U svijetu suvremenog regionalnog popa i alternativnih žanrova, rijetke su umjetnice koje s toliko vizionarske jasnoće upravljaju svakim segmentom vlastitog identiteta. Od samog odabira umjetničkog imena do precizno osmišljene estetike, produkcijske kontrole i autorskog pečata, ona izgrađuje prostor u kojem se roza estetika, ranjivost i klupski ritmovi pretvaraju u izraz čiste autorske snage. U nastavku donosimo razgovor o emancipaciji, ženskoj solidarnosti na sceni, oslobađanju od očekivanja te vizualnom i glazbenom jeziku iza njezinih najnovijih projekata. Razgovarali smo s Lucijom Polić – bejbe.
Ime bejbe u pop kulturi često ima pokroviteljski, infantilizirajući prizvuk kada ga upotrebljavaju muškarci. Međutim, ti si tu riječ preuzela, dala joj vlastitu dozu slatkoće i pretvorila je u svoj brend. Koliko ti je bilo važno subvertirati taj pojam, kroz svoje umjetničko ime oduzeti mu tu pasivnu ulogu te od njega napraviti simbol vlastite autorske kontrole?
Možda ljudi na riječ bejbe/baby gledaju kao na nešto umanjujuće, kao da je riječ o nekome tko je u pasivnoj ulozi. Ali meni je ta riječ oduvijek imala super pop-estetiku i vizualnu notu koja mi se sviđala. I prije početka moje karijere to mi je neko vrijeme bio nadimak, pa mi je imalo smisla uzeti to i kao autorsko ime. Nisam previše teoretski razmišljala o tome na samom početku, ali sam kroz rad shvatila koliko mi je dobro nositi to ime jer je ono s vremenom postalo pravi odraz mog glazbenog stvaralaštva. Za mene će ta riječ uvijek i biti upravo to – moj autorski rad, moja glazba i moja vizija. To mi je daleko važnije od toga kako se ta riječ inače doživljava ili što predstavlja u drugim kontekstima.
Dolaziš iz Širokog Brijega, a svoj si put gradila samostalno – preko mreža, estetike i autorskog rada, sve do Zagreba i Splita. Mlade žene u manjim sredinama često se suočavaju s dvostrukim očekivanjima okoline. Koliko ti je stvaranje vlastite glazbene i vizualne estetike poslužilo kao prostor osobne emancipacije i bijega od nametnutih društvenih okvira?
Dok sam živjela u rodnom gradu, bila sam povučenija i više me bilo strah izražavati se, ali odlaskom na faks oslobodila sam se tog osjećaja da stalno analiziram svaki svoj pokret. Ne mislim da je samo malo mjesto utjecalo na mene, nego više moja povučena osobnost u tim godinama. Uvijek sam radila na sebi, pokušavala se izvući iz toga i iskoristiti svoj talent. Po prirodi sam oduvijek bila jako neovisna. To nešto u meni stalno me guralo da si postavim temelje kako bih mogla živjeti onako kako je najbolje za mene, pa je selidba bila moj prvi korak.
Nakon prvih nekoliko demosa koje sam složila i realizirala u studiju s prijateljem, pustila sam glazbu van da vidim postoji li publika za mene i ljude kojima je to dobro. Moja glazba od samog je početka popraćena vizualima, bilo da su to fotografije, spotovi, lyrics videi ili vizualizeri. Sve to osmišljavam i realiziram sama ili u kombinaciji s prijateljima i suradnicima. Svaki moj projekt bio je dio jedne ere odrastanja i traženja sebe kroz različite medije. Trudim se dati si prostora i vremena da shvatim što i kako dalje te da gradim buduće projekte na temelju svega što naučim iz prošlih.
Bez tuđih očekivanja
Žene se u glazbenoj industriji često dijeli na ekstremne predloške – ili moraju biti glasne i buntovne ili tihe i potčinjene. Tvoj EP Glasne tišine samim nazivom spaja ta dva pola. Što za tebe znači ta “glasna tišina” i koliko je u današnjem svijetu, koji konstantno traži žensku prilagodljivost, zapravo radikalan čin ostati dosljedna vlastitom unutarnjem glasu?
EP Glasne tišine nastao je jer je to doslovno bilo sve ono što sam htjela reći, a nisam znala kako u stvarnom životu, pa sam to pretvorila u pjesme. Za mene su glasne tišine sve te neizgovorene dileme, emocije i trenuci kada se nisam znala zauzeti za sebe jer sam se bojala hoću li reći nešto pogrešno. Kroz glazbu sam našla način da sve to izrazim i od toga stvorim nešto svoje. To je bio moj prvi ozbiljniji projekt i razdoblje u kojem sam očvrsnula, natjerala se izaći iz zone komfora i podijeliti svoj rad s ljudima. Od nas žena očekuje se da budemo promišljene, konkretne i prilagodljive, da slučajno ne bismo bile too much ili ispale u krivu. Upravo zato mi je bilo lakše sve te stvari izreći kroz pjesme nego uživo. Ali ne postoji nikakav vodič za život niti moramo biti savršene. Moj prvi korak u zauzimanju za sebe bio je upravo taj da prestanem živjeti po tuđim očekivanjima i da više slušam sebe, jer ako neću ja – neće ni drugi.
