Gitarist, autor i pokretačka snaga psych-funk kolektiva nemanja, Luka Šipetić govori o novom zvuku, žanrovskim ladicama, balansiranju unutarnjeg misticizma i PR imidža te izazovima opstanka na domaćoj alternativnoj sceni.
Kad žanrovi postanu uske ladice: Rođenje Adriatic Popa
Razgovarajući s glazbenicima primjećujem da većina, užasno rado, izbjegava temu žanrova – kao da je to nadmašena, prežvakana tema. S druge strane, postoji strah od svrstavanja koji dovodi do toga da se stvaralaštvo ne izvede do kraja. Gdje ti sebe smještaš danas?
To je stvarno zeznuto pitanje. Ako poslušaš zadnja tri albuma nemanje, sve je nekako drugačije: jedan je instrumentalan i pod utjecajem turskog psych-rocka, drugi je afro-beat s pjevanjem, a treći je klupski, tropski. Nije da sam se vodio pretjerano žanrovima koji kod nas nisu bili zastupljeni, ali užasno su mi zanimljivi – stoga iako ne mogu svirati autentični afrobeat jer nisam iz Nigerije – mogu ponuditi svoje viđenje prožvakano kroz vlastiti senzibilitet.
Fora mi je bila albumima davati vlastite odrednice poput Tarot Funk ili Cosmic Disco. Međutim, kad sam krenuo raditi na novim stvarima, primijetio sam da se ponavljam. Zapitao sam se: “Zašto bih ponovno radio ono što sam već napravio?” Odlučio sam pustiti da me svaka pjesma vodi gdje želi, ako treba neka sve ide u drugi žanr , no sve sam ih obuhvatio pod zajednički nazivnik – Adriatic Pop.
Kako bi točno opisao taj zvuk?
Tekstovi su, sad kad gledam, vezani uz more i ljubav, ali više u stilu Olivera Dragojevića na “gljivama”. Ritam je sporiji, produkcija čišća, s primjesama Balearica, soft-rocka, nu-disca i suptilne elektronike, ali uz zadržavanje urbane note. Iskreno, to je više PR-ovska odrednica – kad završim materijal, razmišljam kako ga približiti ljudima. Ali želim da zadrži notu iskrenosti i ne bude samo fejk PR – ono što propagiram, to i živim. Tako da su moj vibe kupaće gaće deset mjeseci godišnje, more, prijatelji i ekstremna zabava.
Između misticizma i banalnosti svakodnevice
Vizualni i konceptualni znakovi koje si koristio u dosadašnjem radu – tarot kartice, Jung, misticizam – djeluju vrlo promišljeno i vizualno atraktivno. Koliko sve to ima veze s tvojim stvarnim unutarnjim izrazom, a koliko je riječ o konstruiranom imidžu?
Zanimaju me tarot, Tibetanska knjiga mrtvih, alkemija i misticizam, ali to istražujem u svoja četiri zida. Nekoć bi netko došao kod mene doma i vidio police pune te literature, ali to nikad ne bi zaključio po mom izgledu. Nisam lik iz Indian Shopa jer mi je to estetski cringe, ali te me teme dubinski fasciniraju.
Nisam odrastao kao dio jedne čvrste potkulture – nisam bio čisti metalac, roker ni dubber, iako sam slušao muziku i isao na festivale. Na prvu – sigurno je postojala diskrepancija između mog unutarnjeg svijeta i vanjske manifestacije. Možda se ni zato nisam previše pojavljivao u spotovima da ne kvarim dojam. PR moment oko prva tri albuma bio je svjestan izbor da se te intrigantne teme ugrade u vizualni identitet benda, ali i da izbjegnem svoje pojavljivanje. Nema lika – nemanja. (smijeh)
Kakva je bila prva reakcija okoline na spajanje tarota i instrumentalne glazbe?
Kad sam radio prvi Tarot Funk i pustio ga ljudima bez vokala, objašnjavajući da svaka pjesma prati tarot kartu, gledali su me zabrinuto i pitali: “Jesi ti okej? Tko će pjevati na ovome?” Samo su rijetki rekli da zvuči super. Ali imao sam 26 ili 27 godina i čvrsto sam vjerovao u tu ideju. Danas, sa 34 godine, možda ne bih imao toliko hrabrosti ići glavom kroz zid.
A odakle uopće ime nemanje? Zvuči kao odgovor na stanje beznađa ili suptilna klasna kritika.
Ime je nastalo u periodu jednog “stanja nemanja”. Ujedno mi je bilo zabavno što riječ gubi svoje primarno značenje kad je ponoviš stotinu puta i postaje samo frekvencijski objekt. Postojao je i taj neki sprdni moment: kad god bi netko iz Beograda došao u Zagreb, ime bi zazvučalo na jedan način, a ovdje bi neki zakačili mikronacionalističke komentare. Bilo mi je fora poigravati se s tim kontekstima. A možda je razlog i neki peti. Tko će ga znat!
Demokratizacija glazbe, traganje za “vajbom” i realnost scene
Glazbena kritika u Hrvatskoj je danas prilično svedena i skromna u usporedbi s prijašnjim desetljećima. Koliko je teško stvarati bez ozbiljnog kritičkog dijaloga?
Kritika u 70-ima i 80-ima bila je promišljenija. Danas je glazba obezvrijeđena kao roba na tržištu, ali to je ujedno proizašlo iz njezine demokratizacije. Svi danas možemo raditi glazbu bez skupih studija. Nikada ne bih razvio svoj glazbeni ukus da nisam skidao diskografije s interneta – nikada si financijski ne bih mogao priuštiti toliku količinu nosača zvuka. Slušao sam sve: od srpskih kafanskih pjesama, indijskih raga, afričkih bubnjeva do zborova. To me obogaćivalo.
U tom procesu stvaranja, često spominješ pojam “vibe”. Što točno za tebe predstavlja dobar vajb?
Moj koproducent nekad poludi jer ja u studiju samo pričam o vajbu. Drugi slušaju je li gitara čisto snimljena, je li vokal falšao, a meni je bitno komunicira li pjesma na prvu i stvara li vlastiti univerzum. Ako je atmosfera pogođena, riješili smo 50% posla – sve ostalo su finese. To je kao kad slušaš stare demo snimke Nirvane: produkcijski je šporko, ali čuješ da se unutra događa nešto veliko.
Kako balansiraš između intuicije i tehničkog znanja?
Ne znam čitati note i ne znam teorijski objasniti većinu stvari koje odsviram. No, sjednem i snimim cijeli album. Znanje je danas selektivno i lako dostupno – ako mi treba određeni akord, potražit ću ga i zaboraviti kad mi više ne bude trebao. S godinama sam naučio smanjiti ego i potražiti pomoć kad moje tehničke sposobnosti ne mogu pratiti viziju. Rad s koproducentom i bendom dao mi je novu snagu i odgovornost. Talent je ionako samo spremnost na rad i igru bez suvišnog pritiska.
Kakva je situacija na sceni nakon pandemije? Može li se živjeti od glazbe?
Troškovi turneja i opreme su se udvostručili, a malih prostora za mlade bendove gotovo da i nema. Zagreb vapi za klubovima kapaciteta oko 200 ljudi – poput nekadašnjeg KSET-a – gdje bend može prirodno rasti od 50 do 300 posjetitelja prije nego što ode u Tvornicu kulture. Ipak, mi imamo sreću što naši koncerti prolaze odlično i publika uvijek dođe. Naša je misija na svakom nastupu dati 110% sebe, stvoriti vrhunsku atmosferu i učiniti publiku glavnom zvijezdom večeri.
Fotografije: Lorina Duić, Ivana Vareško
Pogledajte i:
