Beč je od 9. do 13. rujna bio mjesto premijernog predstavljanja novog ciklusa “Café Vienna” Stipana Tadića na međunarodnom sajmu suvremene umjetnosti PARALLEL VIENNA. Projekt je kurirala Vanja Žanko, a njime je Nomad – Hrvatski ured za suvremenu umjetnost ostvario svoj prvi samostalni nastup na ovom prestižnom sajmu.
U ciklusu “Café Vienna” Tadić nastavlja istraživati grad kao prostor osobnih iskustava, migracija i društvenih rituala. Umjesto turističkih razglednica, Beč prikazuje kroz kafiće, pekarnice, grill-restorane i autobusne terminale – poput Lepa Brena Caféa, Berliner Dönera ili Erdberg Busterminala. To su neformalna mjesta susreta koja tvore alternativnu kartu grada oblikovanu dijasporom, radom i svakodnevicom. Nazivom se referira na zbirku eseja “Café Europa” Slavenke Drakulić, prenoseći tematiku tranzicije u suvremeni bečki kontekst.
Projekt za Stipana Tadića ima i osobnu dimenziju
Stipan Tadić je dio djetinjstva devedesetih proveo u Salzburgu kao hrvatski migrant, pa se nakon ciklusa posvećenih Zagrebu i New Yorku ovim radovima vraća austrijskom kontekstu. Predstavljanje je realizirano u suradnji s njujorškom galerijom James Fuentes, uz potporu Turističke zajednice grada Zagreba u sklopu projekta “Zagrebački umjetnici povezuju Zagreb i Beč” te potporu ERSTE Stiftung za prateći panel-program.
U nastavku donosimo razgovor sa Stipanom Tadićem u kojem otkriva kako čita suvremenu alternativnu kartu Beča, na koji se način spajaju njegovi njujorški i europski utjecaji te kako je vlastito migrantsko djetinjstvo utkao u svoj najnoviji slikarski ciklus.
Naziv projekta “Café Vienna” izravno se referira na kultnu zbirku eseja Slavenke Drakulić “Café Europa”. Dok je ona pisala o postkomunističkoj tranziciji devedesetih, kako kroz kafiće, grill-restorane i autobusne terminale poput Erdberga čitate današnji Beč i suvremene migracijske identitete?
Da, kada sam promatrao te kafiće, slagao ih i organizirao da bih ih naslikao, primijetio sam da se gotovo svaki zove Café nešto i to mi je odmah zazvonilo kao Café Vienna. Istovremeno mi je to bila super veza s knjigom Slavenke Drakulić koju sam pročitao baš nekoliko mjeseci prije. Bila mi je super ta poveznica.
A tek prije nekoliko dana otkrio sam da postoji serija slika Jörga Immendorffa pod nazivom Café Deutschland, a on se referira na Caffè Greco Renata Guttusa. Tako da tu zapravo postoji cijela linija autora koje zaista cijenim i koji su na neki način već upisani u taj moj naziv i motive.
Umjesto prepoznatljivih bečkih klupskih i muzejskih atrakcija ili barokne arhitekture, odabrana su mjesta poput Lepa Brena Caféa, Kod Kuma ili Berliner Dönera. Kako ste u razgovoru s prijateljima i poznanicima dolazili do tih lokacija i što Vam o jednom gradu govori njegova alternativna, svakodnevna gastro-socijalna karta?
Prvenstveno sam birao kafiće i dućane balkanskog porijekla. Htio sam napraviti kartu Beča koja nije klasična. Tu se, naravno, igram s idejom razglednice i idejom “pogleda na grad” te je izvrćem prema toj jednoj migrantskoj priči — tome kako se u egzilu gradi vlastiti kulturni identitet i kako se predstavlja. A ono što je dobro kod Beča jest to što se taj identitet jako dobro i lijepo sačuvao.
Koliko je “Café Vienna” zapravo povratak vlastitim korijenima?
U Vašoj biografiji stoji da ste dio djetinjstva devedesetih proveli u Salzburgu kao hrvatski migrant. Koliko je projekt “Café Vienna” zapravo intima, povratak vlastitim korijenima i prvotnom osjećaju “izmještenosti” te na koji način to iskustvo iz djetinjstva danas rezonira u Vašem radu?
Ovo je prva serija u kojoj se bavim Austrijom i u kojoj se dotičem tog dijela svog djetinjstva. Nije to toliko direktno u ovom slučaju. Najbitnije mi je bilo da krenem u tom smjeru i mislim da tu ima dosta potencijala za razvoj dodatnih tema i motiva.
Na neki način dijelim sentimente s ljudima iz bivše Jugoslavije koji žive u Austriji. Podsjećaju me na mene i moje okruženje dok sam bio dijete, pa mi je u tom smislu lijepo prilaziti toj tematici.
Poznati ste i po tome da gradove slikanjem ne pretvarate u klasične razglednice, već u stvarne mikro-spomenike svakodnevnog čekanja, rada i života. Kakav je bio Vaš kreativni proces u Beču — od prikupljanja priča, fotografiranja i skiciranja na terenu, pa sve do finalnih radova u ateljeu?
