Hrvatska premijera dugometražnog igranog filma na ovogodišnjem Pulskom festivalu “Oče naš” (2025., 89′), u režiji Gorana Stankovića, privukla je golemu pažnju domaće kulturne javnosti. Ova potresna drama, nastala u produkciji kuće This&That Productions (RS) te u bogatoj manjinskoj koprodukciji regionalnih i europskih partnera (Nightswim – IT, PomPom Film – HR, KINO – ME, Dream Factory – MK, Novi film – BA, Cineplanet – RS), bavi se neuralgičnim točkama naših društava: izoliranim manastirskim komunama za liječenje ovisnosti u kojima vladaju brutalne metode, nasilje i radikalna manipulacija pod krinkom duhovnog iscjeljenja.
Film je svoju svjetsku premijeru doživio na prestižnom Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu 2025. u sekciji Discovery, nakon čega je započeo iznimno uspješan festivalski pohod. Prikazan je na festivalima u Mannheim-Heidelbergu, Havani, Kerali, Göteborgu te na festivalu ljudskih prava One World. Uz sjajne reakcije publike i kritike, film je ovjenčan i brojnim priznanjima: Posebnom nagradom za najbolju režiju u Cottbusu, Posebnim priznanjem Međureligijskog žirija na festivalu Tertio Millennio, nagradom “Zlatno sunce” za najbolji film Jugoistočne Europe na festivalu Cinedays, Posebnom nagradom žirija na festivalu u Transilvaniji, dok je na SEEfestu u Los Angelesu osvojio čak tri priznanja – Nagradu publike za najbolji film, Bridging the Borders Award te Posebno priznanje za najbolju kameru, koju potpisuje direktor fotografije Dragan Vildović.
Iza ovog iznimnog ostvarenja stoji provjerena autorska ekipa: scenarij uz redatelja Stankovića potpisuju Maja Pelević, Ognjen Sviličić i Dejan Prćić, montažu Marko Ferković, scenografiju Zorana Petrov, a kostimografiju Dejana Sremčević. Za autentičnu atmosferu i napetost zaslužni su i oblikovatelj zvuka Miloš Drndarević, majstorica maske Ana Tepčević te hrvatski skladatelji Alen i Nenad Sinkauz, koji potpisuju originalnu glazbu. Glavne producentske i koproducentske snage čine Snežana van Houwelingen, Ines Vasiljević, Stefano Sardo, Marina Andree Škop, Srđan Šarenac, Ognjen Antov, Marija Perović i Igor Vranjković, dok su se za distribuciju i plasman pobrinuli Duplicato Media i Split Screen.
Radnja filma prati Dejana (Vučić Perović), mladića koji stiže u komunu gdje ga prihvaća karizmatični Otac Branko (Boris Isaković) i dodjeljuje mu staratelja Mionicu (Goran Marković), bivšeg ovisnika. U zajednici u kojoj sporedne uloge ostvaruju i sjajni Jasna Žalica te Dado Ćosić, Dejan brzo postaje Očev miljenik i njegova desna ruka. No, kada u javnost procuri snimka brutalnog nasilja iz komune, Dejan se nalazi rastrgan između odanosti sustavu koji mu je dao novu svrhu i vlastite savjesti.
Upravo to bila je polazišna točka za razgovor s crnogorskim glumcem s beogradskom adresom, Vučićem Perovićem, koji u filmu ostvaruje briljantnu, psihološki nadasve zahtjevnu glavnu mušku ulogu Dejana. Perović, koji je nakon završene Srednje pomorske škole i Fakulteta za menadžment u pomorstvu u rodnom Kotoru diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, iza sebe ima bogat glumački staž – od upečatljivih kazališnih uloga pa sve do zapaženih uloga u filmovima (“Branio sam Mladu Bosnu”, “Rekvijem za Gospođu J”, “Heroji Halijarda”, “Majka Mara”) i popularnim TV serijama (“Vojna akademija”, “Žigosani u reketu”, “Nečista krv”) s Vučićem smo razgovarali o glumačkom mazohizmu, tankoj granici između žrtve i krvnika te moralnoj odgovornosti umjetnika u ranjenim društvima regije.
