Dan prije otvaranja izložbe u Veneciji, bosanskohercegovačko-hrvatska umjetnica Lala Raščić ponovno otvara prostor između mita, materije i suvremenog ženskog glasa. Ovaj put izložbom A SMILE, SMIRK, SNEER, SNICKER (or teeth as a language), smještenom u novootvorenoj Casa Jagoda Buić tijekom Biennale Arte 2026, otvara fascinantan dijalog s nasljeđem velike Jagode Buić – kroz svjetlo, staklo, formu i simboliku zuba kao jezika. Uz njezinu, paralelna je izložba Jagode Buić – Beyond Tapestry. Beyond Tapestry, naime, predstavlja izbor radova Jagode Buić iz kolekcije Fondacije dr. Hansa Wuttkea, uz popratni arhivski video iz 1968. godine iz njezina zagrebačkog studija na Kaptolu. Zamišljena kao niz fragmenata, izložba pruža kratki uvid u različite faze njezina umjetničkog razvoja kroz ateljee u Zagrebu, Dubrovniku i Bonnieuxu. Kustoski rad potpisuje Ivana Čuljak.
Razgovarali smo s umjetnicom Lalom Raščić o nasljeđu, transformaciji i umjetnosti koja ne traži samo pogled, nego želi i žudi za dubokim, gotovo tjelesno iskustvo.
Vaš novi rad simbolično zaokružuje dugogodišnje bavljenje mitom o Meduzi. Kako ste došli do toga da upravo motiv čeljusti i zuba postane središnji vizualni i simbolički jezik ove instalacije?
Bavim se mitskim likom Meduze od 2018. i njezinom liku i naličju sam pristupila iz raznih uglova kroz projekt GORGO. Iskreno sam mislila sam da sam tu temu do kraja iscrpila, no kada jer došao poziv od Dr. Hans Wuttke Fondacije da izlažem u Veneciji, u Casa Jagoda Buić, gdje se po prvi put prikazuju metalne skulpture Jagode Buić iz serije Scherzo (u prevodu: Šala) bila sam inspirirana da se još jednom vratim svom omilljenom motivu. Ovaj put sam krenula od Meduzinog osmijeha, prerada ideje feminističke spisateljice Hélène Cixous koja ima istoimenu kutiju. Taj osmijeh je u arhajskom prikazu Meduze, u obliku Gorgoneiona, groteskan. Gorgoneion se pojavljuje kao lice sa izbečenim očima, i iskešenim zubima i isplaženim jezikom. Jako je sličan prikazima koji i straše i štite. U mnogim svjetskim kulturama – od Mesopotamskog Humbabe koji je, nota bene, i mitološka i ikonografska preteča kanonskog prikaza Meduze, preko Hindu božice Kali, tibetanskih i asteških demona, do novozelandske Hake. Htjela sam taj prikaz koji Mikhail Bakhtin opisuje kao“tjelesni ponor koji zjapi i guta“ dovesti do apstrakcije kroz formalnu likovnu obradu i stilizaciju. Bavljenje groteskom me dovelo to te usne šupljine gdje taj motiv, inače zazoran, guram u estetski užitak dok istovremeno zadržavam subverzivnost motiva koji ostaje prijeteći, i nimalo lijep i bezopasan.
U radu se referirate na kultnu tapiseriju Crno listanje Jagode Buić iz 1978. Što vas je u tom djelu posebno privuklo i kako ste njegovu monumentalnost i reljefnost preveli u posve drugačiji, krhki i reflektirajući medij.
