Kada se u javnom, našem intoksiciranom prostoru pojavila vijest o smrti, a netom prije teškoj bolesti autorice Vedrane Rudan, medijski aparati i izvršitelji doživjeli su karakterističan – kratki spoj. Nakon godina i godina u kojima su portali trgovali njezinim zdravstvenim stanjem, pakirali njezine dijagnoze u jeftine klikove i pokušavali pripitomiti njezin jezik u bezopasne aforizme za popodnevnu razbibrigu, suočavanje s konačnošću razotkriva neprobavljivost njezina opusa za (malo)građansko društvo. Fizička krhkost i borba s bolešću tek naglašavaju golu činjenicu da je njezin tekst oduvijek bio imun na jeftinu neutralizaciju.
Kada čitamo književni i novinarski opus Vedrane Rudan, mi zapravo prisustvujemo jednom duboko klasnom, rodnom i estetskom spektaklu. Kultura je, kako nam to iznova dokazuje Roland Barthes, mašina za pripitomljavanje opasnih značenja. Sva ta silna tekstualna buka koja je godinama pratila njezino ime nije bila ništa drugo doli panika patrijarhalnog poretka pred tijelom koje odbija biti tiho. Pred ženskim tijelom koje ne pristaje na narativ mirne, invisibilizirane i dostojanstvene patnje.
Vedrana Rudan nikada nije bila poželjan tekstualni ukras. Njezina pisanja nisu bila predviđena za salon niti za površinsko prelistavanje uz kavu. Njezin je jezik od samog početka bio radikalno materijalan – mješavina krvi, žuči, kućanskog rada, ekonomske traume i rečenica koje se ne završavaju s punktualnom elegancijom, nego udarcem. Kada gledamo kako mediji preuzimaju njezine citate, dolazimo do klasičnog mehanizma mode u širem, semiotičkom smislu: uzmi opasnu ideju, otrgni je iz primarnog konteksta i prodaj je natrag publici kao estetsku provokaciju. Ali Rudan je pružala otpor tom procesu. Njezin citat o tome da je danas kurva svaka žena koja misli svojom glavom nije tek zgodna retorička figura za društvene mreže; to je izravna dijagnoza stanja u kojem se ženski subjekt nalazi onog trenutka kada odluči napustiti ulogu ugodnog dekoruma.
Garment kao oklop, jezik kao operacija
Rođena u Opatiji, odrasla u siromašnom okruženju Mošćeničke Drage u obitelji ribara i majke kojoj je pod pritiskom patrijarhalnih autoriteta onemogućen profesionalni rad, Vedrana je od najranije dobi upisala traumu u vlastiti subjekt. Siromaštvo koje ju je natjeralo da zarađuje od svoje dvanaeste godine, putovanja na studij hrvatskog i njemačkog jezika na Pedagoškoj akademiji u Rijeci bez kaputa i kišobrana, s jednim jedinim poklonjenim odjevnim komadom, oblikovali su autoricu koja nije imala nikakva razloga vjerovati u građanske bajke i iluzije ugodnog života. Nije slučajno što se u suvremenom teorijskom diskursu moda i bolest susreću na istom terenu: na terenu konstitucije ovakvih likova. Što uopće znači nositi vlastito tijelo u trenutku kada ono otkazuje poslušnost? Što znači oblačiti se, pisati, prezentirati se kada medicina izrekne svoju besprizornu statistiku o rijetkom i agresivnom raku žučnih kanalića i o samo pet posto operabilnih pacijenata?
Moda je dugo funkcionirala kao mit o besmrtnosti. Od visoke mode do brzog konfekcijskog konzumerizma, vizualna industrija nas uvjerava da pravo odijelo ili pravi kut fotografiranja mogu zaustaviti protok vremena. Međutim, estetika koju je proizvodila funkcionirala je kao antimoda. To je bila moda svlačenja svih slojeva društvenog licemjerja.
“Kada je pisala o bolesti, nije pisala da bi bila utješna. Pisala je da bi preživjela i s porukom optužbe protiv društvenog licemjerja.”
Kada piše o svojoj bolesti na blogu koji je zabilježio više od deset milijuna pregleda, ili kada progovara o bolničkim hodnicima i operacijama, ona nije tražila sažaljenje. Sažaljenje je, kako bi rekao Jacques Lacan, samo još jedan način da izbjegnemo susret s realnim. Rudan nas je prisiljavala na susret s realnim. Njezin tekst postajao je operacijska sala u kojoj se bez anestezije odstranjuju društvene iluzije. Nema tu mjesta za patetičnu heroizaciju; postojanje je borba, radikalno, često prljavo preživljavanje, potkrijepljeno čašom piva i tanjurom tople riblje juhe.
Zašto ženi treba novac?
Jedan od najčešće citiranih, a ujedno i najčešće pogrešno shvaćenih iskaza Vedrane Rudan tiče se novca i njezine beskompromisne tvrdnje da je za svaku ženu na svijetu najvažnije da ima vlastiti novac te da je potpuno nebitno kako ga je zaradila. Nije to bio poziv na kriminal u vulgarnom smislu, nego beskompromisna ogoljenost marksističko-feminističke analize. Dok građanski feminizam često raspravlja o staklenim stropovima unutar korporativnih struktura i reprezentaciji u upravnim odborima, Rudan se spuštala u bazu. Ona je govorila o ženi koja ne može napustiti nasilnika jer nema za stanarinu, o ekonomskoj ovisnosti kao primarnom izvoru rodnog ropstva.
