Radovi Ive Böhm stoje na razmeđu osobne povijesti i kolektivnog pamćenja. Njezina izložba „Nova antika“, koja se od 2. do 31. srpnja 2026. održava u Arheološkom muzeju u Zagrebu (Zrinjevac 19), nastala je iz intimnog dijaloga između unuke i djeda, kolekcionara Mateja Pavletića čiji je stan bio njezin prvi muzej. U središtu izložbe nalazi se mali antički lakrimatorij iz djedove zbirke, bočica za suze sa sačuvanom tekućinom čija tajna do danas nije do kraja razriješena. Oko tog predmeta Böhm je sagradila cjelovit umjetnički svijet: raspuknute vaze, mitološka bića, monumentalne skulpture i murale koji antičke teme prevode u suvremene migracije i civilizacijski raspad. „Izražajni sustav temelji se na suvremenoj autorskoj keramičkoj plastici, fragmentaciji volumena, modularnoj gradnji i kombinaciji arhaičnih i postminimalističkih strategija. Keramika se ujedno ne tretira kao dekorativni medij, nego kao materijal memorije, građenja, ruševine, ali i trajanja, na tradiciji moderne i suvremene organičke i apstraktne skulpture“, ističe kustosica Iva Körbler.
Kako je nastala ideja za ovu izložbu?
Stvorena je kroz osjećaje na proživljeno iskustvo. Odrasla sam uz djeda Mateja Pavletića, kolekcionara koji je živio okružen antičkim predmetima, knjigama i bilješkama. Njegov stan bio je moj prvi muzej. Kao djevojčica držala sam u rukama predmete stare dvije tisuće godina, promatrala antičko staklo, amulete i posude a da nisam bila svjesna koliko će me to oblikovati. Tek mnogo godina nakon njegove smrti pronašla sam dnevnik koji je vodio o meni sve do moje punoljetnosti. Izložba je zapravo dijalog između djeda i unuke, između memorije i sadašnjosti. Nisam tražila temu, naslijedila sam je.
U središtu izložbe nalazi se mali antički lakrimatorij. Zašto?
Zato što je to predmet iz djedove zbirke koji sam najviše voljela. Djed mi ga je ostavio kao najvredniji dar. Riječ je o antičkoj bočici, lakrimatoriju sa sačuvanom tekućinom koja ni nakon brojnih analiza nije do kraja objašnjena. Istraživanja su rađena na Institutu Ruđer Bošković i u Aachenu pod vodstvom prof. dr. Bernharda Blümicha, ali talog još skriva svoju tajnu. Volim tu činjenicu. U vremenu u kojem mislimo da sve možemo izmjeriti i objasniti, jedna mala staklena bočica i dalje nam pruža otpor. Za mene ona nije samo arheološki predmet, nego simbol svih ljudskih rastanaka, odlazaka i suza. Oko nje je nastala cijela izložba.
Vaši radovi nisu klasične interpretacije antike. Što vas zanima u tom svijetu?
Ne zanimaju me rekonstrukcije. Zanima me ono što je od antike ostalo nakon dvije tisuće godina. Pukotina. Fragment. Ožiljak. Sjećanje. Zato su moje vaze raspuknute, otvorene, erodirane. Zato mitološka bića nisu ilustracije iz udžbenika, nego psihološka stanja, sile, napetosti i unutarnji sukobi. Keramiku ne doživljavam kao dekorativni medij, nego kao materijal memorije i osjećaja. U mojim radovima pukotina nije pogreška, nego nositelj značenja.
Izložba djeluje vrlo osobno, ali progovara o današnjem svijetu.
Da, jer sam kroz obiteljsku priču zapravo govorila o svima nama. U trećoj prostoriji nalaze se murali „Odiseja“ i „Dnevnici migranata“ posvećeni migracijama i putovanjima Mediteranom. Moj pradjed bio je pomorac, djed je dio djetinjstva proveo u Egiptu, a danas ponovno gledamo ljude koji prelaze isto more u potrazi za boljim životom. Tehnologija se promijenila, ali ljudska sudbina nije. Još postoje ratovi, rastanci, izbjeglištvo i potraga za sigurnošću.
Jedan od najdojmljivijih radova je monumentalna narukvica i portret djeda sastavljen od mnogo keramičkih lučica.
Originalna narukvica je brončana i datira iz 2. – 3. stoljeća prije Krista. Prekrasna je. Molila sam didicu da mi dopusti da je nosim i pokažem u školi te sam je isti dan razbila. Sad moje sjećanje na nju interpretiram u velikoj instalaciji od keramičkih fragmenata na željeznoj konstrukciji. „Lumen avi“ je portret koji se ne pojavljuje odmah. Iz blizine vidite samo pojedinačne keramičke lučice, a kada se udaljite, pojavljuje se figura djeda u njegovu kaputu. To mi je blisko načinu na koji funkcionira sjećanje. Izbliza vidimo fragmente, a tek s vremenske distance pojavljuje se cjelina.
Koliko je važna sama izvedba radova?
Izuzetno. Svaki rad prolazi dug i tehnički vrlo zahtjevan proces. Mnogo je ručne gradnje, modularnih konstrukcija, višestrukih pečenja, kontroliranih deformacija i eksperimentiranja s materijalom. Volim kada se u radu vidi trag vremena, rada i procesa. Oblikujem intuitivno i to je divna kombinacija zanosa i fizičkog rada. Meditativno je, koji put i nepredvidljivo, dinamično.
Posljednja prostorija nakon monumentalnih skulptura djeluje gotovo apokaliptično.
Namjerno. Iz antičkog svijeta ulazimo u sadašnjost. Crne ptice postaju dronovi, mitološke prijetnje dobivaju suvremeni oblik, a razbijeni mural simbolizira civilizacijski raspad. Htjela sam postaviti pitanje koliko smo zapravo napredovali. Dvije tisuće godina kasnije još se borimo s istim demonima: pohlepom, nasiljem, željom za moći. Možda se mijenjaju alati, ali ljudska priroda puno sporije.
Što biste voljeli da ljudi ponesu sa sobom nakon izlaska s izložbe?
Možda osjećaj da su njihove obiteljske priče vrijedan dio velike povijesti. Ako nakon izlaska iz muzeja barem nakratko drukčije pogledaju vlastita sjećanja i predmete koje čuvaju, smatrat ću da je izložba napravila ono što je trebala.
JAZON
Jazon simbolizira ljudsku potrebu za osvajanjem, postignućem i ostavljanjem traga u povijesti. Njegova potraga za Zlatnim runom podsjeća na velike političke i društvene projekte kojima su kroz povijest težili moćni vladari i državnici. No Jazonova priča upozorava da ambicija, kada postane važnija od ljudi, lako prerasta u destrukciju.
PERZEFONA
Perzefona pripada dvama svjetovima – svijetu živih i svijetu mrtvih. Njezina priča govori o ciklusima odlaska i povratka, nestajanja i ponovna pojavljivanja. U dekomponiranoj formi amfore postaje simbol promjene, prijelaza i života obilježenog rastancima koje nitko ne može izbjeći.
LAKRIMATORIJ
Jedinstvena antička staklena bočica sa sačuvanom tekućinom predmet je znanstvenih istraživanja – simbol boli i gubitka.
NARUKVICA
„Ova nas instalacija trenutačno prenosi u djetinjstvo umjetnice i obiteljsku memoriju o djedu kolekcionaru. Ona postaje uvod u zbirku antičkih predmeta kao artefakta emocionalnog i civilizacijskog traga, ali i atmosfere u kojoj je autorica oblikovala svoj humanistički i kulturološki identitet i svjetonazor. Kružni oblik simbolizira ponavljanje iskustava i obiteljske popudbine u vremenu koje nije linearno“, ističe kustosica Iva Körbler.
EURIDIKA
Euridika simbolizira ono što je izgubljeno i više se ne može vratiti. U raspuknutoj formi amfore postaje metafora sjećanja, odsutnosti i praznine koju ostavljaju ljudi, mjesta i vremena koja nestaju iz naših života. Njezina fragmentirana forma podsjeća da upravo ono što nedostaje često ostavlja najdublji trag.
ZEUS
Zeus simbolizira moć i uvjerenje da imamo pravo odlučivati o sudbinama drugih. U suvremenom svijetu njegovo mjesto zauzimaju politički vođe, korporacije i sustavi nadzora koji oblikuju živote milijuna ljudi. Skulptura postavlja pitanje gdje završava odgovornost, a počinje samovolja. Nakon dvije tisuće godina moć je promijenila oblik, ali ne i svoju prirodu.