Lik Dejana je, naravno, fikcijski lik, izuzetno zahvalan – ili nezahvalan – za igranje. No, on je na jednoj dubljoj razini simptom društva, dijagnoza naših prostora. Ne moramo prstom upirati isključivo u srpsko društvo; ove su devijacije duboko regionalne. Postoji ta toksična kohabitacija i kolaboracija s Crkvom, koja se ovdje ispostavlja kao institucija koja liječi, zarađuje, kontrolira i kažnjava. Ona je oduvijek instrument moći koji zapravo ne može biti propitan, jer se pravne regule na nju, uglavnom ne odnose. Kako ste gradili tog lika u takvom kontekstu?
Iskren da budem, nisam na taj način razmišljao dok sam radio na ulozi, ali kada to tako postaviš – apsolutno se mogu izvući neke paralele. Što se tiče samog građenja lika, proces s redateljem Goranom Stankovićem bio je predivan. Prvo smo mnogo razgovarali, a onda smo zajedno tražili filmske reference – gledali smo igrane filmove sa sličnom tematikom i problematikom kroz koju prolazi Dejan, ali i gomilu dokumentaraca i reportaža o stvarnim mjestima na kojima su se događale slične, stravične priče. Imali smo i mnogo glumačkih probi, dovoljno vremena da sve istražimo.
Međutim, osjećao sam da moram otići i korak dalje, izvan same umjetnosti. Otišao sam kod stručne osobe, neurologinje koja je specijalistkinja za bolesti ovisnosti. S njom sam prolazio sve ono što publika u filmu zapravo ne vidi: što je s tim čovjekom bilo prije početka filma? Koji su se simptomi i lomovi morali dogoditi da bi on uopće došao u situaciju u kojoj ga zatičemo? Kakvi su bili međuljudski odnosi u njegovoj primarnoj obitelji, iz kakvog mjesta potječe, što je ostavio iza sebe? Cijeli taj proces domaštavanja i „lijepljenja“ prošlosti na scenarij bio mi je nevjerojatno uzbudljiv.
Sve uvijek krene iz nas
Jedna naša istaknuta glumica mi je prije ovog razgovora rekla jednu zanimljivu stvar, koju bih mogao usporediti s onim što je jednom izjavila Isabelle Huppert, kaže: “Glumac sve radi iz sebe; kada dobijem informacije i tekst, zamišljam kako bih ja postupila u tim okolnostima.” S druge strane, Huppert je jednom, promovirajući film u Americi u kojem njezin lik doživljava silovanje, na pitanje američkih novinara kako je podnijela tu traumu, hladnokrvno odgovorila: “To je bila čista koreografija koju sam odradila s kolegom.” Gdje se vi nalazite u tom procjepu između potpune identifikacije s ovisnikom i gole tehničke izvedbe? Što vam je bilo najizazovnije za razumjeti?
Zapravo bih se pozicionirao točno između naše glumice i Isabelle. Mislim da nije riječ o isključivosti „ili-ili“, nego da jedno hrani drugo. Slažem se s obje tvrdnje jer sam u karijeri iskusio obje metode. Naravno da sve uvijek krene iz tebe. Negdje intimno, morao sam pronaći suosjećanje s tim čovjekom, poistovjetiti se s trenutkom u kojem se nalazi i razumjeti njegovu motivaciju. Morao sam to prevesti na svoj osobni jezik funkcioniranja, na jezik Vučića Perovića privatno, kako bih to uobraziljom mogao probuditi pred kamerom.
S druge strane, u kazalištu igram ulogu u kojoj moj lik siluje. To je nešto što mi je potpuno strano, miljama daleko od mog bića. No, upravo zato mi je i zanimljivo, jer zahtijeva angažman na posve drugim razinama. Tada se okružuješ literaturom i dokumentarcima kako bi taj mračni svijet privukao k sebi. Oblačimo likove kao što oblačimo kostim. A u trenutku kada obučeš kostim i uđeš u scenografiju, ti više nisi ti, okolnosti te čine drugačijim – mijenja ti se i postura tijela.
Na snimanju ovog filma, koje se odvijalo na granici s Bugarskom, priroda je odradila ogroman dio posla. Bili smo smješteni u Knjaževcu i svako jutro putovali 45 minuta do seta. Tamo nas je dočekala nevjerojatna hladnoća, promijenila su se četiri godišnja doba tijekom snimanja. Ta surova scenografija i atmosfera odmah te ubace u to neodređeno, izolirano vrijeme. Sve te vanjske okolnosti su se savršeno zalijepile na ono što sam pripremao iznutra.
Ono što je politički i sociološki govoreći najstrašnije u ovoj priči jest onaj trenutak – dobro poznat u političkoj teoriji – kada žrtva, nakon što se prividno „iscijeliti“, preuzima ulogu egzekutora. Kada postane onaj koji vrši nasilje, u najširem smislu: fašist. Kako ste glumački obranili taj radikalni zaokret?
Kada budete gledali film, vidjet ćete potpuni zaokret od 180 stupnjeva. Čovjek koji ulazi u tu komunu i čovjek koji iz nje izlazi nisu ista osoba. Njemu se u tom međuvremenu dogodi cijeli jedan život koji mu iz korijena promijeni način na koji gleda i funkcionira. Ključ za razumijevanje tog lika leži upravo u tom procesu – u suptilnom mehanizmu manipulacije i zloupotrebe moći koji mu se dogodi. Najlakše je sjediti sa strane i moralno suditi. No, poanta ovog filma jest natjerati nas da shvatimo da kada se ovakve stvari događaju u društvu, moramo intervenirati na vrijeme. Moramo učiniti sve da se takve stvari više nikada ne ponove.
Promjene su uvijek na mikroplanu
Ali kako doći do propitivanja moći u društvu koje je strukturirano isključivo na radikalnoj, neupitnoj moći? Kad god se dogodi tragedija, mi se kao društvo kolektivno skandaliziramo i govorimo: “Morali smo primijetiti, trebali smo reagirati.” Gdje su u toj priči institucije? Kako ih uopće iznova zamisliti u našoj zbilji?
Ne znam odgovor na to pitanje, niti mislim da ga itko od nas pojedinačno ima. Ali imam snažan osjećaj da nam kronično nedostaje bazičnog obrazovanja i nečeg što bih nazvao moralnom vertikalom. Kućni odgoj. Stvarno vjerujem da sve kreće odande. Ako na zdrav kućni odgoj nasloniš kvalitetno obrazovanje i profesionalnu stručnost, tek tada kao društvo imamo neku perspektivu.
Jasno je da smo kao društvo duboko oboljeli. Film zapravo ispisuje anamnezu s kojom mi, kao građani, još uvijek ne znamo što učiniti. Što nam je činiti s tom dijagnozom?
Smatram da svatko mora početi od vlastitog mikrosvijeta. Mi kao pojedinci imamo dužnost oglašavati se, dizati glas i skretati pažnju na anomalije koje smatramo pogubnima. Čak i ako će svaki naš pokušaj u širem društvenom kontekstu možda izgledati osuđen na propast, naša je moralna obveza postavljati pitanja. Ako u publici sjedi stotinu ljudi, a mi svojim radom potaknemo makar jednog čovjeka da promisli i postane bolji, iz tog sitnog zrna može krenuti promjena koja će na kraju donijeti dobro cijelom društvu. Promjene se događaju na mikroplanu, pa se tek onda spajaju u širi društveni konglomerat.
Imate li kao glumac, stvarajući u ovom našem trajno destabiliziranom političkom kontekstu, strah od ovakvih radikalnih propitivanja zbilje? Ili je kultura na ovim prostorima postala toliko marginalna i nebitna da je njezina oštrica otupjela, pa o njezinoj važnosti govorimo samo zato što želimo vjerovati da ona još uvijek može izazvati reakciju?
Možda umjetnost doista više nema tu snagu da promijeni masu, ali moje je da čvrsto vjerujem da može dotaknuti pojedinca. Ja ovaj svoj posao još uvijek, na neki gotovo dječji način, doživljavam kao poziv, a ne kao puki radni zadatak.