Na Crno listanje sam slučajno nabasala prije desetak godina kada sam ušla u upravnu zgradu Elektroprivrede BiH u Sarajevu misleći da je banka. Bilo je ljeto i potrajalo je koji sekund da mi se oči priviknu na mrak. Ostala sam zaleđena u stopama kada sam shvatila da se nalazim pred tim monumentalnim, prezentnim umjetničkim djelom. Inače imam dosta intenzivne emotivne reakcije pred velikim umjetničkim djelima, to se inače zove Stendhalov sindrom. Tog ljeta sam se rasplakala pred Crnim listanjem. Dobila sam dozvolu da fotografiram i reproduciram detalje tapiserije koje sam potom uvećala i otisnula mat bojom na staklo tehnikom sitotiska. Ideja je bila da, kad osvijetljeni, ovi stakleni elementi bacaju sjenu i tvore svojevrsni mise en scène za moju instalaciju. Jagodin rad je podloga za moj rad, kao što je i njezin život i njena umjetnička relevantnost podloga za uspjeh generacija umjetnica koje su došle nakon nje. Htjela sam joj na taj način odati počast. Kako se ono kaže: We are standing on the shoulders of giants.
U opisu izložbe naglašava se i performativna dimenzija samog procesa rada. Možete li nam približiti što za vas znači rad s tehnikom verre églomisé i koliko je fizičnost tog procesa oblikovala konačni izgled i koncept rada?
Verre églomisé je dosta komplicirana tehnika koja podrazumijeva da se zlatni list lijepi na staklo otopinom vode i želatine. Zlatni listići imaju svoj karakter i ponekad kao da su živi. Taj mikronski tanak listić je osjetljiv na dodir i na svaki dašak vjetra, tako da kad se radi s njim pokreti i disanje moraju biti kontrolirani. Često se nađem u svojevrsnoj koreografiji dok u ateljeu radim. Pored toga što je složena tehnika koja zahtjeva vještinu u radu s listom, istovremeno je i jako skupa. Tijekom pripreme za ovaj rad, cijena zlata je dosegnula historijske maksimume, a i ostali materijal je poskupio. Odluka da koristim ovu tehniku je sama po sebi performativan čin, jer u radu s tako dragocjenim materijalom i iscrpljujućom tehnikom pridajem važnost motivu kojeg ocrtavam. Često svoje radove u ovoj tehnici ne prezentiram samo kao lijepe objekte, već ih koristim kao svojevrsne slajdove, kao reflektirajuće objekte koji su namijenjeni da se gledaju i aktiviraju tek kada postanu refleksija.
Riječ je o multisenzornoj, lumino-kinetičkoj instalaciji koja snažno djeluje na percepciju prostora. Kakvo iskustvo želite otvoriti posjetitelju – nelagodu, fascinaciju, možda čak i neku vrstu estetske katarze?
Kao redovna posjetiteljica Venecije pogotovo tijekom bijenala, svjesna sam da je publika prestimulirana i prezasićena vizualnim i intelektualnim sadržajem. Htjela sam napraviti instalaciju koju se može percipirati u trenu, kao sliku ali kao i meditativni ambijent. Instalacija ima vremensku dimenziju, svjetlo se mijenjaj prateći zvuk u sedmominutnom loopu. Moja instalacija može da stimulira, ali i da posluži i kao predah.
Venecija sa sobom nosi snažnu povijest materijala, svjetla i umjetnosti, a ovdje je prisutan i kontekst Biennala. Koliko su prostor Casa Jagoda Buić i sama energija grada utjecali na nastanak ovih novih radova?
Razvoj koncepta za rad koji je produciran za ovu izložbu prolazio je mnoge iteracije. Željela sam se referirati na činjenicu da je izložba u kući koja se koristila za stanovanje te sam odmah znala da želim raditi sa nekom idejom namještaja. Glavna instalacija zapravo je prerađena ideja lustera. Svako tko je bio u Veneciji se zasigurno uhvatio kako ljubomorno viri kroz prozor u nečiji privatni interijer u kojem se nazire neki fantastični Murano luster. Ideja instalacije kao lustera proizlazi i iz razloga što je izlagački prostor fragmentiran na slabo osvjetljene omanje prostorije i pruža se kroz prizemlje kuće i spaja ulaz sa Giudecca kanala s vrtom kroz mračni hodnik. Htjela sam uvući svjetlo i boje Venecije u taj prostor i mislim da sam u tome i uspjela. Instalacija je spektakularna upravo kao i Venecija i upravo kao Jagoda Buić!
Fotografije: Privatna arhiva
