Kada rasklopite ovu knjigu na radnom stolu, brzo shvatite da Francesca Melandri nije napisala klasični memoar niti historijski roman, nego je konstruirala složen, višeslojni književni mehanizam. U svojoj suštini, Promrzla stopala ponajprije “obavljaju posao” etimološke i geografske korekcije povijesti. Decenijama se talijanski poraz na Istočnom frontu u Drugom svjetskom ratu u kolektivnoj svijesti i literaturi ugodno nazivao “Povlačenjem iz Rusije”.
Etimološki ispravak povijesti i uljudni fašizam
Melandri kirurški precizno dokazuje da je taj naziv geopolitička laž i čin naknadnog brisanja, jer talijanska vojska nije marširala i ginula na teritoriju Rusije, nego po ukrajinskim selima, po Sumiju, Harkivu, Izjumu, Donbasu i obalama Dnjepra. Autorica time vraća ukrajinskom prostoru njegovu historijsku subjektnost, pokazujući kako imenovati neprijatelja ili ratište pogrešnim imenom znači već pristati na imperijalni narativ.
Iz te geografske korekcije izravno proizlazi razmontiravanje mita o “dobrim Talijanima” (Italiansky karasciò), narativa koji je društvu poslužio kao ugodno moralno utočište poslije 1945. godine. Prema tom mitu, Talijani su bili tek naivne žrtve Mussolinijeva režima, blagi vojnici koji su u kartonskim cipelama patili na mrazu i tada niti jedno zlo nisu učinili. Analitički raščlanjujući očeve zapise i arhivsku građu, Melandri ogoljuje suudioništvo i pokazuje da su talijanske snage bile agresorska vojska u službi fašizma, odgovorna za pljačke, strijeljanja i rekviriranje hrane zbog kojeg su domaći civili umirali od gladi. Autorica oca ne optužuje za monstruoznost, nego za nešto daleko opasnije i raširenije – za konformizam i sljepoću takozvanog poštenog građanina.
Francesca Melandri nudi feministčku forenziku rata i žensku infrastrukturu preživljavanja
Čitav taj proces odvija se kroz feminističku forenziku rata koja u potpunosti mijenja optiku kroz koju promatramo sukobe. Dok tradicionalna muška ratna epika fokus stavlja na mehanizaciju, tenkove, strategije i herojske uzmake, Melandri primjenjuje analizu tijela i prostora. Ona dokazuje da rat nikada nije rodno neutralan i da se bez iznimke prelama preko tijela žrtve, uspostavljajući duboku paralelu između obiteljskog ili seksualnog nasilja i geopolitičkog imperijalizma. Nasuprot muškom rušenju svjetova, autorica oslikava tihu žensku infrastrukturu održanja života – od ukrajinskih žena koje promrzlim vojnicima u hodu daju hranu ili mobitel da se jave majkama, preko skrbnih ruku u bolničkim sobama, pa sve do suvremenih ukrajinskih braniteljica i snajperistica koje ruše patrijarhalni monopol na otpor, na obranu.
Epistolarni obračun s ocem i napad na salonsku neutralnost
Formalno, knjiga funkcionira kao epistolarni esej i intiman dvoboj izgrađen na formi izravnog obraćanja mrtvom ocu. Time se dokida monološka struktura obiteljskih legendi. Umjesto da ostane pasivna slušateljica koja upija očeve anegdote o preživljavanju, kokošima i čudesnim valjenkama, kći preuzima ulogu sekundanta stvarnosti, stavlja te obiteljske priče u kontekst faktografije i pita tko je točno platio cijenu tog preživljavanja.
Pritom se prošlost neprestano preklapa sa sadašnjošću, spajajući događaje iz 1942. godine s ruskom agresijom na Ukrajinu, čime se ukazuje na kontinuitet imperijalnog nasilja i odaje počast suvremenim glasovima otpora. Konačno, ovaj tekst djeluje kao bespoštedna kritika suvremene europske intelektualne udobnosti. Melandri napada lažni, salonski pacifizam koji sa sigurne udaljenosti poručuje kako samo želi mir.
Autorica dosta precizno pokazuje da izjednačavanje agresora i žrtve pod krinkom neutralnosti predstavlja moralni bankrot. Ona razbija voajerizam zapadnog promatrača koji rat konzumira preko ekrana, podsjećajući nas da se svjedokom rata ne postaje gledanjem sa strane, nego isključivo zalaganjem vlastitog tijela i beskompromisnim moralnim izborom.
Fotografije: Fraktura
Pogledajte i:
