U tišini zagrebačke galerije Trotoar, nekoliko dana uoči službenog otvorenja samostalne izložbe “Divlji gen”, zrak ne miriše na svježu sintetičku boju, lak za drvo ili sterilnu galerijsku hladnoću. Miriše na vlažnu baranjsku zemlju poslije prve jesenske kiše, na gustu prazninu slavonskih zima i na onaj specifični, teški zrak djetinjstva iz kojeg smo svi jednom pokušali pobjeći, da bismo mu se čitav život neumoljivo vraćali.
Dok zakoračujemo u prostranstvo izložbe vizualna umjetnica Ivana Fischer vodi nas kroz vlastiti “arhiv lomova”. Njezin rad ovdje nije izložen samo kao estetski artefakt, rekonstruiran je, čini se, u teškom, hibridnom spoju stop-motion animacije, 3D kolaža i mističnih, gotovo teoloških sarkofaga u koje je zaključala fragmente ljudskog tijela, pamćenja i obiteljske genealogije.
“Divlji gen za mene je zapravo istraživanje o čovjeku kao biću koje se nalazi na nekoj stalnoj granici – između toga da istražuje i bori se da dođe do vlastitog identiteta i svog mjesta na ovom svijetu, i toga da istovremeno želi biti dio tog istog svijeta. Taj divlji gen je ono nešto u nama što nas konstantno vuče da ne odustanemo. Jer, zapravo, svima nam je jasno da je kraj tamo gdje se sve završava, ali mi je fascinantna ta borba koja ne prestaje. Svjesni smo kraja, ali se i dalje borimo, bez obzira na taj kraj”, govori nam Ivana dok stajemo pred radove u kojima je papir nepovratno oštećen, natrgan, pa ponovno sastavljen u novu, neočekivanu cjelinu.
Njezina estetska gesta lišena je hladne, dosadne preciznosti koja glumi predanost. Fischer odbija oštar rez škarama ili skalpelom, pronalazeći suštinu u fizičkom otporu materijala:
“Kolažima se bavim od samog početka, kao i animiranim filmom. To sam i studirala i paralelno gradila jedno i drugo. U ovoj seriji radova htjela sam to ponovno spojiti. Zapravo, stop-motion je kolažiranje fotografija – to je hrpa fotografija koje nakon snimanja još obrađujem, a ponekad im dodam i elemente crtane animacije. No, u ovoj izložbi prvi sam put dodala objekte i napravila 3D kolaže. Pozadina je i dalje kolažirana, ali motive više ne režem. Nema oštrog reza – to je kidani papir. Tu postoji neki meditativni moment, to unutarnje ježenje na trganje i puštanje da papir sam pukne onako kako mora puknuti.”
Sarkofazi, lomovi i teologija (ne)postojanja
Ti elementi koje je ranije dodavala kao simboličke dodatke na plosnatim kolažima, u ovoj su postavci izašli u trodimenzionalni prostor. Fischer je stvorila neku vrstu malih kućica, zaštitnih sarkofaga koji istovremeno čuvaju te fragmente čovjeka, ali ih – kako sama priznaje . stavljaju i u neku vrstu zatvora.
Nema vanjskih okvira. Ti su objekti vezani za ono fizičko, dok su kolaži, tako fragmentirani i slomljeni, psihički prikaz čovjeka i njegovih unutarnjih borbi. Iako na radovima uočavamo ženske figure i tradicionalne elemente, Ivana energnično inzistira na širem, univerzalnijem pojmu “čovjeka” koji nadilazi rodne kategorije:
“Inzistiram na čovjeku kao biću. Čovjek je za mene ponajprije jedno biće. Naravno, samim time što sam žena, to izlazi iz mene, ali ovdje je riječ o stanju psihičke noći, o kaosu i borbama koje svi nosimo u sebi. Ovo je prikaz jedne moje borbe, jednog ratnog razdoblja. To je jedina snimka koja mi je ostala iz djetinjstva – nema fotografija, nema ničega, ostala je samo snimka tog zadnjeg rođendana koji sam slavila tamo. I sve iz toga zapravo izlazi van: moja sjećanja, baba koje više nema, pa je zovem kroz neku vrstu vizualne komunikacije. To je borba s gubitkom voljene osobe, gdje se moraš pomiriti s tim da ljudi odlaze, što je u biti jako teško jer oni ne odlaze iz nas. Možeš se pomiriti s time da ih fizički nema, ali u glavi – oni su tu.”
Ta prisutnost neprisutnih prožima cijeli galerijski prostor. Ivana Fischer otvoreno progovara o gubitku oca, čija prisutnost nakon smrti postaje gotovo opipljiva metafizička činjenica: “To mi se i s tatom dogodilo. Jednostavno, u glavi je on tu, ali to fizičko nepostajanje… Možda je sad više nego ikad tu. Sanjam ga, ali ga nikada ne sanjam da je mrtav. Ja osjećam njegov miris. To su te muke koje mi u kolažu daju savršenu mogućnost da lomove unutar čovjeka prikazujem baš tim kidanjima gdje nema oštrog reza. Jer u prirodi oštar rez ne postoji – sve se pretapa.”
Slavonska šutnja i inat u kostima
Dok promatramo motive baranjskih kuća i tri generacije žena – baku, majku i autoricu – razgovor neizbježno skreće prema geografiji podrijetla, prema onom blatu pod noktima koje nosimo bez obzira na to koliko daleko otputovali ili koliko urbanih slojeva nabacili na vlastite identitete.
“To su intimne priče, moje su, ali mislim da su dovoljno otvorene da se i netko tko promatra može pronaći u njima. Borba, gubitak, pomirenje, borba sa samim sobom prema svijetu, prihvaćanje svijeta takvog kakav jest… Jer na većinu toga nemaš utjecaja i ako to ne prihvatiš, možeš doći samo do frustracije”, objašnjava Ivana, dotičući se obiteljskog naslijeđa:
“Mene je obitelj uvijek brinula s tom svojom ‘slavonskom šutnjom’, kako ja to zovem. Nije da mene netko tlači, ali mi ne kažemo uvijek sve što bismo trebali reći. To je nešto što sam naslijedila i s čime se borim – to je jedna od onih unutarnjih borbi. Uvijek sam mislila da nemam nikakve veze s njima, otišla sam jedina iz šire familije u Zagreb, baveći se umjetnošću dok su svi ostali ostali u Slavoniji. I onda me u jednom trenutku netko fotografira i ja vidim da držim ruku na potpuno isti način kao moja mama. I onda me zaboli. Dođe mi grižnja savjesti: zašto sam bila onakva prema njoj, zašto sam se tako ponašala? A zapravo sam ista. Vidim taj obrazac: baka, mama, ja. Pravilna, čista linija.”
Taj inat i ta specifična praznina slavonsko-baranjskog pejzaža prelaze u vizualni jezik izložbe. Na radovima vidimo narodne nošnje koje, iako limitirajuće u svojoj tradicionalnoj kondiciji, posjeduju izrazito mističan element – one predstavljaju stup, mjeru od koje Ivana kroz život i rad neprestano pokušava pobjeći, a koja je istovremeno neodoljivo privlači. Film koji valjda pogledati u miru zove se “After belonging” i mojoj autorskoj malenkosti izazvao je suze na oči. Oslobađajuće i umirujuće iskustvo gledanja odnosa životinje i žene, bebe životinje i možda djevojčice, a možda se radi o istim dušama, u različitim tijelima…vjerojatno tamo negdje u spomenutoj, namučenoj i namočenoj ravnici.
Ivana Fischer spaja krv, zemlju i dječje igračke
Prolazeći dalje kroz izložbeni prostor, stižemo do objekata koji tvore fizičku jezgru njezine vizualne alkemije. Tu su anatomski prikazi mozga, skulpturalni fragmenti krvi i zemlje, te stare plastične igračke proizašle iz djetinjstva naših majki i nas samih, pronađene na zagrebačkom Hreliću ili izvučene iz obiteljskih škrinja.
“Ovo su elementi koji nas čine čovjekom. Izdvojila sam krv i zemlju kao nešto neraskidivo. Krv je ono što je u nama, što teče kroz nas i omogućuje nam život. A zemlja je ta koja nas također čini živima i koja nas na kraju dočeka. Taj neki zatvoreni krug. Igračke koje sam koristila prikazuju tu našu ranu, fizičku ranjivost. Ova konkretna igračka je s Hrelića, a ona druga je od moje mame. Teško ih je danas naći, ali u sebi nose taj specifičan emotivni fit stepena djetinjstva.”
U pozadini prostora pulsira spomenuti animirani film “After Belonging”. Kroz figurinu starinske dječje lutke koja mijenja haljine – od nevinosti djetinjstva do društveno nametnutih uloga žene, supruge i nositeljice obiteljskog naslijeđa – Ivana rastvara pitanje pripadanja. Lutka na kraju završava u dronjcima, napuštajući zemaljski okvir bez da je ikada dobila pravu priliku sama izabrati svoju haljinu, ali pronalazeći utočište u neukrotivom svijetu prirode, biljaka i životinja.
“Što se događa nakon pripadanja vlastitoj obitelji? Što je nakon pripadanja zajednici ili zemlji?”, pita se umjetnica dok privodimo razgovor kraju. “Nisam klasični vjernik, ali ne mogu reći ni da ne vjerujem u nešto. Bilo bi mi prestrašno da je sve ovo samo slučajna dušica. To mi se dokazalo upravo time što toliko snažno mogu osjetiti osobu koje više nema. Kako prikazati taj kraj? Kako ga uopće definirati? Vrijeme ne možemo zaustaviti, sve se već milijunima godina odvija bez obzira na nas. Htjela sam prenijeti taj osjećaj, ali ne tako da smrt prikažem kao nešto negativno. Ona je samo dio procesa.”
Izložba “Divlji gen” Ivane Fischer u galeriji Trotoar nudi upravo to: beskompromisan, vizualno raskošan i duboko emotivan uvid u lomove koje svi nosimo. To nije samo priča o jednoj autorici i njezinim obiteljskim utvarama; to je ogledalo pred kojim moramo priznati vlastito blato pod noktima, vlastitu slavonsku ili bilo koju drugu šutnju, te onaj neukrotivi, divlji gen koji nas spriječava da odustanemo i onda kada nam je kraj sasvim izvjestan.
Fotografije: Damir Žižić, Trotoar
Pogledajte i:
Najbolji filmovi na Netflixu: Što gledati večeras bez gubljenja vremena
