Američki glumac Darren Pettie, javnosti najpoznatiji po ulozi karizmatičnog i beskrupuloznog duhanaškog nasljednika Leeja Garnera Jr.-a u kultnoj seriji Mad Men, bio je gost prestižnog programa Reacting as a Star u Kranju. Upravo tamo, u festivalskoj atmosferi koja briše granice između holivudskog sjaja i europske neposrednosti, s Darrenom smo pretresli njegov nevjerojatan životni put – od ruralne Alabame i služenja u vojsci, preko elitnog Juilliarda, pa sve do braka s dansko-srpskom glumačkom zvijezdom Danicom Ćurčić i refleksija o glumi kao ogledalu ideologije.
Odrastanje u Alabami, vojska i put do Juilliarda
Krenimo od samog početka. Pretpostavljam da vam nije uvijek zabavno odgovarati na ista pitanja, ali naša publika ne poznaje nužno vaš put u glumu. Kako je sve počelo? Gdje se dogodila “inicijacija”?
Odrastao sam u vrlo malom, ruralnom gradu u Alabami, na američkom jugoistoku. Tamo nema glume, daleko ste od bilo kojeg velikog grada. U mojoj srednjoj školi nismo imali nikakve umjetničke programe, osim školskog benda. No, onda je stigla jedna profesorica iz većeg grada i pokrenula malo dramsko društvo. Pridružio sam se nakon nastave misleći da bi moglo biti zabavno i – stvarno mi se svidjelo.
Međutim, nakon srednje škole završio sam u vojsci. Jedan od glavnih razloga bio je financijske prirode – trebao mi je novac za fakultet. U Americi, ako vaša obitelj nema novca, možete se pridružiti vojsci, odslužiti svoj rok, u mom slučaju četiri godine, i zauzvrat dobiti sredstva za obrazovanje kroz takozvani GI Bill. To je sustav koji datira još od Drugog svjetskog rata.
I kako vas je vojska odvela do glumačke karijere?
Dok sam bio stacioniran u Virginiji, na Istočnoj obali, jedan od najboljih prijatelja bio je iz New Yorka. Vikendima bismo sjedali u auto i vozili tamo. New York me potpuno opčinio, znao sam da želim završiti u tom gradu. Jedne sam noći u nekom baru upoznao grupu glumaca i tada se rodio san. Kad sam izašao iz mornarice, najprije sam završio u Kaliforniji. Upisao sam tečajeve glume na manjim koledžima i počeo igrati u malim kazalištima oko Los Angelesa. Tada mi je voditeljica dramskog odjela na tom koledžu rekla: „Trebao bi razmisliti o odlasku u New York na ozbiljnu obuku kako bi mogao raditi klasični teatar.“ Pitao sam je kamo da idem, jer nisam imao pojma. Rekla je: „Pokušaj na Juilliardu. To je najbolja škola. Ako ne upadneš, probat ćemo nešto drugo.“
Otišao sam na audiciju i mislim da mi je pomoglo upravo to što nisam osjećao pritisak pod kojim su bila ostala djeca, kojima je to bio životni san. Bio sam već stariji, prošao sam vojsku i razmišljao sam: „Ako upadnem – sjajno. Ako ne, radit ću nešto drugo.“ Upao sam. Završio sam taj četverogodišnji program, na diplomskoj večeri snimili smo scene za njujorške agente, dobio sam agenta i tako je sve krenulo.
Show Business kao korporativna mašina
Kada ste osjetili da ste postali ozbiljan, samosvjestan glumac? Često kad razgovaram s europskim glumcima, kažu mi da se i dalje osjećaju ranjivo, poput djece na početku. S druge strane, američki glumci s kojima sam razgovarao djeluju vrlo svjesno, točno znaju kako industrija funkcionira.
To je izvrsno pitanje. Mislim da postoje dva momenta: onaj kad počnete zarađivati za život od ovog posla i onaj kad shvatite prirodu industrije. U Sjedinjenim Državama filmska i televizijska produkcija izuzetno su definirane industrije. Amerika je korporativno mjesto, a mi to s razlogom zovemo show business. Jednom kada uđete u taj krug, to ne znači da ćete u njemu ostati ili da ćete napredovati onako kako se nadate, ali možete početi zarađivati ozbiljan novac. Ovisno o projektu, to može biti nevjerojatno dobro plaćeno.
No, to također znači da je velik dio posla koji radite vrlo korporativan i komercijalan. Gledajući isječke rada glumaca s Balkana ovdje na festivalu, vidim nešto vrlo moderno, oštro, ogoljeno… Očito je da tamo biznis strana nije tako strogo izgrađena kao mašina u SAD-u. Imate više autorskog prostora. To možda otežava karijeru u smislu financijskog uspjeha, ali umjetnički nudi golemu slobodu.
Kultni status serije Mad Men
Hrvatska publika vas najbolje zna po ulogama u serijama Mad Men i Foundation. Kako s vremenskim odmakom gledate na kultni status i kulturološki utjecaj serije Mad Men?
Prvo moram naglasiti, budući da sam se pojavio u samo četiri epizode, da uvijek volim ostati skroman kad me to pitaju (smijeh). No, nevjerojatno je da me ljudi i danas, više od deset godina kasnije, prepoznaju upravo po ulozi Leeja Garnera Jr.-a.
Što se tiče utjecaja serije, ona je definirala zlatno doba “prestižne televizije” u SAD-u. U tom se trenutku filmska industrija u Americi već počela transformirati u globalni, mega-korporativni entitet koji proizvodi blockbustere namijenjene publici od New Yorka i Zagreba do Pekinga i Moskve. Mislim na Marvelove filmove i slične spektakle koji imaju svoje mjesto, ali ih ne biste nazvali suptilnima niti nijansiranima; oni ne progovaraju o američkoj kulturi ili povijesti na dubljoj razini. Oni su masovni proizvod.
Televizija je tada preuzela taj ozbiljan dramski teret. Devedesetih je televizijski program postao formulaičan i dosadan, svi su gledali reality programe poput Survivora jer su bili jeftini za produkciju. Istovremeno, filmovi su prestali biti ukorijenjeni u stvarnosti. I tada se dogodio bum prestižnih serija. Ponosan sam što sam bio dio tog vala koji je preuzeo plašt stvarne filmske kulture. A ono što je Mad Men rekao o Americi je briljantno: priča o čovjeku koji preuzima tuđi identitet i potpuno rekreira svoj život, a sve u službi korporativnih interesa i stvaranja modernog kapitalizma kroz oglašavanje.
Od “Nepo beba” do znanstvene fantastike u seriji Foundation
U seriji Foundation igrate lik Randu Mallowa. Kako je bilo graditi taj lik, s obzirom na to da je on opterećen obiteljskim naslijeđem? U vašoj profesiji ima mnogo takozvanih “nepo beba” (djece slavnih roditelja), jeste li povukli neku paralelu?
Mallow zapravo nije klasična “nepo beba”, on je više čovjek koji je odrastao rudareći i radeći težak posao. Planet na kojem živi napola je zaleđen jer se nikada ne okreće oko svoje osi, dok je druga polovica previše vruća. On je tvrd čovjek, vođa skupine Trgovaca koji balansiraju između Carstva i pobunjenika. Njegov predak jest utemeljio taj trgovački savez među planetima i njegovo ime nosi prestiž, ali on sam mora preživjeti u surovim uvjetima. To je žanrovski ipak malo drugačije od klasičnih holivudskih priča o privilegijama.
Budući da ste radili u Danskoj, a preko supruge ste bliski i s balkanskim kinematografijama, možete li povući paralelu između te tri produkcije?
Postoje goleme sličnosti između danskih i balkanskih produkcija, a ključna razlika u odnosu na Ameriku je – novac. U američkim produkcijama, osim ako ne radite čisti indie film, iza projekta stoji golem proračun. Imate goleme prikolice, logistiku, ekipa na setu televizijske serije broji stotine ljudi i izgleda kao ekipa megaspektakla. U Danskoj i na Balkanu sve je jednostavnije, praktičnije i ekipe su manje.
Iskreno, volim raditi u Europi jer je sustav umnogome demokratski. Čak i ako radite s najvećom zvijezdom u Danskoj ili na Balkanu, svi su ravnopravni. U Americi smo izgradili toliko intenzivnu klasnu hijerarhiju na setu koja vam točno daje do znanja gdje se nalazite na ljestvici moći. Smiješno je što mi Amerikanci volimo prodavati priču kako nemamo klasni sustav za razliku od Europe, a zapravo smo ga unutar industrije izgradili rigidnijim nego što je u Europi ikada bio. Na europskim setovima sporedni glumci imaju sličan smještaj i tretman kao i glavni. U Americi glavna zvijezda ima trailer veličine nečije kuće, s hordom asistenata. To stvara napetost koja često nije pogodna za najbolji kreativni rad.
