Povod za naš razgovor bio je film Koke Igora Jelinovića, prikazan na 73. Pulskom filmskom festivalu, za koji će za par dana dobiti Zlatnu Arenu za najbolju glumicu. Sa Snježanom Sinovčić-Šiškov sreo sam se u opuštenoj atmosferi Doma hrvatskih branitelja u Puli i uz ručak pretresao njezine uloge, životne borbe i glumačke krugove koji se, kako kaže, uvijek nekako neobično i lijepo zatvore. Nagradu, kao što rekoh, slutili nismo…
Neke glumice, kao što znamo, prostor osvajaju glasnim i nametljivim prisustvom, dok druge to čine onom rijetkom, magnetskom privlačnošću koja vas prikuje za sjedalo čim zakorače na scenu. Snježana Sinovčić Šiškov pripada ovoj drugoj, dragocjenoj skupini. Više od tri desetljeća ona je glumački stup splitskog teatra, ali i lice koje s nevjerojatnom lakoćom i toplinom nosi najemotivnije uloge regionalne kinematografije.
Njezin umjetnički put, koji je započeo diplomom na kultnoj Akademiji scenske umjetnosti u Sarajevu 1987. godine, odmah ju je doveo u zagrljaj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Od tada do danas, ona je splitska glumačka konstanta – njezina Mare u Kati Kapuralici, Baka Nevenka u hitu U malu je uša đava ili Nataša u nagrađivanoj drami 55 kvadrata upisane su u kolektivnu memoriju kazališne publike.
“Gluma Snježane Sinovčić Šiškov ne trpi afektiranje; ona igra život u njegovom najogoljenijem, najsuptilnijem obliku. Njezina lica su tople dalmatinske matere, ponosne i ranjive žene koje nose težinu svijeta na svojim ramenima, ali i vješte komičarke koje razumiju mediteranski mentalitet u dušu.”
Od sarajevskih početaka do splitskih klasika
Godina 1987. bila je prijelomna za Snježanu. Tek što je diplomirala, ušla je u stalni angažman HNK Split, donijevši sa sobom sarajevsku školu, nazovimo je “neposrednosti” i splitski temperament. Njezin kazališni opus danas broji više od stotinu uloga.
Impresivan je raspon likova koje je utjelovila: od Shakespearove dadilje u Romeu i Juliji, preko Brechtovih i Millerovih junakinja, pa sve do modernih splitskih kronika poput Priča s trajekta i Ljeta s Marijom. Snježana s jednakim žarom igra u komornim autorskim projektima i velikim ansambl-predstavama, uvijek ostajući vjerna svojoj glumačkoj, i prije svega ljudskoj-građanskoj autentičnosti.
Veliko platno: Zlatne arene i uloge koje se pamte
Iako je kazalište njezin dom, film je mjesto gdje je njezina glumačka zrelost dobila zasluženi globalni odjek. Generacije je pamte po ulogama u kultnim filmovima s početka njezine karijere, poput legendarne Hanife u filmu Ovo malo duše Ademira Kenovića, dok njezina suvremena filmska faza donosi neka od najvažnijih ostvarenja novije hrvatske kinematografije.
Uloge u filmovima Sigurno mjesto, Tereza37, Sam samcat i Ljeto kada sam naučila letjeti pokazale su njezinu sposobnost da u samo nekoliko kadrova prenese duboku ljudsku dramu, tugu, ali i topli, iscjeljujući humor. U regionalnom kino-hitu Svadba igra “babu Hrvaticu”čije svako pojavljivanje izaziva salve smijeha.
O Kići Buriću, Dubravki Ugrešić i prostoru apsolutne slobode
Povod našeg razgovora su, dakle, Koke?No, ja bih zapravo krenuo od Lisice i Kiće (Ilije) Burića, koji je upravo dobio nagradu „Filip Šovagović“ za životno djelo na filmu.
On je fenomenalan kazališni glumac s kojim sam radila prošlog ljeta. Kićo i ja se već neko vrijeme srećemo po festivalima; kliknuli smo, našli se u pričama o glumi, teatru, filmu… o svemu o čemu dvoje glumaca može razgovarati.