Alternativna pop i EDM/trap scena na Balkanu i dalje se u velikoj mjeri oslanjaju na muške producente i beatmakere, dok se od glazbenica često očekuje da budu samo „lice i vokal”. Kroz PRINCESS POP i novi EP PINK A POCA LIPS :* jasna je tvoja vizionarska uloga u produkciji, vizualima i moodboardima. Srećeš li se s (nesvjesnim) mikroagresijama gdje te ljudi u studiju prvo dožive kao izvođačicu, a tek onda kao potpunu autoricu i vizionarku projekta?
Ljudi te u studiju dožive onako kako se postaviš, kao i bilo gdje drugdje u životu. U studiju se nikada nisam osjećala neugodno jer s producentima uvijek nađem zajednički jezik. Od prvog sessiona kroz razgovor shvatimo međusobne mogućnosti, a onda kroz rad surađujemo ovisno o onome što tko donosi na stol. Nisam producentica, ali imam dobro uho, jasno iskomuniciram ono što čujem i ne bojim se dati savjet ili smjernicu. Mislim da općenito na sceni, i kod nas i vani, ima puno više producentica nego što se misli, jer je većina glazbenika danas puno više od jedne uloge.
Rijetko srećem ljude koji su samo pjevači ili samo producenti. Svi uglavnom i pišemo, aranžiramo, poznajemo instrumente i razumijemo cijeli proces. Na kraju je sve stvar međusobnog upoznavanja. Meni je najbitnije u studiju raditi s nekime tko razumije moje reference, poznaje moj ukus i tko se zajedno sa mnom ne boji istraživati i raditi nešto novo i drugačije.
Pjesma Vatra s Miach postala je fenomen, no izvan samog hita, predivno je vidjeti kako mlade umjetnice na hrvatskoj sceni stječu prostor bez nametnutog natjecateljskog duha koji je medijski dugo bio prisutan među pjevačicama. Kako gledaš na tu žensku solidarnost i koliko ti je bitno građenje novog vala scene koji počiva na kooperaciji, a ne na rivalstvu?
Miach i ja obje radimo ono što volimo, pa mi je još draže što smo to mogle raditi skupa. Obožavam dijeliti interese s prijateljima i dobrim ljudima, a pogotovo mi je drago kada je žena u pitanju jer se nekako još bolje razumijemo. Trenutno na sceni ima nešto manje cura, pa je baš zbog toga bitno imati međusobnu podršku. S njom i ostalim prijateljicama iz industrije uvijek volim pričati, tražiti savjet i čuti na čemu novom rade.
Sve mi jedna s drugom o glazbi pričamo s onim pravim uzbuđenjem, kao djevojčice. Iskreno mi je drago zbog uspjeha svake žene na sceni jer kada jedna od nas napravi nešto veliko, to automatski otvara vrata i ostalima. Mislim da smo već neko vrijeme u eri eksperimentiranja sa žanrovima koja dolazi i kod nas. Volim kad me neka nova glazbenica ili pjesma ugodno iznenadi; što je scena raznovrsnija, to mi je zanimljivije biti dio nje. Baš sam ponosna na sve cure koje rade, trude se i daju dio sebe publici kroz svoj rad.
Novi EP PINK A POCA LIPS :* i koncept PRINCESS POP u fokus stavljaju rozu boju i naglašeni hiper-feminitet. U patrijarhalnom društvu sve što je izrazito „ružičasto” ili „djevojačko” često se otpisuje kao trivijalno i površno. Kako kroz korištenje roze boje i kreiranje raznih alter-ega u pjesmama zapravo koristiš žensku estetiku kao alat moći i umjetničkog izražavanja?
Roza me prati cijeli život. Odmalena je to boja kojoj prirodno gravitiram i jednostavno sam sretnija i opuštenija kada sam okružena njome, pa mi je bilo potpuno logično da postane i dio mog glazbenog identiteta. Smiješno mi je kako od tih rodnih podjela i dalje ne možemo pobjeći. Kad žene nose ili vole rozu, na to se često gleda kao na još jednu uobičajenu žensku stvar. S druge strane, kad muškarci nose roza komade, oni su viđeni kao samopouzdani, alternativni i kul.
Meni je ta boja izuzetno snažna sama po sebi i ne vidim zašto se doživljava kao nešto manje vrijedno ili površno. Razne persone koje provlačim kroz pjesme postale su moj okvir kroz koji pronalazim način da najbolje pokažem ono što jesam i izgovorim ono što mislim. Ne osjećam da moram mijenjati boju ili bilo što u vezi sebe i onoga u čemu iskreno uživam samo da bi me netko shvatio ozbiljno. To je estetika koja me ispunjava i u kojoj se osjećam potpuno svoja.
U intervjuima otvoreno govoriš o nervozi i unutarnjim dijalozima prije izlaska na scenu. Od žena u javnom prostoru zahtijeva se apsolutna savršenost u svakom trenutku. Koliko ti dopuštanje samoj sebi da budeš ranjiva, pa i da priznaš tremu, pomaže da izbjegneš zamku nužno toksičnog perfekcionizma?
