Postoji jedna stvar koju razumiju svi koji imaju psa. Možete imati najgori dan na svijetu, posvađati se s nekim, zakasniti na posao, dobiti poruku koju niste željeli dobiti i poželjeti da vas ostatak svijeta ostavi na miru. Onda otvorite vrata stana i tamo je netko tko vas dočeka kao da ste se vratili nakon tri godine. Upravo u takvim trenucima postaje jasno zašto psi i vlasnici razvijaju odnos koji je teško usporediti s bilo kojim drugim.
Njemu je potpuno svejedno jeste li tog dana bili najbolja verzija sebe. I možda je upravo zato prijateljstvo između čovjeka i psa toliko posebno. Psi ne znaju čime se bavimo, koliko zarađujemo, jesmo li napravili nešto impresivno i koliko ljudi prati naš život na društvenim mrežama. Ali jako dobro znaju kada smo tužni. Znaju kada smo nervozni. Znaju naše jutarnje rituale, zvuk ključeva koji znači šetnju i razliku između “idemo van” izgovorenog ozbiljno i onog kojim ih pokušavamo prevariti.
Nakon nekog vremena postanu toliko dio našeg života da ih prestanemo predstavljati kao ljubimce. Postanu obitelj. A onda vam netko u šetnji kaže: “Oprosti, ali vas dvoje stvarno sličite.” Pogledate psa. Pas pogleda vas. I pomislite: čekaj malo.
Jer priča o tome koliko psi i vlasnici nalikuju jedni drugima nije samo simpatična internet teorija. Psiholozi se njome bave desetljećima, a istraživanja sugeriraju nešto još zanimljivije: možda ne počinjemo sličiti svojim psima nakon godina zajedničkog života. Možda smo ih dijelom odabrali upravo zato što su nam od početka bili nekako poznati.
Psi i vlasnici mogu dijeliti fizičke karakteristike, ali i određene osobine, navike i temperament. A razlog zbog kojeg se međusobno pronalazimo govori možda jednako mnogo o nama koliko i o njima.
Možda svog psa niste odabrali potpuno slučajno
Zamislite da ispred vas stoji deset pasa. Svi su preslatki. Svi zaslužuju dom. Ali jedan vas nekako odmah privuče. Ne možete objasniti zašto. Možda zbog pogleda. Možda zbog načina na koji vam je prišao. Možda je mirno sjedio sa strane dok su svi drugi skakali. Ili je, potpuno suprotno, napravio kaos u prvih 30 sekundi i vi ste pomislili: “Da. Ovaj.”
Upravo taj osjećaj mogao bi biti važniji nego što mislimo. Psiholog Michael Roy sa Sveučilišta Kalifornije u San Diegu među prvima je eksperimentalno istraživao ideju da ljudi i njihovi psi izgledaju slično, što je s kolegom Nicholasom Christenfeldom objavio u poznatom radu “Do Dogs Resemble Their Owners?” u časopisu Psychological Science (2004.). U tom je istraživanju fotografirao vlasnike i pse odvojeno, a zatim je drugim ljudima dao zadatak povezati ih, što su oni uspješno i učinili iznad razine slučajnosti.
Sudionici su stvarne parove prepoznavali češće nego što bi se očekivalo da su jednostavno nasumično pogađali. Jedno od mogućih objašnjenja zapravo je vrlo jednostavno: volimo poznato. Ne nužno svjesno. Ali ljudski mozak prirodno lakše prihvaća ono što mu djeluje blisko i prepoznatljivo. Zbog toga nas mogu privlačiti određene crte lica kod ljudi, ali možda i određene karakteristike životinja.
Drugim riječima, možda među deset pasa jednostavno primijetite baš onoga u kojem postoji nešto vaše. I to je pomalo slatko kada razmislite o tome.
@htdeditz Old disney is best
♬ original sound – Htd_editz
Pogledajte svog psa u oči
Najzanimljiviji dio cijele priče nema veze s frizurama, kilogramima ili bojom kose. Ima veze s očima. Japanski psiholog Sadahiko Nakajima godinama je istraživao mogu li ljudi prepoznati parove pasa i njihovih vlasnika samo prema fotografijama. U jednom od eksperimenata sudionicima su prikazivane fotografije na kojima su određeni dijelovi lica bili prekriveni.
Kada su mogli vidjeti područje oko očiju, ljudi su bili bolji u prepoznavanju stvarnih parova. Kada su oči bile skrivene, zadatak je postajao znatno teži. Što je, priznajmo, gotovo filmski lijepo. Jer svatko tko ima psa zna koliko se toga između vas dogodi upravo bez riječi.
Postoji onaj pogled kojim vas moli za komadić hrane iako je večerao prije pet minuta. Onaj kojim vam daje do znanja da je nešto napravio, a vi još niste otkrili što. Ali postoji i potpuno drugačiji pogled. Onaj kada sjedne kraj vas dok vam nije dobro i jednostavno ostane.
Ne mora znati što se dogodilo. Samo zna da nešto nije isto. Možda zato ideja da upravo oči otkrivaju povezanost između čovjeka i psa djeluje toliko logično.
A onda shvatite da imate i isti karakter
Fizička sličnost zapravo je samo zabavni početak. Puno zanimljivije postaje kada pogledamo osobnost. Istraživanja odnosa ‘psi i vlasnici’ pokazivala su podudarnosti u određenim osobinama, posebno kada je riječ o društvenosti i emocionalnim karakteristikama. U istraživanjima pseće osobnosti korištene su kategorije slične poznatom modelu ljudske osobnosti Big Five, koji promatra osobine poput ekstrovertiranosti, emocionalne stabilnosti, ugodnosti, savjesnosti i otvorenosti.
Ispostavilo se da vlasnici često svoje pse opisuju slično kao sebe. Naravno, lako bismo mogli reći da svi samo projiciramo sebe na svoje ljubimce. Zato su u nekim istraživanjima pse procjenjivali i drugi članovi kućanstva. Dio sličnosti ostao je prisutan, što znači da ona prijateljica koja vam godinama govori da ste vi i vaš pas jednako tvrdoglavi možda ipak ima argument.
Razmislite kakvog psa imate
Ovdje stvari postaju osobne. Ako ste izrazito društveni, možda imate psa koji na svakoj šetnji mora upoznati cijeli kvart. Ako ste osoba koja vikendom ne može biti kod kuće, možda ste odabrali psa koji će s vama bez problema provesti pola dana u prirodi. A možda ste oboje tipovi koji biste najradije otkazali sve planove i ostali na kauču.
Naravno, ne funkcionira uvijek tako. Pas ima vlastiti temperament, iskustva i potrebe, a ponašanje nikada ne možemo objasniti samo osobnošću njegova vlasnika. Upravo zato ne treba pojednostavljivati priču i tvrditi da nervozna osoba automatski ima nervoznog psa ili da određena pasmina govori nešto definitivno o karakteru čovjeka.
Ali često biramo život koji nam odgovara. A pas postaje velik dio tog života. Zato aktivna osoba vjerojatno neće svjesno tražiti psa kojem odgovara minimalna količina kretanja, baš kao što netko tko voli mir možda neće biti oduševljen idejom psa kojem svaki novi prolaznik predstavlja potencijalnog najboljeg prijatelja. Možda ne tražimo psa koji izgleda poput nas. Možda tražimo psa koji živi poput nas.
Ali mijenjamo li i mi njih?
Ovo je možda pitanje koje mi je najzanimljivije. Jer veza nikada ne ide samo u jednom smjeru. Pas koji s vama živi deset godina proveo je deset godina promatrajući vas. Zna u koliko sati ustajete, zna kada ste nervozni, zna da određene tenisice znače dugu šetnju, a određena torba da odlazite bez njega. Ali i vi ste deset godina učili njega.
Znate zvuk njegovih koraka. Znate kada nešto želi prije nego što napravi bilo što. Možete razlikovati deset njegovih pogleda koje bi netko drugi opisao potpuno jednako. I negdje između svih tih malih svakodnevnih stvari nastane zajednički ritam. Možda psi i vlasnici zato djeluju toliko slično. Ne zato što vam pas magično počne fizički nalikovati, nego zato što nakon dovoljno vremena postanete mali tim sa svojim pravilima, navikama i jezikom.
Oni nas čitaju bolje nego što mislimo
Postoji razlog zbog kojeg se često govori da pas zna kada nešto nije u redu. Psi su nevjerojatno pažljivi promatrači ljudskog ponašanja. Prate naš glas, pokrete, izraze lica i promjene u rutini. Ono što nama izgleda kao šesto čulo često je zapravo rezultat toga što životinja svakodnevno obraća pažnju na sitne signale koje drugi ljudi možda ni ne primjećuju.
I tu se krije nešto što možemo naučiti od njih. Mi smo često fizički s nekim, ali mentalno potpuno negdje drugdje. Gledamo u mobitel dok netko priča. Razmišljamo što ćemo odgovoriti prije nego što smo saslušali. Žurimo kroz dane i ponekad tek kasnije shvatimo da osoba koju volimo već neko vrijeme nije dobro.
Pas nema takvu vrstu kompliciranosti. Kada je s vama, uglavnom je s vama. Možda je upravo zato odnos s njim toliko jednostavan i toliko intenzivan.
Sličimo im, ali oni možda izvuku i nešto bolje iz nas
Fotograf Gerrard Gethings svojim je projektom Do You Look Like Your Dog? napravio portrete pasa i ljudi koji izgledaju toliko slično da ih je gotovo nemoguće gledati bez osmijeha. Isti izrazi, slične frizure, ista energija. Ali nakon svega, fizička sličnost čini mi se najmanje zanimljivim dijelom ove priče. Jer pas vas na neki način promijeni.
Natjera vas da izađete iz kuće kada vam se ne da. Da prošetate kada biste inače još sat vremena proveli na mobitelu. Da se vratite kući jer netko čeka. Nauči vas rutini, strpljenju i činjenici da je nekome vaš povratak kući doslovno najbolji dio dana. I nauči vas nešto neugodno jednostavno – da ljubav ne mora uvijek biti komplicirana.
Pa, sličite li svom psu?
Možda imate iste oči. Možda jednako ne volite strance. Možda ste oboje dramatični, društveni, tvrdoglavi ili neobjašnjivo uzbuđeni kada vidite hranu. A možda fizički nemate apsolutno ništa zajedničko. Svejedno, ako dovoljno dugo živite zajedno, vjerojatno ćete razviti nešto što je puno zanimljivije od iste frizure; zajednički jezik.
I zato priča o tome zašto psi i vlasnici sliče jedni drugima možda uopće nije priča o izgledu. Više govori o tome kako biramo one uz koje se osjećamo sigurno, kako se prilagođavamo jedni drugima i koliko nas bliskost s nekim s vremenom može oblikovati. Znanost nam može objasniti zašto biramo poznato, koliko su nam važne oči i zašto se određene osobnosti pronalaze.
Ali teško može izmjeriti onaj dio koji razumije svatko tko je ikada imao psa. Onaj trenutak kada se vratite kući nakon stvarno lošeg dana, sjednete na pod, a on samo dođe i nasloni se na vas. Ne zna što se dogodilo, ne može to popraviti, ali ostane. I ponekad je upravo to dovoljno.
Fotografije: Pexels & Unsplash
