Crnogorski glumac Lazar Dragojević, rođen 1997. godine u Podgorici, u glumu i pozornicu zaljubio se još u najranijoj dobi. Nakon što je diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, njegov glumački uspon i širu prepoznatljivost donijela mu je glavna uloga u nagrađivanom filmu o odrastanju Take Me Somewhere Nice (2019.). Otada gradi izuzetno dinamičnu međunarodnu i regionalnu karijeru – ostvario je uloge u Netflixovoj seriji Feria: La luz más oscura, hit-seriji Znam kako dišeš redateljice Jasmile Žbanić, britanskom Then You Run, pa sve do serije Ride or Die na Primeu u kojoj tumači opasnog mafijaškog operativca Spira Kreshnika.
Osim glumačkog talenta, Dragojević plijeni pažnju i svestranošću: svira čak pet instrumenata (trombon, klavir, gitaru, cajon i ukulele), trenira borilačke vještine i gimnastiku, a u slobodno vrijeme bavi se mađioničarskim trikovima i vožnjom longboarda. Unatoč impresivnom fizičkom aparatu i zahtjevnim akcijskim rolama, ovaj svestrani umjetnik ostaje duboko posvećen unutarnjoj psihologiji likova, poeziji, glazbi i kazališnoj sceni.
U velikom intervjuu za ELLE, Lazar otkriva kako je gradio kompleksan lik Spira, kako fizička sprema i glazbeni ritam oblikuju njegovu glumu te zašto se, unatoč velikim europskim setovima, uvijek vraća daskama koje život znače.
U seriji Ride or Die tumačiš Spira Kreshnika, opasnog operativca i sina šefa albanske mafije. Kako si gradio lik za koji autori kažu da mu „nasilje teče kroz vene“, a da pritom ne postane puki jednodimenzionalni negativac?
Mislim da je najveći izazov bio da Spira ne igram kao „negativca“, nego kao čovjeka koji je naučio preživljavati na način koji je nama teško prihvatiti. On je odrastao u svijetu u kojem je nasilje valuta, a odanost obitelji pitanje opstanka. Kada ti takav svijet postane normalan, granica između dobrog i lošeg počinje izgledati potpuno drugačije. Zato mi je bilo važno da ne tražim izgovore za njega, nego da ga pokušam razumjeti. Spiro jest brutalan, ali nije prazan. Ima strahove, slabosti, potrebu za kontrolom, ima svoj kodeks i ljude prema kojima je nevjerojatno odan. Mislim da upravo ta kontradikcija čini čovjeka zanimljivim – možeš istovremeno biti sposoban za strašne stvari i imati emocije koje su potpuno iskrene. I dosta sam radio na tome da njegovo nasilje ne bude samo u fizičkim scenama. Htio sam da se osjeti i kada šuti, kada nekoga pogleda, kada uđe u prostoriju.
Spiro je opisan kao kaotičan, nepredvidiv i izuzetno opasan lik koji donosi ogromnu tenziju pred kamerom. Iz kojih unutarnjih glumačkih alata i unutarnje energije crpiš tu specifičnu, nepredvidivu „opasnost“?
U radu na njemu mnogo sam se oslanjao na unutarnju napetost, na impuls. Ostavljao sam prostor da scena diše i da reagiram iz trenutka. Kod Spira mi je bilo važno da energija nikada nije potpuno mirna – čak i kada stoji i šuti, nešto se događa ispod površine. Veliki dio te energije dolazi i iz fizičke prisutnosti: način na koji gleda, kako se kreće, koliko se približi drugoj osobi, kada napravi stanku prije nego što odgovori. To su sitnice, ali one stvaraju osjećaj da ga ne možeš potpuno pročitati. A onda postoji i jedan unutarnji stav koji sam pokušao zadržati kroz cijeli lik. Spiro ne razmišlja kao netko tko se pita što će drugi ljudi misliti o njegovim postupcima. On je navikao djelovati. I upravo ta odsutnost straha od posljedica, zajedno sa snažnim impulsom, daje mu tu nepredvidivu opasnost.
Lazar Dragojević – fizička spremnost i adrenalin
Tvoj lik lovi 24 milijuna funti i pokreće ga bespogovorna odanost obiteljskom mafijaškom sindikatu. Koliki je bio izazov ući u psihologiju nekoga tko nosi tako težak teret obiteljskog nasljeđa i kriminalnog okruženja?
Zanimljivo mi je bilo pitanje što znači odrasti u obitelji u kojoj su moć, odanost i nasilje dio svakodnevice i gdje se od tebe očekuje da nastaviš ono što su generacije prije tebe započele. Za Spira tih 24 milijuna funti nisu samo novac. Oni predstavljaju zadatak, status, obiteljsku čast i njegovu vrijednost unutar tog svijeta. On ne lovi taj novac samo zato što ga želi imati, nego zato što osjeća da mora završiti ono što je započeto i dokazati da je dostojan imena koje nosi.
U seriji si glavna prijetnja i izravna fizička opasnost za likove koje tumače Octavia Spencer i Hannah Waddingham. Kakva je bila energija na setu i kako je izgledala glumačka suradnja u tim napetim scenama potjere i sukoba?
Energija na setu bila je stvarno posebna, upravo zato što su Octavia i Hannah izuzetno snažne glumice i obje donose potpuno drugačiju vrstu energije u scenu. S obje je suradnja bila odlična. Ono što mi je bilo posebno zanimljivo jest da smo mogli biti potpuno opušteni između scena, a onda bi se, čim bi kamera krenula, energija potpuno promijenila. Mislim da je upravo povjerenje između nas omogućilo da te scene budu toliko intenzivne. Kada znaš da partner zna što radi i da ste oboje potpuno prisutni, možeš si dopustiti da odeš mnogo dalje u sceni. Octavia i Hannah su obje nevjerojatno precizne i instinktivne, tako da je bilo jako uzbudljivo igrati s njima.
Spiro kroz pet epizoda neprestano drži pritisak priče visoko – podmićuje policiju, dešifrira tragove i vodi lov diljem Europe. Koliko ti je u tom glumačkom zadatku pomogla tvoja osobna fascinacija adrenalinom, brzinom i fizičkom spretnošću?
Uvijek me privlačila fizička strana glume: brzina, pokret, koordinacija, potpuna prisutnost u trenutku. Kod Spira to nisam želio koristiti samo kao neku vrstu akcijskog „alata“, nego kao dio njegove psihologije. Njegovo tijelo često reagira prije nego što on uopće stigne racionalno razmisliti. On je instinktivan lik. Kroz tih pet epizoda bilo je važno održati osjećaj da je stalno u pokretu, bilo da pregovara, bježi ili lovi. Čak i kada fizički stoji na mjestu, u njemu mora postojati osjećaj kretanja. Naravno, morao sam paziti da intenzitet ne postane monoton. Nije svaka scena na maksimumu. Mislim da je ta kombinacija fizičke spremnosti i unutarnjeg adrenalina pomogla da Spiro djeluje kao netko tko je stvoren za taj svijet. On ne razmišlja o tome kako će preživjeti potjeru, on jednostavno krene. I meni je bilo važno da publika osjeti tu instinktivnu, gotovo životinjsku potrebu da uvijek ide naprijed.
Privatno prštiš od poezije, glazbe, osmijeha i otvorenog pacifizma, dok je Spiro hladnokrvni i surovi mafijaški operativac. Koliko ti je bilo izazovno napraviti potpunu glumačku transformaciju i izaći iz vlastite zone komfora? Povjerovati samomu sebi…
Iskreno, bilo mi je baš zanimljivo, upravo zato što je Spiro potpuno drugačiji od mene. Privatno sam dosta vedriji čovjek, a onda dođem na set i moram biti netko kome je nasilje gotovo svakodnevni jezik. Ali zapravo mi je baš godilo izaći iz svoje zone komfora. Volim kada me uloga natjera da odem negdje gdje inače ne bih išao. I ta stvar s povjerenjem u samoga sebe stvarno je važna. Moraš najprije ti povjerovati u ono što radiš. Ako ja u sceni sumnjam u Spira, publika će to odmah osjetiti. Ako ja vjerujem da je on stvaran, onda mogu biti potpuno miran i pustiti kameru da odradi svoje. I možda mi je upravo to bilo najzanimljivije – otkriti koliko različitih ljudi možemo pronaći u sebi, čak i onih koji su nam na prvi pogled potpuno strani.
Nekada tek kasnije dođe – ritam
U tvojoj biografiji stoji impresivan niz fizičkih vještina – jiu-jitsu, capoeira, gimnastika, vožnja longboarda, pa i mađioničarstvo. Koliko ti ta fizička spremnost i svijest o tijelu služe kao primarni glumački alat, bilo da radiš opasne akcijske scene ili mikroekspresije u krupnom planu? Ili je ipak misao, emocija i upravljanje njima temelj alata?
Mislim da jedno bez drugoga ne može. Fizička spremnost i svijest o tijelu mnogo mi znače jer mi daju kontrolu, sigurnost i slobodu u izrazu, bilo da je riječ o zahtjevnoj akcijskoj sceni ili o nečemu vrlo suptilnom u krupnom planu. Ali ipak, mislim da sve počinje iznutra – od misli, emocije i razumijevanja lika. Tijelo je alat kroz koji sve to izlazi na površinu, ali tek kada znaš što osjećaš i što želiš prenijeti, ono postaje istinski glumački alat.
Sviraš sedam instrumenata – od trombona i uda do bubnjeva i gitare. Kada pristupaš novom scenariju i kreiranju lika poput Spira, postavljaš li ga u glavi prvo kroz ritam, ton i harmoniju? Promatraš li glumački tekst kao glazbenu partituru?
Na neki način, da. Tekst se može doživjeti kao neka vrsta partiture: ima svoj ritam, tempo, stanke i promjene intenziteta. Glazba me naučila obraćati pažnju na nijanse, tišinu i ritam između nota, a isto pokušavam pronaći i u glumi. Ipak, ne krećem uvijek svjesno od toga; nekada lik najprije osjetim kroz emociju ili tijelo, pa se tek kasnije pojavi njegov „ritam“.
Iskreno govoriš o tome da si veliki tremaroš, zbog čega si razvio vojnički dril pripreme. Kojim se unutarnjim mehanizmima služiš danas da tu početnu tremu pred velikim europskim i svjetskim produkcijama pretvoriš u čistu glumačku energiju?
S vremenom sam naučio da tremu ne pokušavam potpuno ukloniti, već da je prihvatim i usmjerim. Zato mi priprema daje neku vrstu oslonca. Sjednem, udahnem duboko nekoliko puta. Fokusiram se na uži krug pažnje i čuvam koncentraciju. Danas pokušavam tremu doživjeti više kao znak da mi je stalo, a ne kao nešto čega se treba bojati.
Tvoj je hobi dugotrajno i detaljno promatranje ljudi i prirode. Što je to što najčešće „kradeš“ od prolaznika na ulici, u kafiću ili u prijevozu i kako te zabilježene mikromimike i kretnje kasnije pakiraš u svoje uloge?
Najviše „kradem“ sitnice: način na koji netko hoda, kako drži ruke, gleda sugovornika ili reagira na neku potpuno nebitnu stvar. Često su to upravo nesvjesni pokreti koji otkrivaju više od riječi. Ne zapisujem ih uvijek svjesno, ali ih negdje zapamtim i kasnije, kada gradim lik, iz tog „unutarnjeg arhiva“ izvučem nešto što mu može dati posebnost i život. Ljude obično neka mala, nesvjesna gesta učini stvarnima.
Od prve uloge u Take Me Somewhere Nice, preko španjolskog Netflixa (Feria), britanskog Skyja (Then You Run), pa sve do Prime Video serije Ride or Die, gradiš ozbiljnu međunarodnu karijeru. Koliko se glumački pristup i alat razlikuju kada radiš na velikim stranim produkcijama u odnosu na rad na našem govornom području?
