Nešto je privlačno i šarmantno u pričama o ljudima koji ne samo da osvajaju svijet, nego na tom putu ne zaboravljaju odakle su krenuli. Glumačka ekipa okupljena oko predstave Evo Evo napravila je upravo to – s ponosom na vlastite korijene i nezaustavljivom kreativnom energijom, osvojili su zahtjevnu londonsku publiku, pokazavši da priča o traženju pripadnosti ne poznaje granice.
Dok s osmijehom poručuju kako osjećaju da su tek na početku i kako ih raduje sve ono što tek dolazi, najviše ih veseli što je njihova predstava pronašla put do srca ljudi najrazličitijih kulturnih pozadina. Jer na kraju dana, želja da pronađemo “svoje ljude” univerzalni je jezik koji svi razumijemo.
U iznimno ugodnom i nadahnutom razgovoru, uskočio sam na kratko u njihov dinamični kreativni svemir i otkrio kako je ova talentirana ekipa uspjela otvoriti prostore susreta koji londonsku publiku ostavljaju bez daha – i zašto je ovo tek prva stanica na njihovom uzbudljivom međunarodnom putovanju. No, prvo da ih doslovno predstavim, školski, prije nego što pročitate njihove odgovore. Biografije su im impresivne i mi im držimo fige na nužno trnovitom umjetničkom putu.
Klara Kaliger
Klara Kaliger je glumica, scenaristica i redateljica s bogatim iskustvom u kazalištu, na filmu, televiziji. Nakon godina glumačkog obrazovanja, nastupa, autorskog kazališta i suosnivanja prvog improv. kazališta u Hrvatskoj, 2020. godine magistrirala je na prestižnom RADA-i i Sveučilištu Birkbeck u Londonu. Njezini autorski kratki filmovi Back of the Net i Hopes and Beans osvojili su brojne nagrade, dok njezine glumačke uloge obuhvaćaju sve – od autorskih predstava i ekraniziranih projekata do glasovnih uloga u vodećim (AAA) videoigrama. Klara je 2025. godine izabrana u program Talents Sarajevo (povezan s Berlinaleom), a 2026. ušla je u finale programa Comedy Lab u sklopu TorinoFilmLaba. Uz umjetnički rad, djeluje i kao dramska pedagoginja posvećena radu u zajednici kroz suradnju s brojnim kazališnim družinama i humanitarnim organizacijama.
Filip Mayer
Filip Mayer je glumac i filmski autor s londonskom adresom. Svoju je karijeru započeo u Hrvatskoj ostvarivši niz zamijećenih filmskih i televizijskih uloga. Formalno glumačko obrazovanje započeo je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a nastavio na renomiranom Royal Central School of Speech and Drama u Londonu. Među njegovim ostvarenjima na ekranu ističe se uloga u HBO-ovoj seriji Uspjeh u režiji oskarovca Danisa Tanovića, kao i glavna uloga u dugometražnom filmu F20, za koju je nagrađen priznanjem za najboljeg glumca na više međunarodnih filmskih festivala.
Iva L. Šimić
Iva L. Šimić je hrvatska glumica s adresom u Londonu čija karijera obuhvaća kazalište, film i stand-up komediju. Raspon njezinog rada proteže se od glavnih uloga u Hrvatskom narodnom kazalištu do međunarodnih filmova nagrađivanih na priznatim svjetskim festivalima. Diplomirala je na Stand-Up Comedy Labu u sklopu Soho Theatrea te magistrirala produkciju na Royal Central School of Speech and Drama. Osim glumačkog djelovanja, ostvarila je značajno iskustvo u općem menadžmentu na londonskom West Endu te surađivala s vodećim svjetskim kreativnim festivalima, poput Cannes Lions. Nositeljica je britanske vizije Global Talent.
Harun Ćehović
Harun Ćehović je glumac s bogatim međunarodnim iskustvom koji je svoje kazališne i filmske uloge ostvario diljem Europe i SAD-a – od Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, preko Italije, Slovenije i Grčke, pa sve do Velike Britanije i Amerike. Među njegovim novijim ekranskim projektima ističu se uloge u serijama i filmovima The Librarians: Next Chapter, Cos Te Costa i Komar. Diplomirao je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a magistarski studij završio je na prestižnom RADA-i u Londonu. Koautor je nagrađivanih predstava The Last Time I Saw Caileigh i Evo Evo, podržanih od strane Arts Council England, koje su izvođene u Velikoj Britaniji i SAD-u. Tečno govori engleski, bosanski, hrvatski, srpski i njemački jezik te je također nositelj britanske vizije Global Talent.
