Autorska predstava koja nastane izvan institucionalnog kazališta, bez velike logistike i produkcije iza sebe, rijetko doživi veliku jubilarnu brojku – no hvaljeni autorski projekt Lade Bonacci, “Ostatak života”, upravo slavi svoju 50. izvedbu. Ova nagrađivana monodrama s elementima stand-upa, klaunerije i slapsticka, nastala iz osobnog iskustva odlaska u autoškolu u četrdesetoj godini, osvojila je i publiku i struku diljem Hrvatske. Uoči svečane izvedbe 22. listopada u zagrebačkom Histrionskom domu, predstava dobiva i neuobičajeno pojačanje: komunikaciju preuzima njezin vlastiti lik, Gospođa Nitko i Ništa. O jubileju, glumačkoj slobodi, autoškoli i liku koji je preuzeo vlastiti život više nam otkriva sama autorica – Lada Bonacci.
O autoironiji, starenju kao privilegiju i kulturi koja nije roba nego kičma društva
Kako prevođenje neformalnih, mikrodijaloških zapisa s Facebooka u scensku strukturu za Vas redefinira tradiciju autobiografske monodrame i odnos izvođačice prema suvremenom dramskom tekstu?
Ne znam koliko je to inovativno kao što tvrdite — mislim da nije. Čini mi se da je riječ samo o obrnutome procesu. Ovdje se nije radilo o ogromnoj količini teksta koja se rezala i reducirala na bitno, već se ono što je bilo reducirano širilo kako bi se stavilo u određeni kontekst — u ovom slučaju, u kontekst monodrame s elementima stand-upa.
Uvelike su mi pomogle reakcije pratitelja. Iz njih sam najbolje vidjela što funkcionira, a što ne i na što se ljudi „kače“. Nije mi to bio plan, dogodilo se spontano. Ovu monodramu najviše dugujem publici — oni su reagirali, ja sam odgovorila. Da nikoga nisu zanimali ti moji mali tekstovi, ni ja sama u njima ne bih vidjela potencijal.
Ono što je iz tih mikrotekstova bilo jasno jest da se radi o komediji koja se temelji na autoironiji i suočavanju s nemoći unatoč velikoj želji za uspjehom. Kada sam to definirala, bilo mi je jasno da imam kazališni komad koji nosi univerzalnost – jer svi prolazimo kroz krize, a većina nas je polagala vožnju i proživljavala frustracije. Ovdje su autobiografski samo pojedini elementi jer stvarno mislim da nikoga ne zanima moja autobiografija — ona je poprilično dosadna, ali sam događaj nije.
Lik Gospođe Nitko i Ništa stvorili ste kao odgovor na imperativ da žena do određenih godina mora postati „netko i nešto“. Na koji način taj alter-ego za Vas funkcionira kao feministički otpor patrijarhalnim i normativnim predodžbama o ženskom uspjehu?
Tako što je nije briga kakav dojam ostavlja u očima promatrača; lišena je potrebe za potvrdom i definicijom kroz bilo što izvanjsko. Lišena je potrebe da se svidi. Ne moraju je voljeti, ali ona mora voljeti sebe. Ne raspravlja ni sa kim o sebi ili o svojim postupcima niti se ikome opravdava. Ne postiže ništa više od onoga što se njoj samoj postiže — a to doslovno može biti i ništa. Sebe definira sama, i to isključivo kroz vlastiti sustav vrijednosti. Nitko joj ništa ne duguje niti od ikoga išta očekuje, a ni ona nikome ne duguje ništa. Samostalno bira svoju definiciju i daje si za pravo da se uvijek iznova redefinira. Zna da nije „gotov proizvod“ i da za stvari u životu jednostavno ne postoji svršeno vrijeme.
Redefinirali ste humor kao „post festum tragedije“, a predstavi dali predznak „stand-downa“. Kako kroz takvo poniranje u vlastitu traumu i neuspjeh doživljavate teatrološki status komedije, koju se često neopravdano smatra nižom dramskom vrstom?
Uvijek se radi o kutu gledanja. Ako svoje neuspjehe i traume gledam kao nešto tragično, a ne kao proces koji sam preživjela i u kojem sam činila poprilično lude stvari da bih izvukla živu glavu — onda nemam ništa od toga. Nije neuspjeh ili neki događaj ono što me definira, već način na koji sam mu pristupila i kako sam prošla kroz taj proces.
