Borba s aknama obilježila je velik dio mog odrastanja i snažno utjecala na način na koji sam doživljavala sebe. Sve je započelo u srednjoj školi, u razdoblju koje je samo po sebi emocionalno zahtjevno, ispunjeno nesigurnostima, uspoređivanjem s drugima i potrebom za prihvaćanjem. Umjesto da se bavim tipičnim tinejdžerskim brigama, svakodnevno sam bila suočena s vlastitim licem koje mi je postalo izvor frustracije, boli i dubokog nezadovoljstva.
Moje akne nisu bile blage niti prolazne. Imala sam kombinaciju potkožnih, bolnih akni, sitnih upalnih promjena, izraženog crvenila i stalne osjetljivosti kože. Lice me često boljelo na dodir, a ponekad i bez ikakva povoda. Koža je bila napeta, reaktivna i nepredvidiva. I dan-danas mi je koža osjetljiva. Jedan od najneugodnijih aspekata bio je osjećaj peckanja i žarenja, osobito prilikom umivanja. Rezultat tog peckanja bila je krema koju mi je prepisao dermatolog, a koja mi je spalila lice. Čak i topla voda, nešto što bi trebalo biti neutralno i bezopasno, izazivala je nelagodu i bol. Svaki pokušaj njege kože bio je praćen oprezom i strahom da će se stanje dodatno pogoršati. Točno se sjećam slike svojeg crvenog lica u ogledalu i boli koju sam osjećala.
Razočaranje i umor
Unatoč svemu, nada je uvijek bila prisutna. Svaki put kada bih kupila novu kremu, osobito onu koju mi je preporučila kozmetičarka, vjerovala sam da će upravo ona biti rješenje. Mazala sam lice očekujući da će se preko noći sve smiriti, da će crvenilo nestati, a koža napokon postati čista i blistava. Više sreće imala sam s kozmetičarkom koja mi je, doslovno mogu reći, spasila život. Svakim posjetom bih nakon samog pregleda i tretmana dobila razne kremice koje bih jedva čekala otvoriti i namazati čim bih došla kući. Svako jutro bih se budila u nadi da ću se pogledati u ogledalo te da moje lice napokon neće biti crveno. No, naravno, moje lice bi i dalje bilo crveno i prepuno akni, neovisno o količini i slojevima kreme koju bih nanijela večer prije. Svaki takav neuspjeh dodatno je produbljivao osjećaj razočaranja, umora i bezuspješnosti.
Mrakom protiv akni
S vremenom problem više nije bio samo estetske prirode. Akne su se uvukle u moje misli i počele upravljati mojim svakodnevnim odlukama. Gotovo stalno sam koristila puder pokušavajući prekriti ono što mi je smetalo. No bez obzira na količinu proizvoda, tekstura kože je uvijek bila vidljiva. Puder nije mogao sakriti neravnine, potkožne upale ni proširene pore. Upravo zbog toga sam mrzila biti viđena po danu, na prirodnom svjetlu, kada bi se vidjela svaka nepravilnost, svaka pora. Imala sam osjećaj da je moje lice izloženo i da se ništa ne može u potpunosti prikriti. Iako sam nosila „tri tone“, pudera osjećala sam se toliko „golo“ i nesigurno da mi je najdraže bilo izlaziti navečer kada bi mi mrak pomogao sakriti akne.
Psihički pritisak bio je konstantan i prisutan u gotovo svakom aspektu svakodnevnog života. U školi sam se često osjećala kao da svi gledaju isključivo u moje lice, iako sam racionalno znala da to vjerojatno nije u potpunosti istina. Taj osjećaj, međutim, nije nestajao. Zbog toga sam izbjegavala fotografiranja, druženja i situacije u kojima bih se osjećala promatrano ili izloženo. Svaki susret, svaki izlazak iz kuće zahtijevao je dodatnu mentalnu pripremu.
