Otišla je autorica koja kao književnica nikada nije pripadala ideji konačnosti, bilo u biografskom, bilo u književnom smislu. Njezino pismo, od ranih tekstova o tijelu i rigidnosti socijalizma do eseja o ratu, tranzicijskim gubitcima, starosti i bolesti, funkcioniralo je kao tvrdoglavo inzistiranje na svijetu koji odbija biti pojednostavljen. Njezina literatura već je dugo obitavala u zoni trajne nelagode. Kao neustrašivo svjedočanstvo o etici preživljavanja.
Kroz desetljeća rada, Slavenka Drakulić je izgradila jednu od najdosljednijih intelektualnih pozicija u našoj kulturi: poziciju koja odbija neutralnost i u kojoj se ne može pobjeći od odgovornosti jezika. Kod nje tijelo u tekstu nikada nije bilo privatno, već povijesno i političko poprište. Bolest nije bila intimna slabost, nego društveni prostor, a starost nije funkcionirala kao literarna metafora, već kao opor, jasan društveni dokument. Njezina proza i publicistika nikada nisu nudile estetsku amortizaciju ili jeftinu utjehu; nudile su nešto daleko vrjednije – svjedočanstvo žene.
Oštra dekonstrukcija patrijarhalnih imperativa
Pionirka koja je među prvima na ovim prostorima artikulirala grijehe i nužnosti feminizma, Slavenka Drakulić je s jednakom oštrinom secirala makropolitiku ratnih trauma i mikropolitiku onoga što prepoznajemo kao svakodnevicu. Upravo u tom procjepu između intimnog i povijesnog smjestilo se i njezino posljednje djelo objavljeno u svibnju 2026. godine, knjiga “Zašto nisam naučila kuhati” u izdanju Frakture. Ono što na površini, kroz podnaslov ilustrirano i poučno štivo, može nalikovati lakom memoarskom zapisu, u njezinu se pismu transformiralo u snažnu, autoironičnu i oštru dekonstrukciju patrijarhalnih imperativa kroz povijest dvadesetog stoljeća.
Uzimajući za vizualno i narativno polazište tradicionalne zidne krpe s vezenim, tobože poučnim porukama poput “Kuharice manje zbori da ti ručak ne izgori”, Drakulić zaposjeda kuhinju kao prostor političke, ženske borbe. Ti kičasti prizori s crvenim ružama i golubovima za nju postaju priručnici kolektivnog odgoja koji su generacijama žena bod po bod, ubod po ubod, iscrtavali granice poželjnog ponašanja. Kroz povijest vlastitog “neučenja” i otpora prema kulinarskim ritualima, ona zapravo ispisuje povijest intimnog i društvenog preživljavanja.
Njezina sjećanja na hranu – od mitskog okusa prve somalijske banane u Napulju 1957. godine, preko kruha kao statusnog simbola socijalizma, do “čarobnih” povrtnih juha iz bolničkih kreveta – nisu puki kulinarski motivi, nego strukture, opisi ljudskog udesa. Kada opisuje svoju osamdesetogodišnju majku kako se pognutih leđa bori s razvlačenjem tijesta za štrudlu koje se “ne smije prehladiti”, Drakulić piše o prolaznosti, o tijelu i o nestanku jedne kulture. Kada analizira post-prazničku melankoliju i sram pred tonama bačene hrane, ona secira licemjerje zapadne kulture koja slavi mladost, snagu i narcizam, dok nemoć, bolest i umiranje uporno skriva iza medikaliziranih bolničkih vrata.
Nema nostalgije, samo prisutnost svijeta
Taj generacijski i feministički eho otpora prema kuhači savršeno zaokružuje njezina kći, Rujana Jeger, obiteljskim pogovorom “Zašto ni ja nisam naučila kuhati”. Kroz humor koji nikada ne iznevjerava, Jeger ispisuje kroniku vlastitih kulinarskih nesporazuma i bračnih ugovora, potvrđujući da ljubav doista ide preko želuca – samo je pitanje čijeg. Nadahnuta protofeminističkim tonom Peg Bracken i njezine kultne knjige iz 1960., Slavenka Drakulić u ovom djelu koristi humor kao radikalno oružje. Njezina slika kasnog ljetnog popodneva, u kojem iz mračne kuhinje promatra kćer i nećaka kako uživaju u pohanim tikvicama koje im je pripremila, postaje dirljiv, vizualni dokument čistog mira i prolaznog zadovoljstva, uokviren dovratkom svijeta u nestajanju.
Ono što je pisala – uključujući i ovaj posljednji, gorko-slatki obiteljski i društveni testament, odavno je odbilo prestati (tek) trajati u sadašnjem vremenu. U njezina dva života, onom javnom i onom manje vidljivom u kojem je proživljavala teške stvari, Slavenka Drakulić je uvijek bila sama, ali je pisala za sve nas. U njezinim rečenicama nema nostalgije, ali ima tvrdoglave prisutnosti svijeta koji se ne da ispraviti.
Ako je nešto ostavila iza sebe, to nije opus u klasičnom smislu, nego niz točaka nelagode kroz koje se i dalje mora prolaziti. I svaki pokušaj čitanja tih tekstova iznova vraća isto pitanje: što znači vidjeti, a ne okrenuti pogled? Ovaj hommage stoga nije zatvaranje. I to je možda jedina moguća rečenica na kraju: da je Slavenka Drakulić pisala tako da kraj nikada ne bude potreban.
Naslovna fotografija: Ivan Posavec, Fraktura, Profimedia
