Ljetna žega i eklektična atmosfera uoči projekcija na Sarajevo Film Festivalu činile su savršenu kulisu za moj susret s Yasmine Al Massri. Dok se festivalska gužva prelijevala ulicama oko Narodnog pozorišta, sjedio sam nasuprot glumici koja, unatoč velikom međunarodnom uspjehu, ulogama u hit-seriji Quantico i debitantskom ostvarenju u kultnom filmu Caramel, ne nosi u sebi ništa od hollywoodske distanciranosti. Njezin je stav neposredan, a pogled oštar, prisutan i da…borben.
Naš razgovor za Elle započeo je bez ikakvog formalnog uvoda. Otvorio sam temu njezinog ulaska u hollywoodsku mašineriju i uloge u Quantici, na što se Yasmine glasno nasmijala:
“Moj Bože, napravio si svoju domaću zadaću!” uzviknula je, iznenađena time što sam detaljno odgledao njezine sezone. Zanimalo me kako je izgledalo graditi likove bez glumačkih maski, odnosno sa samo jednim – hidžabom.
“Misliš na uloge Nime i Rayne u Quantici? Pod maskom pretpostavljam da misliš na hidžab? Bilo je to izuzetno zanimljivo iskustvo. Iskreno, kada sam dobila ulogu, nisam imala pojma što će moje junakinje raditi niti što će se od njih tražiti. Nije bilo jasno hoću li doista igrati dva potpuno odvojena lika od kojih svaki vodi svoj autentičan život. Ono što sam tada znala jest da mi se iznimno svidio Josh Safran, autor i kreator serije. On je nevjerojatno pametan i lucidan čovjek. Sjećam se da sam nakon audicije otišla na sastanak s njim i direktno mu rekla: ‘Slušaj, ako je bilo koja od ovih sestara terorist, ja izlazim. Ne želim raditi ovu seriju.’ Pogledao me, nasmiješio se i upitao: ‘Zbilja misliš da bih napravio tako nešto?’ I to je bilo sve. U tom sam osmijehu prepoznala u kom smjeru ideja ide, što će ta serija postati i kakav potencijal nose moji likovi. Prvi put u životu srela sam nekoga u Hollywoodu tko je dobio autorsku slobodu i tko se spremao uzdrmati ustaljene percepcije o identitetu i rasi. Americi je ta serija bila potrebna u točno tom trenutku, a Josh je ponudio pravi koncept. Nisu sumnjive bile samo sestre – svaki je lik u seriji imao motiv i potencijalno bio osumnjičenik. No, naravno da sam ja bila glavno osumnjičeno lice, jer ja sam ta američka muslimanka. A moja sestra blizanka Rayna nosi hidžab, pa je u očima javnosti bila najveća prijetnja. Prepoznala sam priliku za prikaz preplitanja dvaju svjetova: jedne sestre koja nosi hidžab i religiozna je, te druge koja s religijom nema nikakve veze, a obje čine istu obitelj. Bila je to šansa da se progovori o arapskom i muslimanskom svijetu u kojem žene hodaju s hidžabom i bez njega, bile muslimanke ili ne. Riječ je o kulturološkom DNK koji Amerika sve do danas odbija u potpunosti prihvatiti, odbijajući nas vidjeti kao slojevito i nijansirano društvo. Eto, to su za mene bile te dvije sestre u Quantici. Nadam se da sam odgovorila na tvoje pitanje.”
Uloge nose veliku odgovornost
Njezin vlastiti životni put objašnjava s kolikim žarom pristupa ulogama. Rođena u Libanonu u obitelji palestinskog izbjeglice i majke Egipćanke, Yasmine odmalena sa sobom nosi iskustvo nepripadanja. Kada sam je upitao kako se nosi s odgovornošću preuzimanja kontrole nad vlastitim narativom i portretiranjem priča o preživljavanju, odgovorila mi je bez zadrške:
“Oduvijek sam funkcionirala tako. Uloge sam birala upravo zbog osjećaja odgovornosti koji nosim u sebi. Prije nekoliko večeri govorila sam o tome u jednom televizijskom intervjuu kada su me pitali kako se nosim s preprekama i vratima koja mi se zatvaraju pred nosom. Rođena sam u Libanonu kao palestinska izbjeglica – u zemlji koja mi po rođenju nije htjela priznati nikakva osnovna prava. Možda prije mnogo godina toga nisam bila u potpunosti svjesna, ali danas jasno vidim da sam uloge birala upravo iz tog prkosa. Postala sam glumica zato što mi je svijet u startu rekao: ‘Ne. Nemaš pravo postojati. Nemaš putovnicu koja ti jamči slobodu kretanja. Nemaš jednaka prava kao ostali u zemlji u kojoj si rođena.’ Te blokade i granični kontrolni punktovi koji su me okruživali tijekom odrastanja glavni su razlog zašto sam odabrala glumu. I kako se danas osjećam u vezi s tim? Ne razmišljam previše o osjećajima, jednostavno djelujem. Ima dana kada je iznimno teško, kada sam usamljena, slomljena srca i puna sumnji. Zapitam se koliko ću još izdržati. Hoće li telefon ponovno zazvoniti kad završi ovaj posao? Hoću li dobiti novu sjajnu ulogu? Hoću li ikada dobiti nagradu za najbolju glumicu? A onda telefon zazvoni. Netko nazove, stigne novi scenarij… I svaki put kad poželim odustati jer je postalo preteško, dogodi se nešto što me vrati natrag. A kad se vratim, osjećam se poput gusara na brodu koji osjeti miris oceana i kaže: ‘Idemo!’ U meni postoji nešto što jednostavno nije sposobno odustati. Moram se boriti, a jedini način na koji se znam boriti jest pričanjem vlastite priče i davanjem glasa pričama koje nemaju svoju platformu ni reprezentaciju. To je moj jedini motiv. Snimam jer je riječ o pokretima za ljudska prava, o socijalnoj pravdi, o ženama i muškarcima čiji se glas ne čuje. Da nisam imala takvu osobnu povijest, vjerujem da nikada ne bih postala glumica. Bavila bih se nečim sasvim drugim.”
Duboka intimna i institucionalna promjena
Kada sam se našalio da bi možda radila u banci, kroz smijeh je odgovorila: “Ne znam, zaista. Možda bih opljačkala banku i otišla u šoping!” Kada smo prešli na tematske okvire rata, povijesti i genocida, Yasmine je naglasila duboku transformaciju kroz koju prolazi palestinska kinematografija: “Mislim da smo mi, palestinski umjetnici i pripovjedači, znatno sazreli. Izrasli smo i razvili se kroz godine. Ovim se poslom bavim od 2006. godine. Kada mi je u ruke došao scenarij Annemarie Jacir za film Palestine 36, ugledala sam nešto što dotad nisam imala prilike vidjeti u našim (palestinskim, op.a) projektima. Vidjela sam pravi film – međunarodno, kreativno, politički, društveno i ekonomski nabijenu priču. Znala sam da želim gledati taj film čak i da nisam dio glumačke ekipe. U prošlosti smo često stvarali filmove koji su nalikovali dokumentarcima, što je proizlazilo iz naše silne želje da dokumentiramo povijest, da vrištimo da postojimo, da imamo pravo na život i da pokažemo što nam je učinjeno. Bili smo opsjednuti dokazivanjem istine. No danas svjedočimo novom valuu filmaša – imamo tu generaciju autora kao što su Annemarie Jacir, Bassel Ghandour, Elia Suleiman koji je bio pionir, Hany Abu-Assad, Tawfik Abu Wael, Sameh Zoabi, Cherien Dabis… To je plejada palestinskih pripovjedača koja je konačno pronašla svoju autentičnu narativnu strukturu. Poruka je jasna: Govorit ću o palestinskoj slobodi, ali natjerat ću te da gledaš film i jedeš kokice dok to radiš. I to se ne događa samo nama Palestincima. Živjela sam u Los Angelesu dvanaest godina i vidim kako se u nezavisnom filmu, a sada i na televiziji, događa snažan pokret koji dolazi iz domorodačkih i drugih autohtonih zajednica. Pogledajte latinoameričku scenu – Sto godina samoće na ekranu, jeste li gledali? Genijalno ostvarenje! Trenutačno gledam jednu korejsku dramu i potpuno sam opsjednuta. Pogledajte što se događa u afroameričkoj autorskoj zajednici u Hollywoodu. Vidim što se događa s nama, palestinskim autorima, ali isto tako vidim da smo dio šireg globalnog pokreta autohtonih glasova. Postoje ti mladi ljudi, moji vršnjaci i mlađi od mene, koji pišu scenarije, produciraju serije, udružuju se s vlastitim zajednicama i plasiraju svoj sadržaj. Naravno, platforme poput Netflixa, Amazona i Huluija u tome pomažu. YouTube će tek doživjeti svoj novi uzlet, TikTok već stvara vlastite produkcijske linije. Danas postoji toliko distribucijskih kanala da nas više ne mogu zaustaviti. Nema više zatvaranja vrata pred pričama autentičnih i marginaliziranih naroda – pa tako ni pred palestinskom pričom.”
Feminizam bez drugih manjina je lažan
Otvorio sam i pitanje rodne neravnoteže u ratnim pričama, gdje se kroz povijest spomenici dižu uglavnom muškim herojima, dok snaga i uloga žena nerijetko ostaje u sjeni. Yasmine je odgovorila vrlo strastveno:”Točno na tu temu držala sam predavanje u New Yorku dok sam 2016. snimala Quantico. Tada sam naglasila: Hitno nam je potrebno više žena scenaristica i autorica. Dok sam snimala Quantico, odradila sam ukupno 44 epizode prije nego što sam napustila seriju. Svaka je epizoda imala drugog redatelja, a od tih 44 epizoda, surađivala sam sa svega tri redateljice! Tako da je to o čemu govoriš iznimno važno. Žene čine polovicu društva, ali ne obavljaju polovicu ključnih poslova. Bez obzira na to radi li se o diskriminaciji, uskraćivanju prava na jednaku plaću, seksualnom zlostavljanju ili mizoginiji – i to se ne odnosi samo na žene, nego i na sve manjinske skupine – ženino zagovaranje vlastitih prava danas je nevjerodostojno ako istovremeno ne brani prava LGBT zajednice i svake druge marginalizirane skupine. Feminizam koji ne obgrljuje sve žene i manjine za mene je lažan. Strastveno se borim za to. Rješenje će nastupiti tek onda kada se žene u potpunosti osnaže da preuzmu scenu i progovore – kada budu pozvane u prostorije u kojima se razmišlja i donosi odluke. Danas smo na boljem mjestu nego prije dvadeset godina, ali imamo li još posla? Itekako! Još nismo ni blizu onome gdje bismo trebali biti.”
Prkos prema nepravdi ili jednostavno – Yasmine Al Massri
Pred sam kraj razgovora, dok smo se doticali njezinih glumačkih priprema, upitao sam je koja je bila najveća lekcija koju je naučila u radu na filmu Palestina ’36: “Bilo ih je nekoliko, ali izvojit ću jednu duhovitu – lekciju o palestinskoj aristokraciji! Budući da sam odrasla u radničkoj izbjegličkoj obitelji u Libanonu gdje mi je otac popravljao automobile, nisam imala pojma što predstavlja aristokracija. A ovdje sam igrala aristokratkinju iz Jeruzalema. To je za mene bilo potpuno nadrealno iskustvo! Naravno da je klasno pitanje uvijek prisutno. I znaš što? Uživala sam u tome! Zato što želim da imamo pravo biti nesavršeni. Ako si čitao Jamesa Baldwina – a čitanje njegovih djela meni je promijenilo život – znaš da ako ti nije dopušteno imati mane, nisi uistinu slobodan. Pustite Palestince da budu i tašti, da budu grozni jedni prema drugima, neka budu materijalisti, neka griješe… Neka imaju pravo na postojanje čak i sa svim svojim manama i nesavršenostima.”
U atmosferi festivalskog Sarajeva razgovor smo završili uz smijeh i dogovor za fotografiranje. Dok je Yasmine tražila svoje naočale, a ja se šalio na račun vlastitog izgleda, oko nas su ulice grada živjele film, u doslovnom smislu. U toj jednostavnoj razmjeni topline, Yasmine Al Massri još je jednom potvrdila ono što prožima kroz čitavu karijeru: nepotkupljivu autentičnost, prkos prema nepravdi i nepokolebljivu vjeru u snagu ljudske priče.
Fotografije: Sarajevo Film Festival
