Zbirka tanka opna sna / a thin film of sleep Amira Kapetanovića – filologa i pjesnika – rastvara se pred čitateljem kao posložen, ali iznutra treperav mikrosvijet u kojem se granice između teorije, jezika i čistoga osjetilnog doživljaja brišu. Već sam naslov funkcionira kao hermeneutički prolaz: opna je tanka, providna i liminalna; ona nije prepreka, nego mjesto susreta unutrašnjeg i vanjskog, sanjanoga i proživljenoga, povijesne traume i trenutka prividne tišine.
Pjena kave i zrele breskve
Kapetanović ne pristupa japanskim lirskim formama – haikuu, tanki, senryūu, haibunu i izvedenim hibridima poput cherite i gembuna – kao formalnim vježbama ili usputnom uvozu tuđe tradicije. On ih unutrašnje organski prevodi u vlastiti, mediteransko-kontinentalni i panonski melos. Njegov rad s jezikom posjeduje filološku gustoću u kojoj se standardni štokavski idiom prepliće s arhaičnom kvarnerskom čakavštinom i staloženom zagrebačkom kajkavštinom. Ta troslojnost kulminira u završnoj pjesmi prvog dijela zbirke, stoljetna magla, gdje se primjenom tehnike razvedenih sekvenci (split sequences) u istom sastavu prožimaju sva tri idioma, dok se središnji stih oslanja na transliteraciju glagoljice. U kombinaciji s eksperimentalnim vizualnim haikuom, tekst se pretvara u materijalni artefakt i jezični znamen koji istovremeno priziva starinu i suvremeni pjesnički postupak.
Na vizualnom i motivskom planu, rukopis funkcionira poput minijaturnog skriptorija u kojem se svjetlo taloži u kapljicama, pjeni kave, hrđi sidra ili zrelim breskvama. Slika bicikla napuštenog uz stup ili crnog mačka koji čeka hranu na trijemu u haibunima nije puka deskripcija već vizualni kôd za protok vremena, zaborav i… tihi nestanak.
Aha – trenutak
Kapetanovićeva proza u haibunu posjeduje karakteristike čiste filmske sekvence – kadar se širi s intimnog, unutrašnjeg prostranstva doma na ratne devedesete, na skloništa u kojima miriše šalša dok vani prašte geleri, pa sve do mitskih polja na kojima se presijecaju topografija i mitemi o Perunu i Velesu. Haiku koji presijeca ili zaključuje takve prozne cjeline ne služi kao objašnjenje, djeluje kao iznenadni bljesak, kireji koji presijeca narativni tok i ostavlja čitatelja u stanju onoga što autor u svojoj poetici naziva “aha-trenutkom” – u potpunoj, zgusnutoj prisutnosti.
Posebno je potresan način na koji pjesnik kroz vizualne detalje artikulira ratnu i obiteljsku memoriju. Rukavice zaboravljene u smeđoj jakni, suha koštica lubenice između stranica bakine knjige ili stakleni oblutci prebojani crvenim flomasterom pretvaraju se u moćne metonimije gubitka i preživljavanja. Predmet ovdje nikada nije samo stvar; čuvar je povijesti, tihi svjedok koji kroz objektivističku formu haikua izriče ono najteže – tugu bez patetike.
Tanka opna sna je minijaturni arhitekturalni poetski spomenik izgrađen od svjetla, jezika i sjećanja, u kojem se nesavršenost svijeta obgrljuje savršenstvom i smirenjem forme. Najljepši dio knjige jest to što nas uči kako ponovno primijetiti svijet oko sebe: kako miriše jutro, kako izgleda kapljica vode u dlanu i koliko ljepote ima u trenucima na koje obično zaboravimo. Štivo je to koje vas jednostavno uspori, odmori i podsjeti na to što je u životu uistinu važno.
Fotografije: Press, Pexels