Bolan i neizvjestan proces
Kada glumu opisujete kao “poziv”, bojite li se da time nesvjesno ulazite u uvjetno rečeno – infantilnu zonu, u fazu Petra Pana, zaboravljajući da u stvarnom svijetu više nema mame i tate koji će nas spasiti od surove realnosti?
Da, apsolutno. Ali Mali Princ i Petar Pan moraju živjeti unutar svakog umjetnika. To je vječna, naporna klackalica između mojih intimnih vjerovanja i snova te surove stvarnosti koja te čeka iza prvog ugla. No, ponavljam, rješenje je u tome da unutar svog mikrosvijeta stvoriš zdravu, beskompromisnu bazu iz koje će se roditi nešto čisto i iskreno.
Kakve uloge nakon Dejana sanjate ili očekujete?
Nikada nisam imao popis želja ili uloga koje pod svaku cijenu želim odigrati, a reći ću vam i zašto. Što meni uopće znači igrati Hamleta ako me postave u pogrešnu glumačku podjelu s pogrešnim redateljem?
Možda vam donese prestižnu nagradu?
Glumcu je važnije ono što ima dati, nego ono što može uzeti. Nagrada treba biti sama predstava, a ne moj Hamlet. Moramo stvarati kazališne i filmske činove koji nadilaze naše pojedinačne ego-porive. Ako si ti fantastičan glumac u kontekstu lošeg, promašenog projekta, dobivaš samo jeftinu utjehu. Svjestan sam da je rad s Goranom Stankovićem na ovom filmu bio sretna i rijetka iznimka. U životu će, nažalost, vjerojatno biti mnogo više onih drugih, kompromisnih iskustava. Moja najveća ljubav su autorski projekti i kazalište. Nemam ništa protiv televizijskih serija, snimao sam ih i snimat ću ih, jer danas postoje izuzetno kvalitetne serije. Ali duboko patim kada se stvari u našem poslu shvaćaju olako. Volim kada je teško. To je možda neka vrsta profesionalnog mazohizma – volim ići za onim što zahtijeva napor, pa makar i uz stalan strah hoću li uopće uspjeti savladati prepreke. Taj bolan i neizvjestan proces jedini smatram ispravnim. Nakon njega barem mirno spavam.
Strahujete li od glumačke stereotipizacije? Zbog svog specifičnog, markantnog izgleda, često vas vizualno guraju u određene arhetipove, no Dejan u filmu Oče naš donosi nešto posve drugačije – on ima to, uvjetno rečeno, “junkie lice” koje nosi duboku dramsku težinu.
Vidite, meni je ovo zapravo prvi put u karijeri da igram ovisnika; nitko me ranije nije zvao za sličan tip uloga, pa me Goranov poziv izuzetno iznenadio i obradovao. Uzbuđuje me ta stilska i karakterna raznovrsnost u poslu, ali samo kada dolazi u paketu s pravim projektima, pravim ljudima i angažiranom tematikom.
Za kraj, vratimo se našoj glumici. Ona kaže da joj je gluma, između ostalog, s godinama postala oblik terapije i put prema samospoznaji. Vi ste ipak bitno mlađi od nje. Što je gluma vama u ovom trenutku životnog i profesionalnog sazrijevanja?
Sjećam se, na prvom predavanju na Akademiji, profesor nas je tražio da na komad papira napišemo razloge zašto volimo glumu. Tada sam napisao rečenicu koju ću sada parafrazirati: volim je zato što kroz nju mogu biti uvijek različit, a u toj različitosti zapravo ostati isti. Gluma mi je neizmjerno pomogla da dublje razumijem stvari, društvene pojave i ljude oko sebe prije nego što donesem nagli sud. Ranije sam imao izraženu tendenciju da brzo i oštro osuđujem ljude. Sada, u ovim godinama, napokon učim prvo promisliti i razumjeti tuđu poziciju. I zbog toga sam glumi vječno zahvalan.
Fotografije: Stilsi iz filma/PRESS
