Pred nama je “Koke”, debitantski dugometražni igrani film Igora Jelinovića, ostvarenje koje se na prvi pogled nudi kao lokalno obojena obiteljska drama i seciranje nepisanih pravila mediteranskog imovinskog prava – onog proslavljenog načela o poštenju u kojem na kraju svatko svakoga zezne. No, ako zagrebemo ispod površine splitskog slenga, žipona, otoka, rođendana i prividnog autoriteta matrijarhata, Jelinovićev film zapravo razotkriva duboko ukorijenjenu patologiju emocionalnog i neplaćenog ženskog rada u tradicijskom, patrijarhalnom društvu. Pitanje koje ovaj film postavlja bez uljepšavanja sasvim je ogoljeno: što se zapravo događa kada žena odluči naplatiti godinama akumuliranu, a nikada priznatu brigu?
Kompenzacija za neplaćeni rad
Tonina, zvana Koke, u briljantnoj i minucioznoj izvedbi Snježane Sinovčić Šiškov, naizgled drži sve konce u svojim rukama. Ona je ta koja brzinom, operativnošću i nezaustavljivom energijom drži obitelj na okupu. Brine o dementnoj majci, vodi računovodstvo, rješava egzistencijalne krize i neumorno usmjerava tuđe živote. Ona je proslavljena, ali ujedno i prokleta dalmatinska tetka.
Međutim, feministička čitanja mediteranskih zajednica odavno su prokazala lažnu moć takvih matrijarha. Njezina je dominacija samo iluzija unutar sustava koji ženu iscrpljuje do krajnjih granica, očekujući da njezina žrtva bude podrazumijevana, tiha i beskrajna. Toninin potez – tajna prepisivanja kuće na svoje ime pod krinkom zasluge – nije tek puka malograđanska pohlepa. To je, pa makar i iskrivljeni, očajnički pokušaj kompenzacije za desetljeća neplaćenog emocionalnog i fizičkog rada. Ona naplaćuje svoju skrb. U svijetu gdje se ženski rad uzima zdravo za gotovo, Tonina sama sebi ispisuje račun, pa makar time zapalila vlastitu kuću.
U sjajnoj glumačkoj međuigri sa sestrom Tajanom, koju emocionalno snažno i zrelo tumači Aleksandra Janković, film srećom ne pada u klasičnu zamku jednostavnog suprotstavljanja dobre i loše sestre. Antologijska svađa na stubištu nije prozaični sukob oko četvornih metara hvarske nekretnine, već nikad dublje izrečena trauma dviju žena proizašlih iz istog patrijarhalnog kalupa. To je eskalacija potisnutih frustracija, neostvarenih snova i sustavnog zanemarivanja u kojem su muškarci, poput likova koje igraju Stojan Matavulj i Leon Lučev, dovedeni na marginu – utišani, pasivni i po strani – ali i dalje po defaultu potpuno zaštićeni od tereta svakodnevnog preživljavanja. Muškarci u “Kokama” ne moraju donositi teške, prljave odluke; za njih to rade žene, koje potom u očima okoline i vlastite djece postaju histerične, proračunate i zlobne.
Bezobrazna da bi bila viđena
Film dugih kadrova, citatnosti s gotovo dokumentarnom kamerom koja hvata taj autentični splitski mikrokosmos, stavlja gledatelja u poziciju promatrača jedne obiteljske tjeskobe iz koje nema lakog izlaza. Struktura koju čine dva zrcalna poluvremena odražava upravo cikličku prirodu obiteljskih trauma u kojoj mijenjamo kulise iz Splita na Hvar, ali obrasci podčinjavanja i zamjeranja ostaju nepomični. Trijumf filma u Puli – kroz Veliku zlatnu arenu te nagrade za scenarij, glavnu i sporednu žensku ulogu – stoga nije nikakva slučajnost. “Koke” su važan osvrt na dijagnozu i sentiment Mediterana koji u isto vrijeme slavi i izjeda svoje žene.
Igor Jelinović nam je podario film koji jest natopljen lokalnim mentalitetom, ali progovara univerzalnim jezikom. Dokle god društvo žensku brigu i solidarnost podrazumijeva kao besplatni, neograničeni resurs, svaka raspodjela imovine na kraju će završiti kao obiteljsko ratno polje. Toninina pobjeda je gorka, ali je savršeno ogledalo svijeta u kojem živimo – svijeta u kojem žena mora postati bezobrazna da bi uopće bila viđena.
Naslovna fotografija: Press