Svaki pogled u ogledalo
Kada bih nekome pokušala objasniti što proživljavam, često bih nailazila na tipične, gotovo automatske odgovore: „Ma proći će“, „To su ti godine“, „Dobro, ali jesi li probala ovu kremu?“ To su rečenice koje se izgovaraju bez loše namjere, ali ostavljaju te potpuno bez riječi. Teško je odgovoriti na takva pitanja jer iza njih stoji nerazumijevanje dubine problema. Akne se tada svode na prolaznu fazu ili površni estetski nedostatak, a zanemaruje se činjenica da je riječ o nečemu što te prati svaki dan, svakim pogledom u ogledalo.
Problem, nažalost, nije bio samo u koži. Bio je u tom konstantnom promatranju same sebe, u analiziranju svakog novog prištića, svake upale, svakog traga na licu. Bio je u osjećaju da vidiš samo ono najgore, do te mjere da sam se počela doživljavati kao najružniju curu na cijelom svijetu. Osjećala sam se neprivlačno, obilježeno, gotovo kao da je moje lice nešto od čega se drugi trebaju okrenuti. Iako danas znam koliko su te misli bile okrutne prema samoj sebi, pogotovo jer sam tada praktički bila djevojčica, u tom razdoblju su mi se te misli činile potpuno stvarnima i neizbježnima.
Osjećaj izoliranosti
Ponekad sam se osjećala kao da sam jedina osoba koja ima takav problem. Rijetko sam viđala ljude s aknama sličnima mojima, osobito s izraženim potkožnim aknama i trajnim crvenilom. Imala sam dojam da se svi drugi oko mene bore s povremenim nepravilnostima, dok se ja nosim s nečim trajnim i vidljivim. Taj osjećaj izoliranosti dodatno je učvršćivao uvjerenje da sa mnom nešto nije u redu, da moje tijelo ne funkcionira kako bi trebalo. Iako sam išla na pregled hormona, ta je klinička slika gotovo u potpunosti bila uredna.
Svjesna sam da se ovakva borba često banalizira i svrstava u takozvane first world probleme. I razumijem tu perspektivu. No to ne mijenja činjenicu da je za mene to bio ogroman problem i aspekt života koji mi se duboko urezao u pamćenje.
Bilo je dana kada nisam imala snage ni volje pripremiti se za školu. Jednom sam, u stanju potpune mentalne iscrpljenosti, otišla u školu u pidžami. Točno se sjećam te pidžame odnosno majice s motivom „Jurassic Park“ s muškog odjela Women’s Secret. Taj čin nije bio rezultat nebrige, nego posljedica dugotrajnog osjećaja beznađa i emocionalnog umora. Godinama nije bilo značajnog poboljšanja.
Nije postojao trenutačni preokret ni brzo rješenje. Borba s aknama bila je dugotrajan proces ispunjen pokušajima, pogreškama, razočaranjima i povremenim, često kratkotrajnim poboljšanjima. Dugo sam imala osjećaj da stojim na mjestu, da ulažem trud, a ništa ne dobivam zauzvrat. Ipak, onda je jednom došao dan kada sam postupno počela uočavati promjene. Mislim da je to bilo nakon što sam prvi put napravila kemijski piling. Sjećam se tog trenutka vrlo jasno. Stajala sam s mamom ispred ogledala i gledala svoje lice pokušavajući shvatiti je li ono što vidim stvarno ili to samo umišljam. Koža mi je izgledala glađe, ujednačenije, a crvenilo je bilo manje izraženo. U tom sam se trenutku rasplakala od sreće. Prvi put nakon dugo vremena imala sam osjećaj da se nešto stvarno mijenja, da trud ipak nije bio uzaludan. To su bile prve konkretne promjene koje sam mogla vidjeti i osjetiti. Taj sam se dan osjećala barem trideset posto ljepše nego ikada prije u tom razdoblju i taj mi je osjećaj značio više nego što sam tada riječima mogla opisati.