Također, na Balkanu i u Danskoj postoji prostor za improvizaciju i nevjerojatna glumačka i ljudska solidarnost. Moja supruga Danica Ćurčić često radi na Balkanu i fascinira me ta povezanost između glumačke ekipe, tehničara i redatelja. Tamo je općenito teže realizirati stvari, stalno nailazite na probleme, ali ljudi ih rješavaju s nekim nevjerojatnim duhom: „Oh, nemamo ovo? Ne radi ono? Nema veze, moj brat pozna tipa koji zna tipa, riješit ćemo!“ Ta energija je predivna.
Ideologija i odgovornost umjetnika
Dolazimo do jednog filozofskog, ali ključnog pitanja u ovim političkim okolnostima. Leži li odgovornost glumca u otkrivanju istine ili u stvaranju iluzije istine? I kako gledate na politički angažman glumaca – u Americi su mnogi bogati i slavni glumci jasnih političkih stavova – uvjetno lijevih, dok desničarski kapital često suptilno financira projekte?
Oduvijek smatram da umjetnost i umjetnici – bilo da je riječ o glazbi, slikarstvu ili glumi – prirodno naginju određenim progresivnim političkim stajalištima, iako ima i onih koji samo žele stvarati bez angažmana. Ako imate privilegiju javne platforme i publiku, smatram da je u redu iskoristiti taj glas za promicanje ideja u koje vjerujete, ili barem odbiti sudjelovanje u projektima koji se potpuno protive vašim uvjerenjima. Primjerice, nakon 11. rujna snimio sam nekoliko epizoda jedne serije u kojoj se provlačila priča o FBI-u i muslimanima kao teroristima. Tada sam bio mlad glumac, fokusiran isključivo na karijeru, politički prilično naivan u stilu: „dok god su demokrati na vlasti, sve je u redu.“ Danas sam mnogo politički svjesniji.
Danas osobno ne bih želio igrati ulogu koja potpiruje takve stereotipe ili služi kao čista propaganda za američki imperijalizam. No, nikada neću suditi kolegama koji prihvaćaju poslove kako bi prehranili obitelj i djecu. To je osobna odluka. Iznimno poštujem ljude poput Javiera Bardema ili Cate Blanchett koji su spremni primiti udarce i javno progovoriti o osjetljivim temama, poput situacije u Palestini, unatoč riziku za karijeru. Svaka fikcija iza sebe ima neku ideologiju i film jest moćan alat propagande, toga moramo biti svjesni.
Život i kreativni suživot s Danicom Ćurčić
Za kraj, jedno laganije pitanje o vašem braku. Vaša supruga Danica Ćurčić je iznimna glumica. Kako se glumački preodgajate, jeste li usvojili neke nove glumačke alate? Ona u sebi nosi tu specifičnu balkansku strast, ali i dansku disciplinu i kulturu.
Danica je istinska umjetnica. Kad ne glumi, ona slika, svira… Ona posjeduje onu unutarnju, goruću potrebu za izražavanjem koju imaju samo pravi umjetnici. Osobno sam malo drugačiji; ja volim glumu, strastven sam u vezi s njom, smatram se kreativnim, ali nemam tu stalnu, goruću egzistencijalnu potrebu za ekspresijom kao ona. Biti u njezinoj blizini nevjerojatno je inspirativno.
Imam analitički um, svakodnevno čitam o politici i kroz glumu pokušavam racionalno razumjeti lik. Ona svijet vidi i osjeća na dubljoj, intuitivnoj razini i želi to podijeliti. Također, posao u Americi zna biti brutalan, s vremenom vas umori pa glumu počnete odrađivati kao posao. Kod nje nema odrađivanja. Bilo da je riječ o maloj sporednoj ulozi ili glavnoj ulozi u velikom europskom filmu, ona daje 100% sebe. Ne zna i ne može raditi s manje od toga, ja znam biti lijen, tako da je ona savršen korektiv za mene – tjera me da radim više i bolje.
Vaša djeca govore tri jezika?
Da, govore danski, engleski i – budući da razgovaramo za hrvatsku publiku, nazovimo ga – vaše jezike. To im je zapravo bio prvi jezik jer je njezina baka stalno govorila s njima, a Danica na engleskom i danskom. Polako hvatam riječi, razumijem dosta toga, ali trenutačno mi je prioritet formalno svladati danski jer živimo na toj relaciji.
Imate li u planu neke nove projekte?
Postoje neke opcije u Sjedinjenim Državama, ali to je još na dugom štapu. Zato slobodno poručite svima u regiji: spreman sam za rad!