Krenuo sam od zapisivanja i obilježavanja mjesta po gradu koja sam pronašao sam ili preko prijatelja. Kada sam došao u Beč, šetao sam okolo, pio kave i crtao. Navečer bih često s frendovima išao van u te kafiće, pa sam tako u desetak dana obišao više od 40 kafića.
Sljedeći korak bila je organizacija fotografija, izrada skica i selekcija. Nakon što sam nacrtao male skice svih birtija, birao sam one koje su mi se činile najbolje za naslikati i koje bi mi bilo najveći gušt raditi.
Onda sam odredio format i krenuo. Htio sam da budu različiti formati – da ne bude sve isto kao neki friz, nego šareno.
Nakon ciklusa posvećenih rodnom Zagrebu, a potom megalopolisu poput New Yorka i seriji “Metropolis: 36 Views of New York”, kako je bilo rekontekstualizirati europski prostor? Čini li Vam se da iz njujorške perspektive drugačije sagledavate europske urbane topografije?
Pa da, u New Yorku je jako izražena ta podjela kvartova po etničkim, klasnim i identitetskim skupinama. To mi je bilo jako zanimljivo. U svojoj seriji Metropolis htio sam portretirati to šarenilo jer sam naslikao svaku stanicu jedne subway linije, linije D, koja ide od Bronxa do Coney Islanda, putevima Warriorsa.
Kroz rad na tome i na svim ostalim ciklusima koje sam radio u New Yorku, naravno da sam jedva čekao da se opet vratim motivima koji se direktnije tiču mene. Bilo mi je super u New Yorku raditi slike o skupinama s kojima nemam puno veze, ali me to prirodno povuklo prema motivima koji su mi jako poznati i koje razumijem dublje.
I jedan i drugi pristup su mi zanimljivi: raditi slike o drugim, tuđim životima, ali i o vlastitom iskustvu. Iz oba rakursa može se stvoriti nešto univerzalno.
U vašim se radovima često prepliću utjecaji Pietera Bruegela, njemačkog ekspresionizma, underground stripa 60-ih pa sve do estetike videoigara. Na koji se način ti stilski slojevi spajaju kada prikazujete običan radnički ili dijaspora-ambijent, poput nekog espresso bara ili pečenjare?
Ti utjecaji su sa mnom već dugo vremena, pa su se kao namirnice u juhi dobro prokuhali i otopili. Te reference za mene više nisu direktno povezane sa značenjem i subjektom mojih slika, nego su dio te smjese iz koje motivi prirodno izlaze.
U tom smislu, moj stil više opisuje mene i moj ukus, možda i moju generaciju i poziciju, dok je motiv nešto drugo. Tako dobivamo dvostruki portret – i promatrača i promatranog.
Stipan Tadić: Intimni autsajder
U vašim ranijim njujorškim projektima kritika je isticala vašu poziciju “intimnog autsajdera” koji pedantno i kroničarski bilježi prostore u kojima nema duboke osobne korijene. Osjećate li se na svakom novom terenu kao kroničar-promatrač ili kroz slikanje zapravo gradite vlastiti osjećaj pripadnosti?
Imam osjećaj da tu nisam imao puno izbora jer se za vrijeme pandemije, dvije godine nakon što sam došao u New York i taman završio faks, grad potpuno ispraznio. Našao sam se kako lutam među tim zgradama potpuno sam.
To je bio nevjerojatan vizualni spektakl. Znao sam hodati posred ceste sa šest traka, potpuno sam, bez zvuka automobila – ničega. Vizuali su mi se tako sami od sebe nametnuli i tada sam krenuo stvarati svoje njujorške slike, slikajući prazne ulice New Yorka.
Osjećaj pripadnosti došao je kasnije, kada sam shvatio da je taj moj vizualni dnevnik zapravo super način povezivanja s gradom i zajednicom. Brzo su me ljudi počeli prepoznavati i zanimalo ih je više o mojim radovima. Mislim da sam slikajući New York zaista dublje i bolje povezao sebe s njim, ali nisam mislio da će se to baš tako snažno odraziti.
Kroz izložbe poput Staying In istraživali ste interijere i unutrašnje psihičke pejzaže, dok u ulicama i ugostiteljskim objektima tražite javni ritual. Gdje se za Vas spajaju unutarnja psihologija pojedinca i buka javnog prostora grada?
Da, često slikam interijere i koristim ih kao simbol unutarnjeg života, psihološkog pejzaža. Sviđa mi se taj opis. Također me New York kao grad natjerao da tako razmišljam jer su ulice baš kao betonska džungla, a interijeri — u kontrastu s tom nemilosrdnom sivom ulicom – često znaju biti fenomenalno uređeni i vrlo živopisni.
Karakter tih interijera često se razlikuje po etničkim ili nekim drugim podjelama i to mi je bilo jako zanimljivo. A spoj unutarnjeg i vanjskog prostora gotovo da i ne postoji. Taj prag mogu zauzeti, recimo, umjetnost, filozofija i neke slične discipline. To polje je zaista čudesno, na njemu se može provesti puno vremena i stalno ga dovoditi u pitanje.
Na sajmu Parallel Vienna nastupate u suradnji s Nomadom — hrvatskim uredom za suvremenu umjetnost i njujorškom galerijom James Fuentes. Koliko Vam je važan koncept izlaganja na sajmu koji aktivira nekonvencionalne, napuštene ili privremene gradske prostore umjesto klasične galerijske “bijele kocke”?
Lijepo mi je bilo izlagati na takvom sajmu. Zaista je cijeli Beč vidio te slike i bilo mi je super razgovarati tamo s ljudima i gledati ih kako ih promatraju.
Kada sam saznao da idemo na sajam s tim slikama, zamišljao sam da će to biti ta “bijela kocka”, ali na kraju je prostor ispao dosta nekonvencionalan, što se pokazalo odličnim. Ponekad takvi prostori zahtijevaju da se radovi prilagode jer znaju “pojesti” izloške, ali ovdje smo imali sreće i sve se dobro uklopilo.
Prošli ste put od klasične akademije u Zagrebu, preko eksperimentiranja s naivom, temperama od jaja, strip-dnevnicima u Parizu, do magisterija u New Yorku i izlaganja diljem svijeta. Kad podvučete crtu, koja su Vam ključna životna i umjetnička raskrižja definirala slobodu koju danas uživate u slikarstvu?
Najbitniji trenutak bio je moj početak bavljenja stripom i napuštanje klasičnog figurativnog slikarstva. Da sam ostao u portretima i figurama, bio bih zaista nesretan. Radio sam figurativno iz inata, ali mrzio sam tako slikati.
Na kraju sam kroz taj inat nekako i naučio zaista slikati, pa mi taj zanat sada dobro dođe da ga zalijepim na crtež i kostur koji je zapravo dosta stripovski.
Dugo mi je trebalo da spojim slikarstvo i strip, pa su te faze poput naive bile samo vrsta in-process projekata – projekata traženja. Trenutno sam dosta zadovoljan stilom koji sam razvio kroz sve te cikluse. Drago mi je da se sve spojilo u jedno, ali najbitniji mi je tu ipak taj nezavisni ili underground strip.
Volite li govoriti o tome na čemu trenutno radite, o čemu sanjate…?
Trenutno radim na stripu o Grupi šestorice za MSU u Zagrebu. Dosta zahtjevan i dug projekt. Tako da nemam puno vremena za sanjanje, većinu vremena provodim radeći kadar po kadar tog stripa. Imat će 120 stranica i planiram ga završiti do kraja godine.
Elle odgovara
Tko je Stipan Tadić?
Slikar s adresom u New Yorku, najistaknutiji predstavnik generacije. Stipan Tadić upravo je izlagao na Parallel Vienna gdje je ostvario veliki uspjeh.
Što je “Café Vienna” i gdje je premijerno predstavljen?
“Café Vienna” je novi slikarski ciklus Stipana Tadića, premijerno predstavljen od 9. do 13. rujna na međunarodnom sajmu suvremene umjetnosti PARALLEL VIENNA u Beču. Projekt je kurirala Vanja Žanko, a Nomad – Hrvatski ured za suvremenu umjetnost njime je ostvario svoj prvi samostalni nastup na tom sajmu.
Kako Stipan Tadić u ovom ciklusu prikazuje Beč?
Umjesto turističkih razglednica, Tadić prikazuje Beč kroz kafiće, pekarnice, grill-restorane i autobusne terminale, poput Lepa Brena Caféa, Berliner Dönera ili Erdberg Busterminala. Ta neformalna mjesta susreta tvore alternativnu kartu grada koju oblikuju dijaspora, rad i svakodnevica.
Odakle potječe naziv “Café Vienna”?
Naziv se referira na zbirku eseja “Café Europa” Slavenke Drakulić, koju je Tadić pročitao nekoliko mjeseci prije rada na ciklusu. Na ideju ga je navelo i to što se gotovo svaki kafić koji je slikao zove “Café nešto”. Kasnije je otkrio i srodnu liniju umjetnika: seriju “Café Deutschland” Jörga Immendorffa, koja se pak referira na “Caffè Greco” Renata Guttusa.
Kakvu osobnu dimenziju ima ovaj projekt?
Tadić je dio djetinjstva devedesetih proveo u Salzburgu kao hrvatski migrant. Nakon ciklusa posvećenih Zagrebu i New Yorku, ovim se radovima vraća austrijskom kontekstu i u njih utkiva vlastito migrantsko iskustvo.
Fotografije: Naslovna Bryan Derballa. Druge fotografije dostupne siu ljubaznošću James Fuentes Gallery.
Pogledajte i:
Od Sulejmana do Zlatnog dečka: Zašto nas turske serije drže pred ekranima?