Život ne treba shvaćati previše ozbiljno. On je u svojoj temeljnoj postavci apsurd: rodiš se a da te nitko ne pita hoćeš li ili nećeš — netko drugi to odluči za tebe — potom živiš i svi ti govore kako da živiš jer, eto, baš oni znaju, a onda odapneš i pojeo vuk magare. Pa to je samo po sebi čista komedija!
Postoje komedije i komedije, a ono što ih razlikuje jest je li nešto samo smiješno ili je duhovito. Vic je smiješan i ima ga puno u našim komedijama, ali malo je toga stvarno duhovito. Za duhovitost treba biti užasno neozbiljan, ne shvaćati sebe ozbiljno i imati puno duha. A duh se gradi tako što si iskren prema sebi, svojoj gluposti i svojoj nemoći. Mi smo jedna apsurdna skupina bića i većina stvari koje radimo potpuno su apsurdne. Nismo se puno promijenili od pećine do danas — samo što sada imamo pametne telefone pa sav ten apsurd i glupost bilježimo.
Naglašavate da je starenje privilegij, čime se izravno odupirete opresivnom kultu mladosti. Kako izvođenjem vlastitog tijela u srednjim godinama na sceni nastojite rekonstituirati žensko tijelo koje stari kao mjesto autoriteta, mudrosti i estetske vrijednosti?
Ne znam, nosim ga sa sobom jer drugo tijelo nemam. 🙂 Nikada nisam svoje tijelo doživljavala kao nešto čija estetska vrijednost opada s vremenom. Nisu mi uspjeli prodati tu foru, a na tome moram najviše zahvaliti svojoj mami. Moja mama je bila profesorica na Građevinskom fakultetu u Splitu i sjećam se da je zbog bolesti u jednom trenutku izgubila kosu. Kada joj je ponuđena perika, rekla je doktoru da je neće jer ona ionako radi s onim što joj je u glavi, a ne na glavi.
Mislim da smo sve dužne sebi uvijek tražiti najbolju verziju sebe — i onu tjelesnu i onu duhovnu — ali danas je toliki pritisak na to da žena održi mladost. I onda se napumpate svime i svačime, odrežete ovo, napunite ono… a onda se razbolite i sve to padne u vodu. Održavanje mladosti neće vas spasiti od života, njegovih stranputica i sranja kojima vas gađa, niti od ljudi koji vas ne poštuju. Brinite se o sebi, vježbajte, hranite se kao odrasla osoba — ali zato da biste se mogle što dulje i kvalitetnije suočavati s apsurdom života, a ne da biste nailazile na tuđe odobravanje. Jer sve se svodi na to da sve to radite zato što netko ne odobrava to što imate bore i što se vidi da imate godine. Kada bi žene postale sigurne u sebe na tom polju, beauty industrija bi propala u roku od 24 sata.
Lada Bonacci: Spajanje pretpostavlja ranjivost
Započeli ste „u garaži“ i po kafićima, a stigli do velikih dvorana. Kakav utjecaj ta izvedbena bliskost malog prostora ima na Vaš odnos s publikom i na koji način sama glumačka supostojanost u prostoru kompenzira nedostatak scenografskih i financijskih resursa?
Moja je primarna ideja i bila da nemam ništa osim sebe i svog sadržaja. Kako sam se u životu riješila viškova, tako ih nisam htjela ni na sceni. Samo ja, moja priča, moj sadržaj i odabrani format — pa da vidimo funkcionira li to.
A što se novca tiče — novac nije problem, novca nema, pa s čim imam, s tim klimam kada su projekti u pitanju. Ne može meni nitko toliko malo dati za projekt koliko ja svoju ideju mogu prilagoditi. Nadam se da će se to ipak promijeniti jer moj mozak i persona imaju ograničenu količinu mentalnih i živčanih salto mortala.
I dalje najviše volim igrati u kafićima jer su ljudi blizu i potpuno opušteni — lišeni su ideje da sada moraju biti ozbiljni i „ozbiljno konzumirati kulturu“. Ali, brate mili, uzbudljivo je stati pred 300 ljudi, neću lagati.
Uočili ste zanimljiv nesklad između psihoterapije, koja Vas uči da niste krivi, i vožnje, gdje ste stalno krivi. Smatrate li da ta tenzija odražava širi problem internalizirane ženske krivnje pod pritiskom društvenih i institucionalnih testova procjene?
