Sarajevo je pljeskalo, karte su se grabile kao da je riječ o kakvom potencijalnom eliksiru političkog spasa, no ono što Predrag Ličina u svojem novom uratku Virus patološke dobrote zapravo izvodi je i dalje subverzivno, feministički i klasno osviješteno seciranje regionalne prošlosti koja odbija umrijeti – i sadašnjosti koja predugo boluje od vlastite gluposti.
Dok nas kritika sklona klasičnim dramaturškim uzusima uvjerava kako filmu povremeno nedostaje “dramske hitnosti” te da se previše oslanja na “verbalni dio scenarija”, upravo u toj navodnoj mani leži njegova najsvjetlija (politička) pobjeda. U svijetu zasićenom hipermaskulinim, vizualno agresivnim SF spektaklima u kojima se truleži i rupe kapitalizma krpaju eksplozijama, Ličinina odluka da uspori ritam i prepusti prostor tekstu postalo je feministički i spekulativni čin. Riječ ovdje nije o statičnosti, nego o otporu.
O čemu je riječ? Virus patološke dobrote?
Snježni Zagreb 1983. godine dio je scenografije; on je SF poligon za analizu naših kolektivnih mitologija vezanih za taj period. Postavljajući radnju u komorni okvir, film preuzima klasični feministički trop: osobno je političko. Kroz likove koje s iznimnim autorskim i glumačkim stavom utjelovljuju Hristina Popović i Nikola Đuričko, film ne gradi heroje patetičnoga epskog zamaha. Umjesto toga nudi nam figure koje kroz razgovor – kroz taj kritizirani verbalni balans – razmontiravaju teorije zavjere, polupismene diskurse i patrijarhalne matrice koje jednako suvereno vladaju i 1983. i danas. Danas, možda, i više.
Priča započinje u zagrebačkom stanu nastavnice Zorke, u koji nepozvan upada goli vremenski putnik s bizarnim oružjem kako bi upozorio na nadolazeću pandemiju. Stan ubrzo postaje kaotično poprište obračuna likova iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Umjesto suptilnih metafora, film koristi provokativan, dinamičan humor i oslanja se na B-produkcijsku SF estetiku, baveći se poznatim društveno-političkim temama te nedavnim povijesnim događajima s područja bivše Jugoslavije. Iako zamišljena kao epizodna znanstvena fantastika, radnja je smještena u samo jedan stan. Ograničenje prostora tako se nadoknađuje brzom glumačkom međuigrom, oštrim dijalozima i kombinacijom slapsticka i crnog humora koji nas podsjeća na očaj i političku komu koju naizmjence živimo u ovim našim, bivšim društvima.
U filmu glume Hristina Popović (Zorka Vasiljević), Nikola Đuričko (Luka Radivojević), Gordan Kičić (Žigi Vasiljević), Goran Bogdan (Milicioner Bogdan), Tihana Lazović (Milicionerka Sutjeska) te Rade Šerbedžija (Slobodan Novak), dok se u manjim ulogama pojavljuju Zdenko Kolar, Nataša Ostojić, Ana Velebit Radojević, Nina Skočak i Veselin Vladimir Zvekić.
Kako suspendirati nevjericu?
Ono što je dio kritike nazvao “nedostatkom oštrine” u izvedbi Hristine Popović i Nikole Đurička, zapravo je drska i prijeko potrebna subverzija glumačkoga habitusa. Umjesto usiljene dramatske histerije na koju nas je navikao mainstream film, dobivamo distanciranu, mikropolitičku satiru. Hristina Popović u tom prostoru rastače tradicionalnu tropsku poziciju “žene u SF-u” (koja je najčešće ili emocionalni uteg ili hiperseksualizirani dekor); njezin lik drži ideološki kompas ove temporalne distopije.
Film, istina, zahtijeva određeno poznavanje regionalne povijesti 1980-ih i potpunu suspenziju nevjerice te utoliko donosi svjež, nepretenciozan i izuzetno zabavan pristup suvremenoj balkanskoj kinematografiji.
Ličinin Virus nudi spekulativnu fikciju koja ne bježi u budućnost kako bi izbjegla odgovornost, nego se vraća u prošlost kako bi nam pokazala da je “patološka dobrota” (možda) jedini politički virus koji nam je preostao za preživljavanje. Ako je cijena toga verbalno gust, intelektualno zahtjevan i komorni film koji odbija plesati po diktatu holivudskoga tempa – pristajemo na infekciju odmah.
Fotografije: Studio soba, Sarajevo Film Festival i fotografije iz filma