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim da samopouzdanje i perfekcija uopće nisu isto. Prije sam mislila da me manjak samopouzdanja u životu koči i da zbog toga neću moći imati dobar nastup. Ali svaki put kad bih pokušala glumiti nešto što nisam, osjećala sam se kao da imam dvije lijeve noge. Zato sam se jednostavno pomirila s time da želim uživati u glazbi na svoj način, jer publika to odmah osjeti.
Nikada mi nije bilo teško javno priznati tremu, to mi je najnormalnija stvar na svijetu. Kod mene trema uglavnom dolazi iz toga što u svojoj glavi unaprijed stvorim pritisak da moram ispuniti tuđa očekivanja, da publici mora biti najbolje na svijetu i da sve mora biti prezabavno. A u realnosti ne mogu utjecati na to kako će drugi doživjeti nastup, nego samo dati sve od sebe. Onog trenutka kad vokaliziram tremu, ja je izbacim iz sebe i skinem taj teret. To je onaj najčišći ljudski moment koji te samo još više poveže s publikom.
bejbe – klub je romantično mjesto
Kao studentica grafičkog dizajna sama osmišljavaš vizualni jezik svog rada. Kada žena kontrolira objektiv i vizualnu narativu vlastitog tijela i glazbe, mijenja se i način na koji je publika promatra. Što za tebe znači stvoriti vizual koji nastaje iz ženskog pogleda (female gaze), namijenjen vlastitom užitku i izražavanju, a ne muškoj konzumaciji?
Sudjelujem u svemu oko svoje glazbe jer tako imam potpunu kreativnu kontrolu. Ne želim se osjećati kao da sam samo model u vlastitom projektu, nego želim u potpunosti ostvariti viziju koju sam zamislila u glavi. Izuzetno mi je bitno da kod takvih odluka slušam isključivo sebe jer tako ne gubim fokus s onoga što moj projekt u svojoj srži jest i puno lakše prenesem emociju.
Primijetila sam da kad drugi ljudi paze na ženu u kadru, skoro uvijek paze s tom podsvjesnom odlukom da ona jednostavno mora izgledati lijepo. Mislim da svi imamo taj pritisak negdje u glavi. Ali ja u startu odbijam da me pojede ta ideja da baš moram biti “lijepa” ili na određeni način zanimljiva na vizualu da bi i sam projekt bio dobar. To dvoje nema nikakve veze jedno s drugim. Za mene ženski pogled i stvaranje za vlastiti gušt znače to da se dobro osjećam u svojoj koži, pratim svoju ideju i radim stvari kako osjećam da je najbolje, bez preispitivanja i razmišljanja o tome kako bi netko drugi htio da izgledam.
Eksperimentiranje sa žanrovima
Klupska i EDM kultura povijesno su spajale slobodu i oslobođenje, ali su prostorom često dominirali muškarci za miksetama. Tvoje nove pjesme donose ljetni, plesni i klupski vibe. Što za tebe predstavlja klub – je li to konačno prostor u kojem žena može u potpunosti posjedovati svoje tijelo, ples i pokret bez straha od tuđeg procjenjivanja?
Meni je klub zapravo jako romantično mjesto. Svi se spremamo za izlazak, pazimo kako izgledamo i idemo van s tom idejom nekog obećanog provoda. Klub može i ne mora uvijek biti sigurno mjesto za ženu, ali je definitivno prostor u koji žene idu s idejom da se opuste i zabave. Pjesme s mog novog projekta govore upravo o tim situacijama iz izlaska i opisuju ona pozitivna iskustva kojima svi težimo – da u klubu upoznaš nekoga, da ti se netko svidi, da ti bude najbolje ikada i da jednostavno uživaš u trenutku. Htjela sam prenijeti tu energiju i taj osjećaj kad ideš van i nadaš se da će se dogoditi nešto pamtljivo.
Odrastala si slušajući Skrillexa, elektroniku, techno i progressive trance – žanrove koji se u pop medijima rijetko u startu vežu uz mlade djevojke. Smatraš li da je vrijeme da konačno razbijemo te zastarjele pretpostavke o tome što bi mlađe glazbenice „trebale” slušati i stvarati, i kamo te ta žanrovska širina nosi u budućnosti?
Nema nikakvih pravila o tome tko što želi slušati; sigurno nisam jedina žena koja je slušala ili sluša navedene žanrove. Svi sve slušamo jer je svima cilj istražiti sve opcije, pogotovo sada kada se toliko žanrova krenulo ispreplitati. Mislim da bi svi trebali slušati ono što u nama budi neku emociju ili osjećaj; za mene je to uvijek bila elektronika, ali s druge strane i Lana Del Rey. Nema kalupa za slušanje prave glazbe, mislim da je kul i iskreno ako te sve zanima. U budućnosti se planiram više posvetiti i produkciji kako bih i sama mogla eksperimentirati sa žanrovima koji me zanimaju.
Fotografije: Matej Jurčević, Matea Božić
Pogledajte i:
