Alba Miočev čije ime na latinskom prikladno znači bijela – jedna je od najprominentnijih slikarica mlađe hrvatske scene. Rođena u Zadru 1994., akademski obrazovana u Zagrebu te usavršavana u Belfastu i Berlinu, ova je umjetnica u kratkom roku osvojila i publiku i struku, što potvrđuje i osvojeni Grand Prix Erste Fragmenti.
Njezin autorski DNK obilježen je motivima iz privatnih fotoalbuma i intimnih sketchbookova, prozračnom pastelnom paletom te neprestanim istraživanjem medija – od klasičnog platna i monumentalnih murala u javnom prostoru, do velikih radova na tkanini u duhu portugalskih azulejosa. Spajajući autorefleksiju, pop-kulturne reference i minuciozan doživljaj vremena, Alba Miočev gradi upečatljiv ikonografski svijet te izrasta u autoricu čiji najsnažniji stvaralački zamah tek dolazi. Razgovarali smo povodom predstavljenog novog ciklusa u Kolekcionartu.
Alba, tvoj novi ciklus “Isto mjesto” bavi se motivom skupine stabala koji ostaje nepromijenjen, dok se promišlja promjena subjekta koji mu se iznova vraća. Često se kroz povijest umjetnosti pejzaž izvanjski objektivizirao ili pasivizirao pod takozvanim “muškim pogledom” (male gaze). Kako u vlastitoj praksi transformiraš motiv prirode iz pasivnog objekta u dinamični, intimni prostor autorefleksije i ženskog unutarnjeg iskustva?
Kao motiv sam uzela baš ovu skupinu stabala jer sam ih doživljavala dovoljno nezanimljivima i netaknutima. Nikada ni od koga nisam čula mišljenje o tom mjestu, toliko je sporedno da je u meni počelo izazivati jednu jako čistu emociju – mogla sam mu pridružiti sve svoje izmišljene priče bez tuđeg utjecaja. U svojim slikama volim uzimati motive na koje nitko ne može biti ni ljut ni pretjerano sretan, a tek kada se pojave na površini platna, dobiju na fokusu i važnosti. Pejzaž koristim kao čest motiv jer ga mogu dovoljno zakamuflirati u običnu scenu koja mi ne pruža osjećaj ogoljenosti, ali se kroz određenu atmosferu koju prenesem ipak može primijetiti da je scena intimna.
Dok stvaram, baš jako rijetko razmišljam o sebi kao ženskoj umjetnici; smatram da je to kontraproduktivno, jednako kao i razmišljanje o financijskoj ili geografskoj poziciji, iako smatram da te okolnosti, naravno, utječu na mogućnost stvaranja. To su neke od tema koje često ubiju moj iskreni izvor inspiracije i uopće potrebu za slikanjem. Dok sam u ateljeu, tim pitanjima ne dajem previše prostora.
Fabijanić u predgovoru ističe da je tvoje “isto mjesto” zapravo točka stanke, usporavanja i provjere vlastite stvarnosti u svijetu koji neprestano žuri. S obzirom na to da su umjetnice često izložene pritisku ubrzane produkcije i dokazivanja na tržištu, koliko je čin zastajanja, usporavanja i posvećivanja jednom te istom motivu za tebe bio gesta tihe emancipacije i otpora ubrzanom ritmu svakodnevice?
Velik dio ove serije i mog rada općenito jest upravo to – usporavanje. Što više razmišljam o temama svojih slika, shvaćam da one jesu otpor onome što se danas traži od nas, to jest tome da neprestano pokušavamo uhvatiti nešto što je, evo, skoro tu. Prvi put kada sam osjetila slobodu u stvaralaštvu bilo je u trenutku kada sam pustila neke od naučenih tehnika i više vjerovala samo svom potezu i instinktu. To je za mene bio baš moćan trenutak, osjećaj da se nikome ne dokazujem, nego da pratim ono što samo ja želim. Bilo me strah odmaknuti se od figuracije, prema kojoj imam veliko poštovanje, ali sam brzo shvatila da ljudi puno lakše rezoniraju s radom koji sam napravila iz iskrenih poriva, makar to bilo nešto naizgled tehnički manje zahtjevno. Što god radili, bitno je da znamo zašto to radimo i promatrač to uvijek osjeti – bio umjetnički obrazovan ili ne.
Alba Miočev – propitkivanje pogleda i drugačije oči
U novim radovima započinješ kompoziciju uslikavanjem okvira – tehnikom trompe l’oeil – čime konceptualno razmještavaš granice slikanog polja. Koliko je to vizualno ispitivanje granica i okvira unutar platna ujedno i kritički komentar na društvene, strukturalne i institucionalne okvire unutar kojih stvaraš i opstaješ kao mlada umjetnica u Hrvatskoj?
Ta je kompozicija nastala kao nastavak na moje prošle serije, koje su često prikazivale “sliku u slici”, odnosno jedan figurativni dio naslikan u kadru unutar veće apstraktne površine. Jedan je segment bio odgovor na drugi, tj. inspirirale su me stare obiteljske fotografije te fotografije iz antikvarijata kojima sam kroz apstraktni dio htjela prikazati svoj unutarnji doživljaj te scene. Interesiraju me teme prolaska vremena i gledanja istog mjesta iz više različitih perspektiva te me uvijek zanima na koji način istu scenu vide promatrači i mogu li uopće na isti način doživjeti ono što i ja. Tema se može pretočiti u propitkivanje pogleda na različite svjetonazore i toga koliko smo zapravo svi slični, ali smo zbog različitih uvjeta dobili drugačije oči za iste prizore.
Tvoj se slikarski rukopis kreće u rasponu od jasne figuracije do rastvaranja motiva u gestu, boju i čistu apstrakciju. Osjećaš li da ti ta fluidnost forme pruža slobodu od krutih estetskih i rodnih kategorizacija kojima je kritika nerijetko sklona ukalupiti žensko slikarstvo?
Mislim da se samim poimanjem nečega kao “ženskog” ili “muškog slikarstva” srozava kvaliteta rada jer se fokus pomiče na nešto što prvotno nije bila poanta rada niti poruka koja se želi poslati. Baviti se umjetnošću znači biti iskren – ili bi barem tako trebalo biti. Hoće li to na kraju djelovati “ženskastije”, za mene je nebitno. Žene i muškarci imaju drugačiji senzibilitet i u tome vidim nešto lijepo.
Ako se želim boriti za svoja ženska prava, želim to napraviti svojim djelima više nego riječima, a samim time što sam odabrala ovo zanimanje, smatram da pružam podršku tome da svaka žena može biti što god želi. Nisam odgajana na način da postoje “muški i ženski sportovi” i slično. Sada shvaćam da se kroz moje odrastanje o tome rijetko uopće raspravljalo, pa nisam ni razmišljala o tome da nešto ne mogu jer sam žena. Ne želim negirati da postoji kalupljenje u “žensko slikarstvo”, ali moram priznati da to odavno nisam čula – možda zato što sam u krugovima gdje je to manje bitno, a i poznajem veći broj kustosica nego kustosa te mnogo umjetnica, pa mislim da se taj omjer s vremenom poravnava.
Tekst o vašem radu se dotiče sociološkog koncepta “nemjesta” Marca Augéa, ali ga prevođenjem u onirički paštiš pretvaraš u prostor osobne memorije i atmosfere. Na koji način tvoja sjećanja – od mediteranskog Zadra, preko Belfasta i Berlina, do Zagreba – oblikuju tu tvoju specifičnu, nematerijalnu arhitekturu sjećanja i privatni ikonografski ključ?
Vrijeme provedeno daleko od nekog mjesta definitivno stvara želju da ga bolje shvatim ili da ga lakše koristim kao polaznu točku za istraživanje sebe. Mislim da priča postaje zabavnija nakon što se odmaknemo od mjesta na kojemu se zapravo događala. Tu kreće nastajati moja interpretacija proživljenoga, kada oduzmem fizičku prisutnost. Na taj način i stvaram svoje motive – nisu mi važni samo kao prikazi određenog mjesta, nego kao nešto što kroz vrijeme počinjem povezivati s određenim osjećajem, razdobljem ili iskustvom. Rekla bih da tako nastaje moj osobni sustav simbola, koji za mene ima konkretno značenje, dok drugome ti prizori mogu izgledati sasvim obično.
Tvoj, nazovimo ga skicirnik (sketchbook) opisan je kao intiman dnevnik vizualnih zapisa, od kojih neki prerastaju u monumentalna platna ili radove na tkanini u duhu azulejosa. Kako gledaš na povijesno podcjenjivanje “intimnih”, “dnevničkih” i “domaćih” formi u umjetnosti te na koji način te mikrozapise prevodiš u snažne, javne umjetničke izjave?
Mislim da je potrebna doza samopouzdanja, koju još uvijek gradim, da bi se čovjek ogolio ili bavio intimnijim temama. Smatram da taj proces ne treba ubrzavati. Veliku inspiraciju crpim iz glazbe, a u glazbi smo navikli slušati o intimnim, ljubavnim, nerijetko i patetičnim temama, što je puno češće nego u slikarstvu. Uvijek osjećam blagu dozu ljubomore prema načinu na koji se navedene teme mogu obraditi kroz glazbu a da ne djeluju kičasto. U slikarstvu mi se to čini malo težim ili samo manje prisutnim, pa mi je automatski i manje ugodno. Nije mi najugodnije izlagati se osobnim temama, ali su one trenutno najsnažniji izvor iz kojeg mogu crpiti inspiraciju.
Pored studijskog slikarstva na platnu, iznimno si aktivna u mediju murala i radu u javnom prostoru (od Opuzena i Brača do kultnog hotela Molitor u Parizu). Kako doživljavaš čin izlaska iz sigurne intimnosti ateljea i zauzimanja javnog prostora monumentalnim slikarskim gestama, što je povijesno dominantno bio muški teritorij?
Oduvijek mi je bila privlačna ideja da sliku ne promatra samo osoba koja je stala ispred nje s namjerom da pogleda izložbu, nego i netko tko se tu našao slučajno, tko ne razmišlja previše o umjetnosti – ili uopće ne razmišlja o njoj. Volim što me oslikavanje zidova dovelo na mnoga neočekivana mjesta, pa tako i do projekta u hotelu Molitor u Parizu, gdje sam oslikala jednu od kabina uz bazen iz 1929. godine koje su pretvorene u galeriju suvremene umjetnosti. To mi je jedan od dražih projekata.
Često dobijem pitanje o poziciji žene koja slika murale, iako ih trenutno slikam puno manje, a većina mojih iskustava “na zidu” bila je pozitivna. Kako sam uglavnom u startu bila jedina žena među muškarcima na zidu, osjećala sam čak i neku zaštićenost od strane muškog društva jer su očito bili svjesni da to nije uobičajeno.
Nije prošlo skoro nijedno oslikavanje zida a da nisam čula komentar tipa: “Žena na skeli, svaka čast!” i slično. To može zvučati ohrabrujuće, ali može i pokazati koliko se tako nešto uopće ne očekuje od nas, što je onaj žalosniji dio. Znam velik broj žena muralistica i uvijek kažem da imam ogromno poštovanje prema svima koji se aktivno bave slikanjem murala jer je to fizički izuzetno zahtjevan posao.
Prepoznatljiva si po pastelnoj, mekoj paleti, prozračnosti i specifičnom korištenju bijele, zelene i plave boje, uz akcente crvene. U svijetu umjetnosti mekoća i delikatnost tonova ponekad su se pokroviteljski otpisivale kao “ženske” ili “dekorativne”. Kakvu političku i emocionalnu snagu za tebe nosi odabir upravo takvog, mekog kolorističkog spektra?
Osjećam se najsnažnije kada koristim što mekšu paletu, ako se tako osjećam. Mislim da je ljudima često teško samima sebi priznati da su ranjiviji nego što to pokazuju, i za mene je to uvijek bio znak buntovnosti. Što se manje pravimo da smo nešto što nismo, to smo moćniji, makar to bilo pokazivanje svoje najranjivije, “leptirić” strane. Rekla bih čak da sam na dobrom putu ako nekad i cringam na sebe. Želim pomicati tu granicu što više. Dekorativno ne znači nužno i loše, ako je to bila primarna ideja. Nekad se bojim te riječi, neću lagati, ali se uvijek prisjetim da mi „to nije posljednja slika”.
Osvojila si Grand Prix Erste Fragmenti 2024. te realizirala impresivan niz samostalnih i skupnih izložbi u regiji i inozemstvu. Osjećaš li da se pozicija slikarica tvoje generacije u Hrvatskoj mijenja i koliko je unutar lokalne scene prisutna solidarnost, međusobna podrška i mreža ženskog autorstva?
Da, osjećam da se mijenja. Danas poznajem možda i veći broj slikarica nego slikara, a isto vrijedi i za kustosice. Žene se međusobno podržavaju i zahvalna sam što imam dobar krug ljudi oko sebe kojima vjerujem i s kojima mogu podijeliti mišljenje ili tražiti savjet u vezi sa svojim radom.
Za kraj, predgovor tvojoj izložbi navodi da radovi funkcioniraju i kao apel za povratak k prirodi koja na nas ima transformirajući utjecaj. U doba ekoloških kriza i sveopće alijenacije, vjeruješ li u transformativnu i iscjeljujuću moć umjetnosti – može li pogled na tvoja stabla ponuditi gledatelju vrstu utočišta i ekološke svijesti koja kreće iznutra?
Vjerujem u moć iscjeljenja kroz umjetnost i vjerujem da priroda pomaže u pronalasku mira. Voljela bih da promatrač, nakon što pogleda moje slike, možda počne pridavati veću pažnju jednostavnim prizorima i onome što nas okružuje. Sve što je oko nas može biti inspirativno, ali na nama je samima da tome damo značenje.
Fotografije: Ivor Lapić
Pogledajte i:
Od Sulejmana do Zlatnog dečka: Zašto nas turske serije drže pred ekranima?