Onda je prošlog ljeta Ivica Buljan u Splitu odlučio režirati Lisicu Dubravke Ugrešić. Ivica je zapravo došao na tu ideju prvenstveno zato što je htio raditi s Kićom i sa mnom. Ja sam trebala imati slobodno ljeto jer sam prije toga uistinu puno radila i u teatru i na snimanjima, i tadašnji direktor drame obećao mi je odmor. Kad je Ivica došao s ponudom, bila sam malo sumnjičava. Dubravka Ugrešić je, naravno, genijalna i velika spisateljica. Njezin roman Štefica Cvek u raljama života kupila sam još kao gimnazijalka. Čitala sam ga ljeti, ležeći u sobi, i toliko sam glasno urlala od smijeha da je moja mama dotrčala u sobu misleći da plačem. Dubravku se ne odbija, ali bila sam premorena.
Međutim, kad je Ivica spomenuo Kiću Burića, odmah sam pristala. I moram priznati da mi je strašno zalaskalo kad mi je Kićina supruga Dragana nakon premijere otkrila da je Kićo pristao doći u Split najviše zato da radi sa mnom. Ta se predstava uistinu temelji na sinergiji i energiji dvoje glumaca koji se savršeno razumiju. Imala sam u životu divnih glumačkih partnera, poput pokojnog Mustafe Nadarevića, koji mi je bio i veliki prijatelj, ali s Kićom sam na sceni osvojila prostor slobode kakav nisam ni s kim drugim. A on je, na neki način, oblikovao i moje sazrijevanje jer sam ga kao gimnazijalka gledala na Splitskom ljetu u sklopu Kugla glumišta. Krug se tako predivno zatvorio. Nikako ne smijem i ne mogu ne spomenuti Trpimira Jurkića koji je za mene puno više od kolege. On je glumac iznimne pouzdanosti, mirnoće. Oduvijek ga doživljavam kao faktor sigurnosti i stabilnosti; netko uz koga se na sceni osjećaš sigurno, slobodno i podržano. On mi je, na neki način, sidro – osoba koja svojom prisutnošću daje čvrstinu i mir svakoj zajedničkoj izvedbi.
O djetinjstvu, buntovništvu i odbijanju uloge žrtve
Dubravka Ugrešić i Olja Savičević Ivančević u svojim djelima progovaraju (i) o ženama koje su u društvenoj mašineriji često viđene kao nužne žrtve. Vi ste se kroz život micali i vraćali, odlazili na studij u Sarajevo, vraćali se u Split u vremenima novog nacionalizma… Kako ste vi doživjeli to iskustvo bivanja na sceni i izvan nje?
Nedavno me pogodila jedna rečenica Žarka Lauševića, još jednog mog divnog kolege s kojim sam se, nažalost, srela tek u poznijim glumačkim godinama, ali s kojim sam odmah kliknula. Kad su ga pitali kako je podnio sve što mu se u životu dogodilo, rekao je: „Uzdignute glave, jer ja nisam žrtva, ja sam borac.“
Da sam borac, ja to osjećam od djetinjstva. Oduvijek sam odbijala biti ukalupljena. Bila sam treće, neplanirano dijete u obitelji. Rođaci su me u šali zezali da su me našli ispod trsa kupusa. Kad imaš tri ili četiri godine, u to uistinu povjeruješ i počneš se boriti za svoj integritet, za svoje pravo na postojanje u toj obitelji. U početku sam zbog toga bila prilično introvertirana, a onda sam postala pravi borac. Tukla sam se s dječacima u školi. Odbijala sam nositi kikice s mašnama koje bi mi mama napravila, jer su me dječaci vukli za njih. Prestala sam nositi kikice, ali kosu nisam htjela ošišati — radije bih se potukla.
Nisam dopuštala da me ukalupe, a u tome sam imala i veliku podršku svoje majke. Ona nije bila deklarirana feministica, ali me odgajala izvan one tradicionalne, „zdrave seljačke“ logike. Prenijela mi je rečenicu koju ja danas prenosim svojoj kćeri: „Moraš biti sposobna izdržavati sebe i svoju djecu, tako da možeš otići kad god ti padne na pamet.“
Taj stav je zasigurno ugrađen odgojem?
Odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, no moja majka mi je usadila temelje izvornog kršćanstva, a kršćanstvo je ljubav. Isus Krist je propovijedao ljubav, a mi smo se danas potpuno odmaknuli od tog osnovnog nauka. To je bolno. Danas se suočavam s time da crkvene institucije, instrumentalizirane na lokalnoj razini, nerijetko propovijedaju mrak. I to vrijedi i za Katoličku i za Pravoslavnu crkvu. Papa Franjo je kod nas bio neshvaćen upravo zbog svoje širine i vraćanja izvornom Kristovom nauku.