Ja sam dite Dalmacije — mi smo rođene s osjećajem krivnje koji vučemo još od šukun-šukunbabe. A budimo realni, i Balkan je polje na kojem cvjeta ženski osjećaj krivnje. Moja generacija žena sada se vrlo otvoreno tome opire, zato smo sve ili na terapiji ili smo je prošle. Ove mlađe tu se puno bolje drže i uživam ih gledati kako taj osjećaj krivnje samo vrate tamo gdje pripada — ne dozvole mu ni da im sleti u krilo, nego mu opale forhend dok je još u letu.
Stvari se mijenjaju, zato i postoji toliki problem s pronalaskom partnera u mojoj generaciji: žene više ne pristaju biti dežurni krivci i osobni psiholozi.
Publika na Vašu predstavu često dolazi očekujući laku komediju, a dobije egzistencijalnu priču kroz Vaše samoismijavanje. Kakav izvedbeni ugovor uspostavljate s gledateljima kada koristite smijeh samoj sebi kao strategiju za razotkrivanje zajedničke boli?
Vrlo jednostavan: „Ja ću biti iskrena prema vama, a vi budite prema sebi.“Do drugih ne možemo doći tako da im dociramo ili držimo predavanja. Spojiti se s drugima — u bilo kojem odnosu, pa tako i u onom između publike i izvođačice — možemo samo ako pokažem svoju ranjivost i nemoć. Ako ja svojim primjerom postavim pravilo da je to prostor u koji ulazimo, onda i oni otvore prostor u sebi. To je za mene ljubav.
Smatrate li da socioekonomski položaj samostalne umjetnice u Hrvatskoj izravno odražava širu feminističku problematiku potplaćenog, prekarnog i nevidljivog ženskog rada?
Da. Žene još uvijek nose više tereta od muškaraca na svim poljima života i svaka im se greška stavlja pod mikroskop. S druge strane, nigdje nema toliko nevjerojatne snage i otpornosti kao među ženskim autoricama koje stvaraju unatoč sustavu, a ne zahvaljujući njemu.
Gospođa Nitko i Ništa živi na društvenim mrežama, a uskoro dobiva i vlastitu predstavu. Kako to prožimanje digitalne persone i kazališnog lika mijenja Vaš doživljaj dramskog subjekta i granica suvremene izvedbe?
Morala sam se pomiriti s tim da moram sjesti na taj vlak zvan „društvene mreže“ jer će me inače vrijeme pojesti — ali to je život. Ne preživljavaju najbolji, već oni koji su se spremni prilagoditi stalnim mijenama.
Previše ružnoga ima na tim društvenim mrežama i njihova mi ekstremna demokratičnost nije baš ugodna jer uglavnom nema nikakvih reperkusija za izrečeno i napisano, iako se to izravno tiče nečijih osnovnih ljudskih prava ili čak ulazi u kategoriju najgorih uvreda. Moj mozak to jedva shvaća, ali tu smo gdje jesmo. Pa ako već moram sudjelovati u tome, idem opet iz apsurda — jer u humoru i apsurdu leži spas.
Ljudi će uvijek biti društvena bića koja žele s drugim ljudima uživo konzumirati sadržaj, a društvene mreže shvaćam kao most i kanal komunikacije. Sada istražujem što je to za Gospođu Nitko i Ništa. Za mene je pisana forma još uvijek zona komfora, ali i iz nje ću morati izaći jer videosadržaj ima veću vidljivost. Dobro je što putem društvenih mreža sadržaj može dulje živjeti i širiti se, dok u kazalištu mora biti zbijen. Ono što je problem opet je novac — jer mi treba novac da bih kupila vrijeme kako bi sadržaj zaživio online.
Ističete da je kultura biznis koji puni proračun, ali i kičma društva bez koje postajemo duhovno siromašni. Kako iz vlastite izvođačke i autorske pozicije mirite tu razapetost između kulture kao tržišne robe i kulture kao javnog dobra koje država mora štititi?
Potrebne su nam granice, dobar ukus, osjećaj za mjeru i kajanje — kako od nas koji proizvodimo kulturu, tako i od države koja je sufinancira. Ne smijemo podcjenjivati publiku, ali ne smijemo si dopustiti ni to da stvaramo samo kako bismo je zadovoljili pa pri tome zaboravimo ono što nam je važno i činjenicu da smo se školovali za ovo zanimanje koje, koliko god imalo širok raspon, ipak ima određena pravila struke. Ne bismo smjeli raditi samo radi akumuliranja novca, ali ne bismo trebali raditi ni nizašto. Ljudi ne idu u kazalište kako bi se obezglavili i isključili, nego kako bi se povezali s drugim ljudskim bićima i u njima prepoznali tračke sebe.
Fotografije: Edita Sentić
Pogledajte i:
