Na prvu loptu, nova Netflixova animirana serija Alley Cats autorskog dvojca čiji važniji dio potpisa nosi Ricky Gervais djeluje kao idealan predložak za cinično otpisivanje…života. Ulične mačke koje psuju bez zadrške, sirovi engleski radnički akcenti, šale na račun analnog seksa i nihilizam na granici kafanskog filozofiranja – sve to zvuči kao još jedan u nizu Gervaisovih izleta u namjerno provociranje publike.
No, iza površinske vulgarnosti i opscenog ritma skriva se nešto znatno suptilnije: neobično topla, elegična priča o pripadanju, starenju i potrazi za nježnošću u svijetu koji je prema ranjivima prilično nemilosrdan.
Rub društva i nevoljka empatija
Radnja je izrazito jednostavna i ambijentalna. Skupina mačaka uličarki – na čelu s podbuhrim, ciničnim narančastim mačkom Gusom (kome Gervais posuđuje svoj prepoznatljivi glas) – dane provodi u napuštenom podrumu u Londonu. Između spavanja, gledanja televizije i vođenja apsurdnih, imbecilnih razgovora o tome mogu li četiri mačke ubiti jedno deblje dijete ili jesu li pčele jestive, njihovu statičnu svakodnevicu prekida dolazak izgubljenog mačića (Jo Hartley). Taj “životni” impuls primorava ovu ekipu s ruba društva na nevoljku empatiju i neku vrstu improviziranog roditeljstva.
Ono u čemu Alley Cats doista uspijeva – a što mnogi kritičari previđaju u trci da seriju proglase “banalnom” – jest autentična dinamika među likovima. Zahvaljujući zajedničkim snimanjima glasovne postave (u kojoj briljiraju David Earl, Diane Morgan kao nepogrešiva Philomena Cunk te Tom Basden u ulozi kastriranog, fino odgojenog kućnog mačka Poncea), dijalozi imaju prirodan, improviziran ritam. To nisu klasične scenske šale s unaprijed pripremljenim poentama; ovo je opušteno, pomalo tužno i iznimno duhovito “probijanje leda” među prijateljima koji nemaju ništa osim jedni drugih.
Specifična nostalgija i Ricky Gervais
Ono što seriju izdiže iznad pukog fekalnog humora jest njezin specifičan ton melankolije. Gervais ovdje spaja britanski slacker humor s egzistencijalnim realizmom: ulične mačke ginut će pod kotačima automobila, bit će odvođene na eutanaziju, a rečenica “svi ćemo uskoro umrijeti” ne izgovara se kao dramatični poklič, već kao suha, prihvaćena, gola činjenica. Ipak, unutar tog sivila, scena u kojoj Gus pokušava utješiti maleno mače, ili glazbene sekvence prožete pjesmama The Smithsa i Cat Stevensa, postoji iskrena, nepatvorena nježnost.
Svakako, serija ima svoje nedostatke. S osamnaestominutnim epizodama i svega šest nastavaka, pojedine dramske linije – poput dionice s Gusovom bolesnom majkom – djeluju zbrzano i nedovoljno razrađeno. Gervais na trenutke pretjeruje s adolescentnim psovanjem, vodeći se logikom da je sama psovka dovoljna da zamijeni humorističnu poentu.
No, gledana u cjelini, Alley Cats je ugodno, nenametljivo binge-štivo s čvrstim autoratskim potpisom. Ona jasno razumije prirodu mačaka – njihovu nepredvidivu smjesu samoživosti, egocentričnosti i neočekivane odanosti. Iza sve te prljavštine i grube fasade krije se serija koja nosi svoje meko srce, podsjećajući nas da i najomraženije lutalice imaju potrebu za domom i bliskošću. Gervais nije napravio remek-djelo na tragu The Officea, ali je isporučio dirljivu, neuglačanu i sasvim solidnu animiranu minijaturu.