Pa krenimo s razgovorom…
Kako je izgledao vaš glumački i autorski put od regije do prestižnih londonskih akademija poput RADA-e i Royal Central School of Speech and Drama te što vas je u Londonu primarno povezalo?
Klara: Odrastala sam a na kazališnim daskama učilišta ZKM-a i nekako sam oduvijek znala čime se želim baviti. U London me privukla ta ogromna raznolikost i bogatstvo kazališta i filma te otvorenost i mogućnosti nezavisne scene. Ovdje sam završila magisterij na prestižnoj Royal Academy of Dramatic Art i od tada se bavim kazalištem, filmom, glumom za videoigre, vođenjem dramskih radionica… Nas je kao tim povezalo to što smo s istog područja i što smo kolege – a kombinaciju toga rijetko je naći u Londonu!
Iva: Rođena sam Splićanka, a glumu sam diplomirala na sarajevskoj akademiji. Imala sam sreću raditi s nekim od najboljih imena bh. teatra, kao i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru, ali već me tijekom studija glume počela zanimati i produkcija pa sam godinama radila za Sarajevo Film Festival i teatarski festival MESS.
Tijekom pandemije, uz malo previše vremena za introspekciju, odlučila sam dodatno razvijati taj interes i upisala magisterij kreativne produkcije na Royal Central School of Speech and Drama. London ti stvarno otvara mogućnost da budeš nekoliko stvari odjednom. Tako sam uz glumu ovdje radila i u kazališnoj produkciji na West Endu, za Sony Music i Cannes Lions, najveći festival kreativnosti i marketinga na svijetu. Nas četvero u Londonu spojili su iskustvo života u dijaspori i zajednička umjetnička pozadina, ali i želja da istražujemo teme koje su nam bliske i ispričamo priče koje bismo i sami voljeli gledati.
Filip: Moj glumački put započeo je još u djetinjstvu, kroz film i televiziju u Hrvatskoj. Nakon što sam diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, odlučio sam nastaviti obrazovanje u Londonu, na Royal Central School of Speech and Drama. Kao autore i glumce prvenstveno nas je povezalo zajedničko iskustvo života u inozemstvu, sličan kulturni prostor iz kojeg dolazimo i potreba da kroz kazalište progovorimo o vlastitim iskustvima.
Harun: Nakon što sam završio Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, suočio sam se s onim vječnim pitanjem: što dalje? Postojao je i strah od stvarnosti traženja posla. Zato sam odlučio aplicirati na poslijediplomski studij na nekoliko akademija u inozemstvu, u nadi da će me primiti barem jedna.
Primljen sam na pet, a nakon istraživanja i dobivene stipendije odlučio sam se za Royal Academy of Dramatic Art, jednu od najprestižnijih glumačkih škola na svijetu, koju su završili neki od najvećih glumačkih velikana. Smjer MA Theatre Lab izuzetno mi je mnogo dao jer je moje prilično konvencionalno glumačko obrazovanje, na kojem sam zahvalan, nadogradio znanjem kreiranja autorskih projekata, produkcije i režije.
Predstavu koju sam radio kao magistarski rad nakon studija počeo sam igrati u Londonu, gdje su mi ljudi savjetovali da apliciram za sredstva Arts Council Englanda. Tu zapravo počinje priča koja me zadržala u Londonu: četiri projekta financirana od strane Arts Councila u posljednje dvije godine, britanska i američka turneja te nekoliko TV i filmskih projekata, ovdje i u regiji.
U Londonu sam se pronašao i jako volim raditi u sustavu u kojem, ako imate ideju, možete ući u proces apliciranja za njezino financiranje. Taj proces zna biti dug i težak, ali je pravedan: novac dobivate bez veza i “kava”. Taj me sustav oduševio. A ono što nas je četvero povezalo jest činjenica da smo svi s Balkana i da nam je ovdje nedostajao onaj dašak doma. Upravo zbog toga u početku smo se okupili kao ekipa, privatno, a iz tog druženja rodila se i ideja za predstavu.
Kava, cigarete, praktično…
Što za svakoga od vas osobno znači prepoznatljiva fraza „Evo Evo” i kako se taj specifičan odnos prema vremenu – mjeren kavama i cigaretama – pretvorio u kazališni jezik?
Klara: “Evo Evo” po meni je oličenje tog pristupa prema vremenu i životu, specifičnog za naš mentalitet. Pomalo, lako ćemo, evo samo što nismo, evo da popijem kavu, evo da zapalim… Što, naravno, ima i svoje pozitivne i negativne strane. Koncept predstave zapravo je nastao vrlo organski. Dugo smo se vremena sastajali kako bismo napravili predstavu skupa, no ti pokušaji proba uvijek bi se pretvorili u čavrljanje uz kavu i cigarete – i kad god bismo planirali započeti nešto praktično, provlačio bi se taj “evo, evo”, samo da nešto… Onda smo u nekom trenutku prosvjetljenja shvatili da bi upravo to trebao biti format i koncept predstave: metateatarska igra pokušaja stvaranja predstave kad ti vlastiti mentalitet staje na put – i odatle je krenuo cijeli proces. Kad bismo na probama ili sastancima primijetili nešto u svojem ponašanju što je odražavalo taj “evo, evo” pristup, našli bismo način da to pretočimo u kazališni jezik i uključimo u predstavu. Uz mnogo smijeha, naravno.
Filip: Kava i cigareta kod nas često nisu samo navike, već svojevrsni rituali druženja, razgovora i povezivanja. Zanimljivo nam je bilo istražiti kako se taj naš mentalitet, u kojem vrijeme ponekad teče nekim drugim ritmom, sudara s užurbanim londonskim načinom života. Upravo smo kroz takve svakodnevne situacije, humor i improvizaciju gradili kazališni jezik predstave.
Koliko u likovima i situacijama na sceni ima vaših autentičnih, privatnih iskustava života i rada između različitih kultura?
Iva: Ima ih dosta, iako ne uvijek u doslovnom smislu. Kroz humor i kazališnu igru naša osobna iskustva pretvaramo u situacije u kojima se mogu prepoznati i drugi. To mogu biti apsurdni pokušaji integracije u drugu kulturu, ali i razlike u svakodnevnim navikama. Primjerice, u Londonu se kava često pije “s nogu”, u trku prema sljedećoj obvezi, dok je kod kuće sasvim prirodno zasjesti i uživati na suncu. Upravo su te razlike zanimljive jer pokazuju koliko kultura oblikuje naš odnos prema vremenu i svakodnevnom životu.
Harun: Predstavu smo stvarali bez ikakvog teksta ili predloška, tako da je sve što se na kraju našlo u finalnom proizvodu došlo iz nas. Neke scene nastale su iz naših osobnih iskustava, koja smo zatim pretjerali i prilagodili sceni, a neke ideje došle su iz neizravnih iskustava, iz svega što smo živjeli i vidjeli vani. Kada stvarate autorski projekt, sve na neki način mora poteći iz vas i morate sebi dopustiti dovoljno slobode da svoja iskustva i ideje podijelite s ljudima s kojima radite. Mnogo toga na kraju ne uđe u predstavu, iz ovih ili onih razloga, ali ono što ostane – upravo to postane predstava.
Na sceni se bavite kompleksnošću balkanske kulture i rušenjem stereotipa – kako na taj specifičan humor i kaos reagira britanska publika, a što očekujete od reakcija domaće publike?
Harun: Reakciju publike nikada ne možete predvidjeti. Osobno se uvijek trudim tražiti neku vrstu iskrenosti koja je prepoznatljiva svima, bez obzira na kulturu i pozadinu. Humor je samo alat, a mi Balkanci, vjerujem, vrlo smo vješti u tome da kroz humor iskažemo istinu, bilo da je riječ o našim osobnim iskustvima ili o onima koja poznajemo iz druge ruke.
Mislim da publika, odakle god dolazila, dobro reagira na iskrenost i autentičnost. Zato je i britanska publika veoma dobro prihvatila taj naš, za nas tako tipičan humor. Što očekujem od domaće publike? Teško je to reći jer se to nikada unaprijed ne zna. Ali činjenica je da smo do sada igrali pred ljudima iz različitih kultura i dijelova svijeta te da su se svi mogli pronaći u predstavi. Zato se nadam da će se i naša domaća publika u njoj prepoznati.
Filip: Zanimljivo je koliko je naš humor zapravo univerzalan. Britanska publika možda ne razumije svaku kulturnu referencu, ali vrlo dobro prepoznaje odnose, apsurd i emocije koje stoje iza njih. Od domaće publike očekujem nešto drukčiju reakciju, možda neposredniju, jer će u mnogim situacijama vjerojatno prepoznati sebe, svoje obitelji ili ljude koje poznaju.
Evo, evo – uspjeh
Kako je izgledao kreativni proces suradnje s uglednim britanskim autorima kao što je dramaturg Paul Siretta i koreograf Marko Stamenković te u kojoj je mjeri međunarodni tim obogatio vašu originalnu priču?
Klara: Paul je bio moj profesor na RADA-i i on je uistinu nevjerojatan stručnjak za dramski tekst, a pritom i predobra osoba. Njegov način rada vrlo je nenametljiv, on je kao dramaturg u procesu vođen autorima i ima fascinantnu vještinu slušanja, dijagnosticiranja toga što točno tekst treba te postavljanja pravih pitanja koja otključavaju kreativna rješenja.
Njegova podrška, ali i britanska perspektiva, bile su od iznimne vrijednosti u procesu. Bilo nam je jako važno da predstava ne bude “samo za naše ljude”, tako da nam je on kao Englez i pripadnik neke druge generacije bio odličan orijentir.
Iva: Kad smo razmišljali o tome tko bi nam najbolje odgovarao za scenski pokret i koreografiju, Marko mi je odmah pao na pamet. Radio je s najvećim svjetskim glazbenim imenima i na mjuzikl-filmovima poput Wicked, a igrom slučaja jednom sam završila i na njegovu plesnom satu u Pineapple Dance Studios.
Iako sam sljedeća tri dana sjedala na stolicu i penjala se stepenicama kao da imam osamdeset i pet godina, imala sam priliku iz prve ruke vidjeti koliko je kreativan i kakav je izvrstan pedagog. Tako da nije bilo sumnje u to da bi nam mogao pomoći podići scenski pokret na novu razinu. Ono što mi je bilo posebno dirljivo kod svih naših kreativnih suradnika jest razina profesionalnosti, spremnosti i posvećenosti s kojom pristupaju radu. Unatoč svojim iskustvima i uspjesima, svaki put dolazili su na probe potpuno predani materijalu koji smo nas četvero osmislili te bili spremni uložiti svoje znanje i energiju u njegovo daljnje razvijanje.
Koliko je potpora britanske vlade kroz Arts Council England bila presudna za razvoj predstave i što takvo priznanje znači za mlade umjetnike s naših prostora u inozemstvu?
Filip: Potpora Arts Council Englanda bila nam je izuzetno važna jer nam je omogućila da ideju razvijemo u profesionalnu kazališnu produkciju. Osim financijske sigurnosti, takva podrška predstavlja i određeno priznanje našeg umjetničkog rada. Posebno je ohrabrujuće vidjeti da institucije prepoznaju i podržavaju priče umjetnika koji dolaze iz drugih kulturnih sredina.
Iva: Prošle smo godine na festivalu europskog kazališta Voila! u Londonu prvi put izveli radnu verziju predstave koju smo razvili vlastitim snagama, a obje su izvedbe bile rasprodane. Ove smo godine, uz potporu Arts Council Englanda, dobili priliku okupiti kreativni tim, stvoriti uvjete za daljnji razvoj predstave i podići je na novu razinu, zaokruživši je u cjelovitu, kompletiranu predstavu.
Mislim da je ovakva financijska podrška posebno važna za umjetnike koji dolaze iz manjih sredina i grade svoj put u inozemstvu. Nije uvijek lako pronaći svoje mjesto u novoj kulturnoj sredini, zato je ovakva podrška zapravo i potvrda da ima smisla ustrajati u vlastitim idejama, čak i kada nemaš pojma hoće li od njih ikada išta biti.
Predstava obiluje višejezičnošću i izravnom komunikacijom s publikom – kako funkcionira balansiranje između engleskog i naših jezika na sceni te mijenja li se dinamičnost izvedbe ovisno o sastavu publike?
Klara: S obzirom na temu, od početka je bilo jasno da će jezik biti jedna od ključnih tema. Bilo je izazovno, ali i jako zanimljivo zaroniti u taj svijet višejezičnog kazališta jer on otključava toliko novih razina značenja te kreativnih igara. U predstavi konstantno skačemo između naših jezika i engleskog, što i jest naša realnost i svakodnevica, nekad se ciljano baveći baš jezikom, kao u jednoj sceni prevođenja, gdje se kroz humor bavimo različitostima u komunikaciji između naših ljudi i Britanaca, a nekad je to miješanje jezika više “organsko”, makar je zapravo sve dobro promišljeno i s namjerom.
