U utorak, 30. lipnja u 21 sat, prostor Tržnice Brajda u sklopu Riječkih ljetnih noći postaje poprište svojevrsne kazališne revolucije koja svjesno odbija teror produktivnosti. Donosimo priču o Petom ansamblu, kolektivu koji mijenja statute, prepisuje povijest i uči nas kako scenski disati izvan okova normativnosti.
Pažnja… na Tržnici Brajda. Prava riječka predstava…
Živimo u kulturi koja je odavno i bez ostatka kapitulirala pred imperativom “učinka”, u društvu koje vrijednost ljudskog bića, pa tako i umjetničkog rada, mjeri isključivo vidljivom, monetizirajućom produktivnošću. U tom i takvom kontekstu, koji neumoljivo melje sve što je fragilno i izvan norme, novi projekt riječkog Petog ansambla – predstava „TO=TO“, nastala u suradnji s umjetničkim kolektivom „CO2… par umjetnika“ (Nikolina Pristaš i Goran Sergej Pristaš) – ukazuje se ne samo kao estetski, već kao istinski radikalan, možda čak i prvorazredan politički čin.
Nadahnuta fragmentima poeme „To“ danske autorice Inger Christensen, ova nas izvedba poziva na drukčiju vrstu pismenosti: na pismenost pažnje, čekanja i zajedničkog nastajanja kroz osam dana stvaranja. Ona svjesno i drsko odbija biti mjerena kapitalističkim aršinom efikasnosti; njezina se supstanca nalazi u nevidljivim pomacima, u fluidnim prostorima u kojima se odgovornost stvaranja ravnopravno dijeli među tijelima koja povijest kazališnih institucija prečesto ostavlja na marginama.
Riječki Peti ansambl, koji djeluje pri HNK-u Ivana pl. Zajca, već godinama uporno gradi istinski inkluzivnu kazališnu praksu. Izrastao još 2015. godine iz programa Kazalište narodu, odnosno iz neuralgičnog pitanja „Čije je narodno kazalište i tko čini taj narod?“, ovaj ansambl danas funkcionira kao otvoreno polje prakse u kojem se izvedba uvijek iznova izmišlja kroz čist, autentičan susret. Trenutačni proces njegove institucionalizacije – borba za trajno mjesto unutar statuta jedne velike, nacionalne kulturne ustanove predstavlja dosad nezabilježen svjetski presedan. Rijeka bi time mogla postati prva koja će neurodivergentnim izvođačima i osobama s invaliditetom pružiti zasluženi profesionalni i ekonomski legitimitet, transformirajući hladni administrativni aparat u prostor istinske solidarnosti.
Izmještanjem izvedbe iz zaštićenih, baroknih zidova kazališne zgrade na trbuh grada – ekonomski i socijalno pulsirajuću Tržnicu na Brajdi, koja po prvi put u svojoj bogatoj povijesti postaje prostorom izvedbene umjetnosti – „TO=TO“ glasno artikulira: ova tijela pripadaju svakodnevnom radu, zajednici i javnom prostoru. Moćan autorski tim koji uz Pristaše čine scenograf Marko Tadić, kostimograf Silvio Vujičić, dramaturg Goran Ferčec te autori glazbe Alen i Nenad Sinkauz, u koprodukciji s Udrugom Domino, Udrugom za sindrom Down Rijeka 21 te u suradnji sa studijem Gluma i mediji (APURI), kreira estetski i profesionalni jezik koji ne trpi patroniziranje ni patetiku.
Repriza predstave na rasporedu je 2. srpnja u 21 sat, a ulaznice su dostupne na mrežnim stranicama i blagajni Kazališta. Za Elle.hr govore akteri ovog povijesnog procesa – od izvođačkih veterana do studenata glume i autorica koje godinama drže leđa domaćoj inkluzivnoj sceni.
Monia Ambrić: „Ovo je moj budući posao gdje ću zarađivati novac“
Monia, ti si već veteranica Petog ansambla i publika te prepoznaje iz prethodnih projekata. Što tebi osobno znači rad na ovoj novoj predstavi?
Meni osobno znači to što osjećam da sam na višem izvođačkom nivou. Shvaćam da je to veliki projekt. Sa svojim sam društvom. Malo više radimo na čitanju i sviranju. Sada imamo redatelja Sergeja, koreografkinju Nikolinu, glazbenike Alena i Nenada, scenu radi Marko, a kostime Silvio – a sve njih nismo prije imali. Radujem se jer će mi izvođenje ove predstave biti budućnost okružena mojim prijateljima.
Kako se osjećaš kada glumiš i stvaraš s ovako velikim timom umjetnika?
Hm… Osjećam se neobično. Kao da mi je sve novo. Iako ima novih ljudi, osjećam se lijepo i uživam u tome. Shvaćam da je to moj budući posao u kojem ću zarađivati novac da kupim auto, cipele i da vas sve počastim kavom kada dobijem prvu plaću.
Ova predstava će se igrati na Tržnici na Brajdi, izvan klasične kazališne zgrade. Kakvo je za tebe iskustvo pripremati predstavu na takvom mjestu?
Ja ću to uspjeti! Prilagodit ću se! Ići ću svaki put na probu i što više puta budem u tom prostoru, ta će mi prilagodba ići sve bolje i bolje. Meni je, inače, neugodno prvi put doći bilo kamo. Ali, svi smo skupa – i oni sa mnom i ja s njima, mojim dragim Petim ansamblom. Kada znam da su oni sa mnom i da će mi pokazati prostor, meni će onda biti dobro.
Što misliš, kako će publika reagirati na vaš novi projekt?
Paaaa, kad nas tek vide u novom prostoru, iznenadit će se. Ali kad krene predstava, publika će se pozitivno iznenaditi kada vidi kako hodamo po pijesku, čitamo i sviramo. Publika će prepoznati naš trud i nagradit će nas pljeskom. Mi ćemo ih ohrabriti da shvate što mi tu predstavljamo. I samo bih još htjela reći jedno veliko HVALA svima što će doći na predstavu i što će podržati naš trud i rad.
Studenti Glume i medija (APURI): Ernest Belošević i Andreja Brozović Adžić-Kapitanović
Rad na ovom projektu spaja vas s iskusnim izvođačima, profesionalnim autorskim timom, ali i neurodivergentnim osobama i osobama s invaliditetom. Na koji je način ovo specifično iskustvo utjecalo na vaše poimanje glume, kolektivnog rada i onoga što kazalište danas može ili treba biti? Imati priliku sudjelovati u projektu koji bi mogao postati svjetski presedan po pitanju institucionalizacije inkluzivnog ansambla velika je stvar na početku karijere. Smatrate li da bi ovakav model rada trebao postati standardni dio obrazovanja budućih glumaca i kulturnih radnika u Hrvatskoj?
Ernest Belošević: Radeći na ovom projektu, imao sam priliku upoznati jako talentirane i predane ljude – od autorskog tima (Goran Sergej Pristaš i Nikolina Pristaš), s čijim sam radom i prije bio upoznat i s kojim sam htio surađivati, do Petog ansambla, čiju sam prijašnju predstavu gledao i koja me jako dirnula i inspirirala. Rekao bih da su upravo taj spoj predanosti i inspiracije zaslužni za to što sad više cijenim dobro organizirani kolektivni rad koji će, nadam se, uroditi jednom super predstavom. Ona će ujedno biti i moje prvo profesionalno izvedbeno glumačko krštenje i jako sam zahvalan na tome.
Radeći s neurodivergentnim osobama i osobama s invaliditetom, shvatio sam koliko je važno da svatko bude uključen u projekt shodno svojim mogućnostima, talentima i afinitetima. Mislim da svi možemo potvrditi da smo se jako dobro zabavljali na probama, a to mi je pomoglo da olabavim neka svoja shvaćanja o tome što gluma mora biti. To ne znači da je ozbiljnosti nedostajalo tijekom procesa, samo su opuštenost i sloboda postale vidljivije.
Kroz ovaj projekt naučio sam puno o kazalištu, ali i o suradnji, odgovornosti i povjerenju. Mislim da je važno da studenti tijekom obrazovanja imaju priliku sudjelovati u projektima koji ih izmiču iz poznatog okruženja i potiču da drukčije promišljaju. Tako da – da, siguran sam da bi studentima ovakvo iskustvo dobrodošlo i bilo poticajno. A činjenica da imam priliku sudjelovati u projektu koji bi mogao biti važan primjer i izvan Hrvatske stvarno mi je velika čast.
Andreja Brozović Adžić-Kapitanović: Imam već iskustvo rada u skupinama koje čine neurotipične i neurodivergentne osobe te osobe s invaliditetom. U takvim procesima najviše učim o sebi, o drugima, o različitim perspektivama, mogućnostima i potencijalnim rješenjima. Sa svake probe odlazim inspirirana. Iskreno, ne znam vam reći kakvo bi to kazalište točno trebalo biti, samo znam kakvo je kazalište u kojem želim sudjelovati: ravnopravno i nadahnuto različitostima.
Slažem se da je to velika stvar. Spletom sretnih okolnosti, dio sam te priče! Mislim da se model rada studenata na predstavama narodnog kazališta pokazao jako dobrim i da bi takve suradnje trebalo njegovati. Ako mislite specifično na rad s neurodivergentnim osobama i osobama s invaliditetom, nadam se da će to postati ustaljena praksa.
Nataša Bačić: „Scenski svijet ne postoji unaprijed, on se gradi zajedno“
Vaša uloga u ovom projektu spaja stručna znanja edukacijskog rehabilitatora i praktični izvedbeni rad na sceni prema tekstu Inger Christensen. Koliko je izazovno, ali i transformativno prevoditi principe inkluzije u estetski i profesionalni kazališni jezik?
U dugogodišnjem učiteljskom radu oduvijek mi je težnja bila aktivirati učenike i potaknuti ih na izlazak iz pasivnih pozicija. Nastojala sam pronaći pravu mjeru – pružiti točno onoliko podrške koliko je potrebno za premošćivanje trenutnog izazova, a pritom sačuvati prostor za njihovo vlastito djelovanje. Sustavnim kreiranjem i provođenjem raznovrsnih programa – primjerice od tečajeva ronjenja za djecu i mlade, preko ravnopravnog volontiranja u zaštiti bjeloglavih supova s mladima iz cijelog svijeta, pa do osmišljavanja školskog vrta i provođenja Građanskog odgoja i obrazovanja – uvijek sam nastojala mladima pružiti prostor osobne slobode, prisutnost u zajednici, pravo na društveni doprinos te razvoj odgovornosti kroz konkretna životna iskustva.
I onda se 2018. dogodio Peti ansambl. Od početne ideje projekta izrastao je u zajednicu koja pruža međusobno uvažavanje, podršku, rast i zagrljaje. Ovogodišnja izvedba „TO=TO“ Petog ansambla i kolektiva „CO2… par umjetnika“, prema tekstu Inger Christensen, most je spajanja principa inkluzije i kazališnog jezika. Djelo kroz svoju strukturu istražuje povezanost pojedinca i svijeta, pružajući tako izvođačima zajedničko uporište unutar kojeg istovremeno mogu scenski disati u svom autentičnom ritmu. Ono što mene oduševljava u izvedbenom radu jest da scenski svijet ne postoji unaprijed – on se gradi zajedno.
S obzirom na to da se predstava radi u suradnji s Udrugom za sindrom Down Rijeka 21, što institucionalizacija ovakvog ansambla unutar službenog gradskog kazališta znači za širu zajednicu osoba s invaliditetom i njihovu vidljivost u javnom prostoru?
Institucionalizacija Petog ansambla unutar Narodnog kazališta „Ivana pl. Zajca“ ključna je prekretnica i ostvarenje vizije o društvu jednakih mogućnosti. Zahvaljujući članovima Udruge Rijeka 21 i njihovim obiteljima, civilno društvo iznova i iznova nadopunjuje praznine u sustavu, oblikujući konkretne prilike. Susreti članova Petog ansambla s prvenstveno predivnim ljudima, a zatim i sjajnim umjetnicima, omogućuju stjecanje novih iskustava koja duboko transformiraju sve nas koji u tom procesu sudjelujemo. Ovaj proces pokazuje da stvarna promjena ne čeka sustav – ona se kroz ustrajan rad sama probija na površinu. Uključivanje jest put prema stvaranju najstabilnije i najhumanije forme ljudskog društva.
Mila Čuljak: „TO je pomak i presedan za cjelokupnu scenu“
U Petom ansamblu ste od samog početka, prije osam godina u sklopu EPK projekta. Kako iz Vaše osobne i profesionalne perspektive izgleda ta evolucija – od inicijalne ideje do današnjeg trenutka kada se bori za trajno mjesto u statutu HNK-a Ivana pl. Zajca? Kao umjetnica i majka djeteta s Down sindromom i autizmom, autorica ste monodrame „Down, by Law“. Na koji način rad u Petom ansamblu i sukreiranje predstave na Tržnici na Brajdi mijenja (ili nadopunjuje) dosadašnje kazališne narative o inkluziji i neurodivergentnosti u Hrvatskoj?
Peti ansambl je moje zborno mjesto. Tamo sam sigurna i povezana. Kroz ovih osam godina zajedničkog, konstituirajućeg bivanja, kroz sve radosti i datosti u samoj srži neurodivergentnog i drugačije sposobnog, taj se prostor razgranao iz nečega što je sustav u početku možda vidio kao izolirani socijalni eksperiment u otvoreno polje profesionalne umjetničke prakse. Kao majka autističnog dječaka s Down sindromom i epilepsijom, ali i kao radnica u kulturi i obrazovanju, kroz Peti ansambl sam osvijestila koliko taj prostor u svojoj srži nosi nužnost brige jedni za druge i duboko prepoznavanje rada skrbi o drugome. Želim da jednog dana moj neurodivergentni sin Boris i njegova neurotipična sestra Irma budu članovi Petog ansambla. Tako da bih mogla zaključiti da ovo radim iz sebičnih razloga. Sebična mater busa se u prsa.
A busam se u prsa i civilnim sektorom, jer se prvenstveno kroz Udrugu za sindrom Down – Rijeka 21, koja je od početka suradnička platforma Petom ansamblu, upleo taj specifični roditeljski, ponajviše ženski, majčinski prkos i stručnost roditelja koji godinama doslovno krpaju i nadomještaju rupe u sustavu rehabilitacije i habilitacije djece s Down sindromom i drugim neurološkim stanjima. Nekako mi se čini da smo preko Petog ansambla unijeli živost i dinamiku civilnog djelovanja, pa i nezavisne kazališne scene, u instituciju.
Sada, u 2026. godini, borba za trajno i ravnopravno mjesto Petog ansambla u HNK-u Ivana pl. Zajca jest prepoznavanje umjetničke autonomije koja se neurodivergentnim osobama prečesto sustavno uskraćuje. TO je evolucija od bivanja objektom institucionalne skrbi do postajanja vidljivim, ravnopravnim subjektom u kulturi. I TO je prvorazredan politički čin.