O braku, glumačkoj svakodnevici i blesavom pragmatizmu
Privatno živite i stvarate svoju slobodu, no u kazalištu i na filmu vas često koriste za reprezentaciju tradicionalnih ženskih likova. Kulturno utemeljenih arhetipova…
Sjajno prepoznajem te arhetipove jer sam odrasla u takvom okruženju. No, moji su roditelji zapravo imali znatno emancipiraniji brak od mojeg. Moj se muž Šiško (glazbenik) nekako lukavo, svojim šarmom i duhovitošću, izborio za status „umjetnika u obitelji“, dok sam ja preuzela ulogu pragmatičara koji organizira, uči i vuče. Na početku braka živjeli smo kod mojih roditelja koji su se toliko zaljubili u njega da bi mi, kad bih se ja naljutila na njega, govorili: „Nemoj na njega, on je umjetnik!“ Čak bi mi i režiseri s kojima sam radila znali reći isto. A ja bih im odgovarala: „Čekaj, ja učim tekst, ja izlazim na scenu i nosim predstavu — a on je umjetnik, a što sam onda ja?“ (smijeh)
Živim, dakle, u prilično tradicionalnom braku. Predugo sam bila slijepo zaljubljena u svog muža, što je zapravo taktička greška. No, ja njemu sve to kažem u lice, pa neka slobodno čita ovaj intervju. On je vrlo duhovit čovjek. Jednom su ga pitali kako je kod nas organizirana podjela na muške i ženske poslove, na što je on odgovorio: „Ja sam tradicionalni Dalmatinac, konzervativni Kaštelanin, i kod nas se točno zna podjela. S tim da moja žena radi i jedne i druge.“ Tada mi je to bilo smiješno, ali danas više nije. Umorila me ta vrsta šarma i više ne pristajem na to. Ja sam zapravo teorijski buntovnik, a u praksi — lakše mi je odraditi stvari nego se natezati s tuđim egom i trošiti vrijeme na nadmetanja.
Split, tišina i ljekoviti odmak od ljudi
Kako danas doživljavate Split? Čini se da je grad postao prilično glasan i grub s obzirom na intenziviranje turizma…
Split je izvana glasan, brz i često nepristojan, ali s druge strane, u njemu postoje predivni „džepovi“, zatvorene grupe ljudi koji su još uvijek odjek onog starog Splita prije rata. Imala sam u jednom trenutku namjeru preseliti se u Zagreb zbog posla, no zimi, koju sam dijelom provela u Zagrebu, shvatila sam koliko bi mi nedostajalo more i klima. Imam psa, i te šetnje uz more za mene su ljekovite.
Zapravo, slobodno napišite: od filantropa sam s godinama postala pomalo mizantrop. Sve manje trebam ljude. Trebam samo one s kojima imam što podijeliti i koji meni imaju što reći. Shvatila sam da imam dovoljno godina da preostali dio života mogu posvetiti isključivo onome što ja hoću i ljudima koje sama biram. Vrlo sam izbirljiva.
O radu na predstavama i filmovima: Od Ljeta s Marijom do Sigurnog mjesta
Volio bih da govorite o procesu, o ulasku u temu demencije, s radom na predstavi Ljeto s Marijom po romanu Olje Savičević Ivančević u režiji Marine Pejnović?
Da, Marina Pejnović je dramatizirala roman tako da mamin lik ima demenciju i sve priče zapravo idu iz njezine glave. Ja igram tu majku i cijelo sam vrijeme na sceni. To je bilo emotivno strašno zahtjevno jer je uloga zahtijevala promjene raspoloženja od nula do sto u sekundi — od smijeha do vrištanja i plača. Nažalost, bliska prijateljica moje majke bolovala je od Alzheimera deset godina, tako da sam sve te procese gledala izbliza i sve sam to utkala u ulogu.
Uloge koje birate često zahtijevaju duboko emotivno razgolićivanje. Kako ste se nosili s ulogom majke u filmu Sigurno mjesto Jure Lerotića? To je iznimno teška, potresna uloga.
Kad mi je Jure prvi put ponudio tu ulogu, odbila sam je. Bila sam u emotivno teškom stanju jer mi je neposredno prije toga iznenada umrla majka. Radila sam cijelo vrijeme, igrala sam predstavu čak i dan prije i dan nakon pogreba. Na sam dan pogreba otkazala sam predstavu, ali dan poslije doživjela sam slom u garderobi prije izlaska na scenu. Moj partner Elvis Bošnjak me doslovno držao na nogama i brisao mi suze, rekavši da idemo probati pa ćemo prekinuti ako ne bude išlo. Izašli smo i odigrali. On je tada zaradio moje vječno poštovanje.
Zbog svega toga, rekla sam Juri da nisam sigurna hoću li to moći emotivno izdržati. Osim toga, radila sam tada i vrlo tešku i mučnu ulogu Elizabet Proctor u Vješticama iz Salema. Jure je bio nevjerojatno strpljiv. Dogovorili smo se da naš casting i probe traju šest mjeseci, pa da na kraju oboje odlučimo odgovaram li ja njemu za tu ulogu i želim li ja, kao čovjek i majka, uopće ući u to. Radili smo temeljito, u početku jedan na jedan, a onda je spojio Gorana Markovića i mene. Goran je divan kolega i prijatelj.
Na kraju, kad je Jure odlučio sam igrati ulogu brata, bila sam skeptična. No, kad mi je pokazao probnu scenu u bolnici s Goranom, ostala sam bez teksta. Bilo je to glumački toliko snažno i istinito. Taj je scenarij sam po sebi vrhunska literatura. Kod Jure nema puno izgovorenog teksta, sve se događa u pogledima i tišini, ali didaskalije su bile toliko bogate da su nam dale ogroman prostor za nadogradnju. Sretna sam i ponosna što sam radila taj film.
„Koke sam definitivno ja“
A kako je nastajala vaša uloga u filmu Koke?
Svaka moja uloga je moguća ja. Splet okolnosti, sredina i situacija u kojoj se nađem proizveli bi takvu mene. Ja ne gradim likove „izvana“, čak je i baka u Svadbi izvučena iz moje nutrine. Ljudi me na ulici ne prepoznaju kao tu babu i misle da iza toga stoji tko zna kakva maska, ali maske zapravo nema — to je sve izašlo iz mene.
Tako da, Koke sam definitivno ja. Bilo mi je jako važno opravdati tu ženu u razgovorima s redateljem Igorom. To je zapravo Igorova privatna obiteljska priča o njegovoj majci i teti, i on to otvoreno komunicira. No, to je i šira priča o Dalmaciji. Globalni turizam doveo je do toga da su cijene nekretnina u Splitu i okolici otišle u nebo. Zbog tog nesretnog novca i nekretnina pucaju obitelji i ljubavi. Moja junakinja u filmu je klasični autokrat: ona misli da zna bolje od svih, da najbolje zna što kome treba, upravlja svima, a sebi naravno uzima najviše. Ali ja je potpuno razumijem i branim je.
O glumačkom egu i terapijskom učinku scene
Kako uspijevate zadržati distancu i zdrav razum u profesiji koja je često izrazito egocentrična?
Ja jesam distancirana, ali ne od ljudi, nego od same činjenice da sam „glumica“. U samoposlugu blizu moje kuće odlazim već dvadeset godina. Žene koje tamo rade godinama uopće nisu znale čime se bavim. Za njih sam bila susjeda koja radi dvokratno, koja pita što je na akciji i što će danas kuhati jer više nema ideje. Tek kad su išle gledati hit predstavu U malu je uša đava, shvatile su. Pitale su me: „Pa jeste li to vi?“ (smijeh)
Nemam potrebu biti poznata i stalno se predstavljati kao glumica. Odgajana sam u zlatno doba splitskog teatra osamdesetih godina, kada su u Splitu igrale najveće zvijezde. Gledala sam te ljude i vidjela kako ih ta popularnost i „celofan“ rastaču i uništavaju. Odlučila sam da se meni to neće dogoditi.
Nisam upisala glumu zbog slave, nego iz čisto sebičnih razloga: bila sam nezadovoljna sobom, prolazila kroz adolescentsku krizu i osjećala potrebu da saznam tko sam zapravo. Gluma je za mene bila instinktivni odabir dramske terapije. Na akademiji u Sarajevu imali smo psihologiju tri godine, a predavao nam je profesor Dragan Pavelić — rijedak spoj vrhunskog teoretičara i praktičara, psihoanalitičara. On nas je kroz analizu dramskih likova učio o nama samima. Njegova su predavanja bila nevjerojatna i kroz njih sam shvatila da se cijeli život moram graditi i raditi na tome da budem bolji čovjek.
Gluma mi pomaže da razvijam empatiju, razumijevanje za drugoga, otvorenost i toleranciju. Ja sam i Koke, i majka kod Olje Savičević, i Elizabet Proctor, i baka u Svadbi… Sve sam to moguća ja. I to je moj princip od kojeg ne odustajem.
Fotografije: Marko Jerbić i Pula film festival