Ideja iza svega bila je da se nitko ne osjeća isključenim i da bez obzira na jezične barijere netko tko ne govori naše jezike svejedno dobije sve bitne informacije. Još jedno zanimljivo pitanje koje se otvara kod višejezičnog kazališta jest koliko toga zapravo uopće treba doslovan verbalni prijevod, a koliko publika shvaća i bez toga. Ali naravno da naši ljudi u publici ipak dobiju najviše razina i nijansi, čisto iz razumijevanja značenja i humora na više jezika.
Harun: Balans je došao potpuno prirodno. Kada nas pitaju na kojem je jeziku predstava, uvijek kažem: na engleskom, s elementima našeg jezika. Predstava ima jasnu strukturu koja se ne mijenja u odnosu na publiku, da budem potpuno iskren. Ono što se mijenja jest naša interakcija s publikom. Razgovori koje vodimo kroz cijelu predstavu ovise o tome što nam publika u tom trenutku pruži i upravo to svaku večer čini jedinstvenom.
Uostalom, i predstave s potpuno čvrstom strukturom, bez improvizacije i kontakta s publikom, unikatne su svake večeri jer smo mi ljudi od krvi i mesa koji u istim okolnostima često reagiraju pomalo drugačije. Nismo nikada imali primjedbu da netko nešto nije razumio, bila to engleska, domaća ili publika s nekog drugog kraja svijeta. Jako smo sretni što smo uspjeli u namjeri da predstava bude zaista univerzalna.
Univerzalno imigrantsko iskustvo
Rasprodali ste četiri večeri u kazalištu Playhouse East – kakve su bile reakcije naše dijaspore u Londonu u usporedbi s rođenim Britancima i jesu li jedni i drugi prepoznali iste emocije?
Filip: Naša je dijaspora predstavu doživjela vrlo osobno, kroz prepoznavanje jezika, mentaliteta i vlastitih iskustava odlaska. Britanska publika pristupila joj je iz nešto drukčije perspektive, ali nas je iznenadilo koliko su se prepoznali u istim osjećajima nepripadanja, nostalgije i potrage za identitetom. Mislim da je upravo to najveća vrijednost predstave – što kroz jednu vrlo specifičnu kulturu govori o univerzalnim ljudskim iskustvima.
Klara: Reakcije su nadmašile sva očekivanja. Naravno da je s našim ljudima posebno rezoniralo na svim razinama, što mi je jako drago jer imam osjećaj da je naša dijaspora ovdje dosta nezastupljena i nevidljiva, tako da mislim da je bitno stvarati prilike gdje se ljudi mogu osjećati kao svoj na svome i prepoznati svoje iskustvo u nečemu što vide na pozornici.
Ali ono što nas je posebno oduševilo i iznenadilo jest činjenica da su se ljudi s raznih strana svijeta i iz različitih kultura dubinski poistovjetili s predstavom. Na kraju krajeva, ima nešto univerzalno u tom imigrantskom iskustvu, velika su to i prepoznatljiva pitanja pripadanja, identiteta i bivanja “između”. Britanci su također reagirali odlično, iz neke pak druge perspektive – osim humora oduševila ih je ta nova perspektiva na kulturu o kojoj ne znaju puno te uvid u to što znači biti stranac u ovoj zemlji.
Budući da je riječ o autorskom projektu vas četvero, kako u praksi izgleda zajednički proces pisanja i glume te kako rješavate situacije kada se ni sami ne možete dogovoriti oko toga “što zapravo predstavljate”?
Iva: Nije uvijek jednostavno istovremeno biti i autor i izvođač jer se za neke ideje osobno vežeš, ali važno je znati odmaknuti se i pogledati širu sliku. Uvijek se vraćamo pitanju čemu nešto služi u predstavi i doprinosi li čitavoj cjelini, a ne samo sviđa li se to nekome od nas. Pritom nam je uvijek bilo važno da ne izgubimo spontanost i prostor za igru jer se upravo iz tog zajedničkog istraživanja često rode stvari koje nismo mogli unaprijed isplanirati.
Harun: Tu nam je dosta pomogla škola. Sve četvero smo školovani glumci i, ne želim to mistificirati, ali poznavanje glumačkih i redateljskih alata te elemenata kazališta sasvim sigurno nam je koristilo u stvaranju predstave. Na kraju je najvažnije ono što funkcionira za predstavu, za naše okolnosti i za priču koju pričamo. Od tih pitanja uvijek bismo kretali kada se nismo mogli složiti oko neke scene ili situacije. Ipak, takvih je trenutaka bilo vrlo malo. Imali smo sreću da smo, kako se kaže, kliknuli, pa su se stvari slagale prirodno i bez problema.
Fotografije: Valeriia Poholsha