Inkluzija živi na rubnostima, gledajući povijesno i korpografski – mapirana u tijelima. Na globalnoj razini, u Velikoj Britaniji, kultni Candoco Dance Company i Stopgap Dance Company desetljećima pomiču granice i razvijaju specifične plesne tehnike proizašle iz jedinstvenih tjelesnih mogućnosti svakog izvođača. S druge strane Atlantika, američki AXIS Dance Company stvara visokoprofesionalne, inovativne produkcije spajajući plesače s invaliditetom i bez njega, dok švicarski Theater HORA predstavlja jedno od najznačajnijih profesionalnih kazališta na svijetu čiji ansambl čine isključivo neurodivergentne osobe. No, bez obzira na međunarodni ugled i stalne suradnje s vodećim svjetskim koreografima, kazališna inkluzija djeluje izvan institucija. I dalje ovisi o izvaninstitucionalnim modelima i nesigurnim projektnim financiranjima.
U Hrvatskoj je ta margina godinama bila i ostala gerilska. Dok u susjedstvu novosadski Per.Art već 25 godina tvrdoglavo postavlja regionalne i europske standarde profesionalnog rada s neurodivergentnim umjetnicima, pokazujući nam što znači kontinuitet, u Hrvatskoj su – i prije nego što je institucionalni koncept uopće bio na vidiku – zagrebački DIVERT kolektiv (nekadašnji IMRC) i riječka Plesna grupa „Magija“ držali leđa cijeloj jednoj generaciji neurodivergentnih umjetnika i umjetnika s invaliditetom. Magija još od 2006. godine u Rijeci ustrajno gradi prostor za suvremeni ples osoba s cerebralnom i dječjom paralizom, a DIVERT je u Zagrebu postavio visoke produkcijske i edukacijske standarde. Te su sestrinske forme godinama njegovale inkluzivni izvedbeni teren i one najbolje znaju što znači ovisiti o godišnjim natječajima i iscrpljujućem entuzijazmu pojedinaca. Bez njihove solidarnosti, zajedničkih laboratorija i predstava, domaća inkluzivna umjetnost ne bi imala svoj prepoznatljiv, radikalan jezik.
Nacionalne kazališne kuće povijesno su građene na temeljima strogo normativne estetike i tradicionalnih okvira onoga što društvo definira kao normu. One u pravilu podrazumijevaju visokoobučena, standardizirana i virtuozna tijela – tijela klasičnog baleta, opernog akademizma i dramskog kanona. A ništa se pod razum ne stavlja. Umjetnici s invaliditetom i neurodivergentni izvođači tu se rijetko prepoznaju kao radnici u kulturi; najčešće su korisnici socijalnih programa. Ulazak Petog ansambla u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci administrativna je promjena, ali i puno više od toga. TO je pomak i presedan za cjelokupnu scenu, pobjeda koja se upisuje u naslijeđe svih onih koji su godinama radili da se TO dogodi. Ako se TO dogodi, da Peti ansambl postane službeno peti ansambl jedne nacionalne kuće, neurodivergentni izvođači dobivaju profesionalni legitimitet i radno okruženje koje im pripada. Njihov rad postaje priznat kulturni standard i ravnopravni dio javne kulture koju sufinanciraju grad, županija i država.
Ta se borba za priznanje i vidljivost otjelovljuje kroz novi site-specific projekt „TO=TO“, nastao u suradnji Petog ansambla s kolektivom „CO2… par umjetnika“, Nikolinom Pristaš i Goranom Sergejem Pristašem. Izmještanjem izvedbe iz zaštićenih, baroknih zidova kazališta na ekonomski i socijalno „nabrijanu“ Tržnicu na Brajdi, Peti ansambl uzvikuje: naša tijela pripadaju svakodnevnom radu, zajednici i javnom prostoru ovog grada! Kada se TO dogodi, bit će to pobjeda za sve nas: za svako tijelo koje je ikada odbilo biti nevidljivo. TO je jedini način da grad Rijeku i njezin Zajc do kraja (re)definiramo u ono što zaista treba biti: narodno kazalište.
Fotografije: Milica Czerny Urban