S vremenom su se ti mali pomaci počeli slagati jedan za drugim. Primijetila sam da posežem za sve manje pudera, da ga nanosim tanje, s manje straha i potrebe da sakrijem svaku nepravilnost. To je bio jedan od najvećih pokazatelja napretka. Manje pudera značilo je više povjerenja u vlastito lice. Osmijeh mi se polako vratio na lice, ne zato što je koža bila savršena, nego zato što više nisam osjećala potrebu stalno se skrivati. Postupno sam gradila ono što bih danas nazvala „mini samopouzdanjem“. U tom razdoblju naučila sam koliko je teško ostati strpljiv kada rezultati izostaju ili dolaze sporije nego što očekuješ. Naučila sam da promjena rijetko dolazi onako kako je zamišljamo, brzo i bezbolno, nego najčešće uz niz sitnih koraka koji u tom trenutku djeluju gotovo neprimjetno. S odmakom shvaćam da me ovo negativno iskustvo, koliko god bilo teško, naučilo važnim životnim lekcijama. Naučilo me prihvaćanju činjenice da velike promjene ne dolaze preko noći i da se ne mogu postići naglo ni bez truda. Potrebno je postupno ulaganje, dosljednost, vjera u proces i ogromna količina strpljenja, kako prema vlastitom tijelu tako i prema sebi.
Suočavanje sa strahovima i nova – Ana Burazer
Svjesna sam da akne nisu najveći problem na svijetu. I danas često pomislim kako, ako je ovo bilo nešto najteže s čime sam se morala nositi, mogu biti zahvalna. U tom smislu, hvala Bogu da su to bile „samo“ akne. No to ne umanjuje činjenicu da su u tom razdoblju imale snažan utjecaj na moj život, samopouzdanje i mentalno zdravlje. Bile su izazov koji me prisilio da se suočim sa sobom, svojim strahovima i vlastitim očekivanjima.
Posebno sam zahvalna na podršci svojih roditelja. Njihovo strpljenje, razumijevanje i stalna prisutnost bili su neprocjenjivi, kako u emocionalnom tako i u materijalnom smislu. Bez njihove podrške teško bih izdržala dugotrajan proces pokušaja, terapija i razočaranja. Njihova vjera u mene bila je često jača od moje.
Danas, iako više ne mogu reći da se borim s aknama jer je ta faza mog života ipak iza mene, svjesna sam da tragovi ostaju. I dalje imam proširene pore i nepravilnosti koje me ponekad podsjete na sve što sam prošla. No razlika je u tome što se danas mogu pogledati u ogledalo i vidjeti sebe, ne samo kožu. Mogu prihvatiti i zavoljeti sebe točno onakvu kakva jesam, sa svim nesavršenostima koje su dio mog puta.
Upravo zato želim potaknuti svakoga tko ovo čita, a trenutačno se nalazi u sličnoj borbi, da ne izgubi nadu. Znam koliko se lako može pomisliti da rješenje ne postoji i da će stanje zauvijek ostati isto, ali to jednostavno nije istina. Put može biti dug, iscrpljujuć i pun sumnje, no pomaci su mogući. Rješenje postoji, čak i kada se čini daleko i nedostižno. A do tada, važno je znati da akne ne određuju našu vrijednost niti našu ljepotu.
Ovo me iskustvo naučilo zahvalnosti, strpljenju i suosjećanju prema sebi i drugima. Naučilo me da vrijednost osobe ne počinje niti završava s onim što vidimo na površini. Imali akne ili ne, i dalje smo lijepi, vrijedni i dovoljno dobri. Akne su bile dio mog života koji mi je oduzeo mnogo bezbrižnosti, ali dao mi je perspektivu. Naučio me da se identitet ne gradi na savršenstvu, nego na sposobnosti da izdržiš, prilagodiš se i nastaviš dalje, čak i kada se ne osjećaš najbolje u vlastitoj koži.
