U Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu, u organizaciji udruge Avanti! Centar avangardi, održava se posebna 29-satna neprekidna projekcija 27-minutnog filma Prelazak Plavog mosta međunarodno priznate bosanskohercegovačke umjetnice Selme Selman. Projekcija traje od 1. rujna u 19 sati do 2. rujna u 23:55, čime se kroz intenzivan vremenski okvir naglašava osjećaj kritičnog trenutka koji rad tematizira.
Selma Selman – svaki dan za aktivizam
Film, izvorno snimljen na 16-milimetarskoj vrpci, rekonstruira potresno ratno iskustvo umjetničine majke iz Bihaća 1993. godine, pretvarajući osobnu i obiteljsku traumu u univerzalni spomenik ženskoj otpornosti i preživljavanju. Selma Selman – čiji rad istražuje identitete Roma, žena i migranata te spaja umjetnost s direktnim društvenim aktivizmom – iza sebe ima izložbe u vodećim svjetskim institucijama poput MoMA PS1, Gropius Baua i Stedelijk Museuma, a ujedno je i jedna od prvih pozvanih umjetnica za prestižni Skulptur Projekte Münster 2027.
O tome kako specifičan kontekst decentraliziranog Svetvinčenta transformira doživljaj ove videoinstalacije, gdje prestaje performans a počinje aktivizam te kako ratno i migrantsko iskustvo oblikuje njezin rad, razgovaramo sa Selmom Selman.
Neprekidna projekcija filma traje od 1. rujna u 19 sati do 2. rujna u 23:55, čime se naglašava osjećaj kritičnog trenutka. Kako projekcija u organizaciji udruge Avanti! Centar avangardi u Mediteranskom plesnom centru i specifičan kontekst decentraliziranog Svetvinčenta transformiraju doživljaj ove 27-minutne radnje u usporedbi s velikim svjetskim institucijama poput MoMA PS1 ili Gropius Baua?
Nisam nikada radila razliku niti diskriminirala jednu instituciju od druge zato što je jedna svjetska, a druga nije – mislim da je publika oduvijek bila najvažnija i da se moja publika osjeća uvaženo kroz moje radove. Nisam nikada bila u Svetvinčentu niti sam ikada ondje izlagala. Ovim sam putem naučila nešto novo i mislim da su moje postojanje i umjetnost postali pristupačni ljudima koji možda nikada nisu čuli za mene niti za moj rad. Ovim putem moj rad, koji je inače videoinstalacija, postaje rad koji se može preispitati u kontekstu Hrvatske, ne samo Bosne. Ali nisam nikada zaboravila da dolazim iz sredine koja je godinama bila “izvan” klase i da sam pripadnica “druge” nacije.
U filmu rekonstruirate majčino ratno iskustvo s Plavog mosta povezujući ga s likovima žena iz grčke mitologije i izvođenjem na tri jezika. Na koji način stilizacija majke kao heroine pretvara osobnu obiteljsku traumu u univerzalni spomenik ženskoj brizi i otporu?
Više me zanima kako se strah pretvara u otpor i kako je moguće preživljavanje, pogotovo žena koje pripadaju manjini. Film nije snimljen da izazove sažaljenje, već da suoči gledatelje s najvećim strahom, a to je borba za preživljavanje…
Vaš umjetnički rad obuhvaća sakupljačke prakse Roma, ali i konkretno djelovanje kroz zakladu Marš u školu i festival Otvoreno platno kod Selme. Gdje za vas prestaje umjetnički performans, a počinje direktni društveno-politički aktivizam u borbi protiv marginalizacije?
Nisu to prakse, to je rad – preispitujem vrijednost rada i moći. Nikada ne prestaje moja uloga da stalno performiram i svaki je dan direktni društveno-politički aktivizam protiv svega što je loše. Ponekad razmišljam o tome kako se čitav život borim, katkad i sama sa sobom. Sva moja energija ide u umjetnost – naravno, uz brigu o sebi – ali shvatila sam da živim umjetnost i da mi je iznimno važna.
Mislim da je bitno imati unutarnji pogled kako prepoznati vrijednost i kako nešto može biti umjetnost. Valjda sam taj talent naslijedila od svoje bake, kažu da je bila izrazito snažna žena. Nosila je dimije i dominirala gradom tako što je počela izrađivati site, a onda je otišla u Saudijsku Arabiju i Tursku te kupovala staro zlato. Vidjela je potencijal da će možda baš ti rijetki komadi biti najtraženiji i tako je napravila pet kuća za pet sinova, a sve tri kćeri je udala. Ja, eto, školujem djecu i trudim se da postanu samostalne žene.
S obzirom na to da ste jedna od prvih pozvanih umjetnica za Skulptur Projekte Münster 2027., kako iz današnje perspektive – živeći na relaciji New York – Amsterdam – Bihać – gledate na dugotrajni utjecaj ratnog i migrantskog iskustva na Vaše buduće radove?
Živimo u vremenu kada trebamo pogledati oko sebe i sami zaključiti što je ispravno. Trebamo podržati Palestinu, ne zbog umjetnosti, već zbog humanosti.
Fotografije: Vanesa Miteva, Hedrik Zeitler, Film stil
