betonskim setovima, koji su sasvim sigurno namjerno odabrani da prikažu sterilnost i otuđenost zastrašujućeg američkog svijeta, koji gazi male ljude, dobre ljude poput Lloyda, glumački postigli. Dobar čovjek Lloyd je onaj tip koji će poljubiti homoseksualca iako sam to nije, koji će, kad spasi život mentalno bolesnom mladiću, reći da se ne osjeća kao junak, koji će se truditi oko svog posinka čak i kad ga on fizički ozlijedi, koji će zahvaliti ljubavniku svoje žene jer joj on nudi nešto što joj nedostaje. Budala, želite otpuhnuti? Razmislite još jednom, molit će Clark, iz pritvora, s potencijalnom smrtnom kaznom nad glavom, starog detektiva Homera, koji će kroz ovaj slučaj otkriti tajni svijet predgrađa. Njegov alter ego je moderna, tko drugi nego crna žena ćelave (ali prelijepe) glave, Jodie Plumb (Joy Sunday), koja je „porn positive“, kako sama hladnokrvno kaže svom partneru u istrazi ubojstva, šokiranom starcu.
Tko je ubojica?
Neću vam reći tko je ubojica, no zadnja me epizoda toliko duboko uznemirila da mi se ona agresivna, toskična muškost iz Gaddovih Half Men činila lakom. Tragičan kraj prijateljstva koji spaja dvojicu izgubljenih muškaraca, koji kažu jedan drugom u šumi: „Ne želim pucati na tebe“. U ovoj seriji, punoj preljuba, ubojstava i laži, jedina agresivna osoba je dijete koje se ne može nositi sa svijetom oko njega (možete li ga kriviti?), i nitko nikad ne podigne glas. Voljela bih da Lloyd i Clark nisu završili kao Romeo i Julija, ali jesu. Unatoč tome, pogledajte kako muškost može izgledati. Kad bi svijet bio spreman na to. I što svijet, jer nije spreman, radi zaista dobrim ljudima.
10/10
U DTF St. Louis ne da ne postoji manje dobra glumačka karika, već ne postoji nitko tko nije senzacionalan. Harbour i Bateman sa svojim tijelima i opuštenošću nude redatelju i kreatoru (pametni i talentirani Steven Conrand) toliku slobodu da bi se ova serija morala nuditi glumcima kao primjer simbioze izvođača i kreatora. Dijalozi su besprijekorni, moderni i nepretencioni, a vizualni identitet je art direkcija odvela na novi nivo sjajnog. 10/10