Mislim da se osnovni glumački alat ne mijenja, bez obzira na veličinu produkcije ili jezik. Ono što se mijenja jest kontekst, tempo rada, način komunikacije i odgovornost koju nosi velika međunarodna produkcija. Na stranom setu često moraš biti još precizniji i spremniji, ali istovremeno ne smiješ izgubiti spontanost. Meni je upravo to najzanimljivije: iskustvo iz različitih produkcija proširuje moj alat, ali ono najvažnije i dalje ostaje isto – razumjeti lik, slušati partnera i biti potpuno prisutan u sceni.
Iako snimaš na velikim setovima diljem Europe, stalno se vraćaš na daske Crnogorskoga narodnog kazališta. Zašto ti je ta živa materija teatra i izravan kontakt s publikom i dalje neophodna meditacija i „uzemljenje“ u odnosu na filmsku magiju?
Kazalište mi je važno jer je potpuno neposredno i ne dopušta ti da se sakriješ. Svake večeri imaš izravan kontakt s publikom i moraš iznova pronaći istinu u sceni, bez mogućnosti ponavljanja. Film ima svoju magiju i posebnu vrstu preciznosti, ali kazalište me vraća osnovama glume, partneru i publici. Na neki način me uzemljuje i podsjeća zašto sam se uopće zaljubio u glumu. Zato mi je taj povratak na scenu uvijek važan.
Na otvaranju Sarajevo Film Festivala prije koju godinu naglasak si stavio na problem femicida i nasilja nad ženama. Kako gledaš na ulogu glumca danas – je li za tebe umjetnost neodvojiva od društvene odgovornosti i glasa protiv nepravde?
Mislim da umjetnost ne može biti potpuno odvojena od društva u kojem nastaje. Glumac možda nije tu da daje odgovore na svaku nepravdu, ali ima privilegiju da neke teme učini vidljivijima i da pokrene razgovor. Ako već imamo pažnju publike, mislim da je važno koristiti je odgovorno, posebno kada je riječ o nasilju i problemima o kojima se često šuti. Za mene to nije pitanje zauzimanja neke političke pozicije, već ljudske odgovornosti – da ne okrećemo glavu od onoga što se događa oko nas.
Rastao si u obitelji glumaca u kojoj su razgovor, umjetnost i ljubav bili temelj. Iako na temu ljubavi stavljaš „veto“ jer je smatraš prevelikom za brze odgovore – kako ta primarna sigurnost i skromnost utječu na to da te svijet slave ne ponese, već da ostaneš onaj isti Petar Pan koji citira Čehova i Majakovskog?
Mislim da čovjek najviše ostaje svoj onda kada se ima kamo vratiti, a meni je obitelj upravo to. Odmalena sam imao osjećaj da su umjetnost, razgovor i ljubav dio svakodnevnog života, a ne nešto što služi za stvaranje slike o sebi. Zbog toga me i ovaj svijet, sa svom pažnjom i uspjehom koji dolazi s njim, ne mijenja toliko koliko možda izgleda izvana. Uvijek me vrate isti ljudi, iste vrijednosti i ona radoznalost zbog koje i dalje u punom bifeu kazališta citiram Čehova, Majakovskog i gledam na svijet pomalo dječački. Možda je upravo u tome i neka vrsta zaštite od slave – da ne zaboraviš tko si kada se ugase kamere.
Ako glumački proces promatramo kroz mehaniku prikazivanja u odnosu na preživljavanje lika na sceni ili pred kamerom, gdje leži tvoja osobna ontologija glume – je li tvoj rad bliži brechtovskom distanciranju i svjesnom vođenju lika kao znakovnog sustava ili stanislavskijevskom / strasbergovskom unutarnjem proživljavanju?
Vjerojatno sam negdje između, ali mi je bliži unutarnji pristup. Važno mi je da razumijem što lik osjeća i iz čega njegovo ponašanje proizlazi, ali ne vjerujem ni u potpuno „nestajanje“ glumca u liku. Uvijek postoji određena svijest i kontrola, posebno pred kamerom, gdje je i najmanja gesta važna. Zato pokušavam spojiti unutarnje proživljavanje sa sviješću o formi: da emocija bude stvarna, ali da je istovremeno znam precizno prenijeti publici. Mislim da je upravo taj balans ono što me najviše zanima u glumi.
Film i teatar imaju potpuno različitu fenomenologiju prostora i vremena. Dok teatar počiva na živom prisustvu i neposrednom kronotopu, film razbija kontinuitet i rekonstruira ga u montaži. Kako tvoj glumački aparat odgovara na tu razliku – koliko se tvoj odnos prema energiji, kretnji i ritmu mijenja kada igraš za kazališnu dvoranu „sada i ovdje“ u odnosu na oko kamere?
Ta razlika mi je ogromna i upravo zato volim oba medija. U kazalištu energija mora putovati kroz prostor i do posljednjeg reda, a ritam se gradi zajedno s publikom, u tom trenutku. Pred kamerom je sve mnogo suptilnije. Tamo mi je važnije biti potpuno prisutan, slušati i reagirati. U kazalištu se više oslanjam na tijelo i ritam prostora, dok me kamera uči ekonomičnosti i preciznosti. Ali u oba slučaja bit ostaje ista: biti istinit u danom trenutku.
Peter Brook opisuje glumačko tijelo kao instrument koji se mora očistiti od naslaga privatnog kako bi postao „prazan prostor“ spreman za rezonanciju. S obzirom na to da se baviš glazbom, borilačkim vještinama i fizičkim teatrom, u kojoj mjeri fizikalnost koristiš kao primarni semantički kod – kreće li tvoj lik iz vanjske plastike i ritma pokreta ka unutarnjem psihološkom stanju ili obrnuto?
Fizikalnost mi je često početna točka, ali tijelo i psihologiju lika ne odvajam. Kroz ritam, disanje, stav i pokret tražim unutarnji impuls lika. Nekad krećem izvana prema unutra, a nekad obrnuto. Najzanimljivije mi je kada se ta dva procesa sretnu i tijelo samo počne pričati priču.
Na filmu, osobito u okviru krupnog plana, i najmanja mikroekspresija ili stanka dobiva značenje koje nadilazi napisani tekst. Kako doživljavaš ekonomiju glumačkog izraza pred kamerom – gdje se nalazi granica između svjesne kontrole mimike i prepuštanja čistom, nepripremljenom impulsu?
Pred kamerom pokušavam biti što jednostavniji. Kontrola mi je važna u pripremi, ali u samom trenutku izvedbe više vjerujem impulsu. Kamera prepoznaje i najmanju promjenu, pa često manje znači više. Granica je za mene u tome da budem dovoljno prisutan da ne „glumim“ reakciju, nego da joj dopustim da se dogodi.
Lacanovski rečeno, ulazak u ulogu uvijek nosi određeni procjep između glumačkog „Ja“ i „Drugog“ (lika) kojeg otjelovljuješ. Koliko je za tebe proces građenja uloge čin empatijskog razumijevanja i intelektualne analize scenarija, a koliko nesvjesni, intuitivni ulazak u polje rizika i gubitka kontrole nad vlastitim identitetom tijekom trajanja kadra ili predstave?
Mislim da su potrebna oba procesa. Analiza mi daje strukturu i razumijevanje lika, ali intuicija mi omogućuje da ga stvarno oživim. U izvedbi pokušavam zadržati svijest o sebi, ali istovremeno biti dovoljno otvoren da me lik iznenadi. Upravo taj mali gubitak kontrole čini izvedbu živom.
Kakav tip redateljskog vođenja u tebi otključava najdublje slojeve i kako postupaš kada je vizija redatelja u sukobu s tvojom unutarnjom logikom lika?
Najviše mi odgovara redatelj koji zna što želi, ali ostavlja prostor za istraživanje. Ako se njegova vizija razlikuje od moje logike lika, ne doživljavam to kao sukob, nego kao priliku da pronađem nešto što sam možda previdio. Važno mi je razgovarati, pokušati razumjeti njegovu perspektivu i onda kroz izvedbu pronaći zajednički jezik.
Fotografije: Profimedia i privatna arhiva