U svijetu mode i luksuza, u časopisima kao što je Elle koji po svojoj definiciji slave estetsku potrošnju, ovakva analiza djeluje kao korozivni element. Ali ona je duboko nužna. Jer estetika bez ekonomske samostalnosti ostaje samo kavez ukrašen svilom. Nemoguće je govoriti o stilu, o stilizaciji vlastitog života, ako ne posjedujete materijalna sredstva da taj život uopće kontrolirate.
Rudan je razbila mit o romantičnom siromaštvu. Siromaštvo u njezinom diskursu nije bilo nikakav poligon za moralnu superiornost, nego čisto, destruktivno nasilje koje melje ljudsko dostojanstvo. Njezina ironična tvrdnja da je sponzoruša jer živi od muževa zarađivanja i nasljedstva bila je zapravo provokacija upućena lažnom puritanizmu društva koje od žena očekuje neplaćeni emocionalni i kućanski rad, dok istodobno osuđuje svaki oblik financijskog pragmatizma.
Otkazi kao medalje časti
Njezin profesionalni i biografski put bio je obilježen neprekidnim otporom. Kao novinarka, urednica na Hrvatskom radiju, kolumnistica u tjednicima Feral Tribune i Nacional te voditeljica na televiziji, Rudan je iz gotovo svih redakcija izbačena i dobivala otkaze. Njezini stavovi nisu bili nekonvencionalni radi jeftine zabave, nego su bili duboko opasni za dominantne strukture moći.
Kada je dvije tisuće i druge godine objavila svoj roman prvijenac „Uho, grlo, nož“, književna scena ostala je bez teksta. Slijedili su romani „Ljubav na posljednji pogled“, „Crnci u Firenci“, „Dabogda te majka rodila“, „Kosturi okruga Madison“, „Muškarac u grlu“, „Ples oko Sunca“ i „Doživotna robija“ te zbirke pripovjednih eseja „Kad je žena kurva / Kad je muškarac peder“. U tim je tekstovima književna kritika prepoznala autoricu koja od svog djelovanja stvara veliki performans. Bilo da se radilo o autofikciji, pseudoautobiografiji ili novinskoj kolumni, Rudan je rabila jezik koji je bio blizak svakodnevnom govoru, prožet psovkama, brutalnošću i neobuzdanom ironijom.
Psovka u njezinim rukopisima nikada nije bila puko prostačenje, nego istinski sociolingvistički šok. U društvu koje mirno tolerira obiteljsko nasilje, političku korupciju, klerofašizam i ratne zločince, a sablažnjava se nad psovkama, uporaba vulgarizama postala je jedini preostali način da se razbije armatura lažnoga građanskog bontona.
Plastika suvremene komunikacije
Njezini prepoznatljivi iskazi poput onih da ne mrzi ljude nego ih samo ne podnosi, da čovjek cijeli život živi sam dok su svi ostali samo privid te da je u životu nije vodila hrabrost, nego bezobrazluk nose u sebi ogroman viralni potencijal. U doba kada je pozitivna psihologija postala dominantna religija kapitalizma – gdje se zahtijeva neprekidni rad na sebi, optimizam i toksična produktivnost – rečenice Vedrane Rudan djeluju kao osvježavajući, katarzični šok.
“Rudan je razbila mit o romantičnom siromaštvu koje smatra čistim, destruktivnim nasiljem koje melje ljudsko dostojanstvo.”
Ona je izgovarala ono što psihoanaliza već dugo zna: čovjek je konstituiran kroz nedostatak, kroz agresiju, kroz distancu prema drugome. Priznati da ne podnosiš ljude ne znači biti zao; to znači priznati da je socijalna interakcija iznimno zahtjevan, često nepodnošljiv rad. Priznati da te vodio bezobrazluk, a ne hrabrost znači demontirati mit o epskom herojstvu i prihvatiti drskost kao jedinu preostalu strategiju otpora u svijetu koji od vas traži poslušnost.
Njezin jezik bio je jezik performativne nekorektnosti. Ali za razliku od desničarske nekorektnosti koja služi ugnjetavanju slabijih, nekorektnost Vedrane Rudan uvijek je bila usmjerena prema gore – prema moćnicima, prema Kaptolu, prema državi, prema muževima koji glume gospodare, prema društvenim konvencijama koje dave.
Privatnost, strast i unutrašnji mir – drugo lice oštrice
Paradoks Vedrane Rudan leži u procjepu između njezine javne oštrice i njezina privatnog života. Žena koja je na televiziji i u kolumnama sjekla bez milosti, u privatnosti svog doma u Rijeci živjela je mirno, s drugim suprugom, odvjetnikom Ljubišom Drageljevićem, ponosna na svoju kćer Asju, sina Slavena, posinka Olega i obožavanu unuku Katju.
U privatnom životu, kako je sama tvrdila, nikada nije psovala, prepuštajući prostački jezik junacima njezinih romana. Izvan tekstualnog bojišta bila je strastvena čitateljica koja je gutala i do desetak knjiga tjedno, opuštala se uz vrtlarenje, nošenje traperica i suprugovih košulja te obožavala odjeću mladih hrvatskih i srpskih dizajnera, s posebnom slabošću prema modnoj marki Charlie. Njezina strast prema torbicama, kojih je imala na stotine i koje je neumorno poklanjala drugima kako ne bi imala grižnju savjesti pri kupnji novih, bila je tek sitni, ljudski ritual užitka u svijetu koji je inače doživljavala kao poprište neprekidne borbe. Nije se osvrtala na prošlost niti je pravila planove za budućnost. Živjela je u sadašnjosti tvrdeći da su joj se ostvarili svi snovi, pa i oni koje nije smjela sanjati. I upravo iz te unutrašnje ispunjenosti crpila je snagu za svoje provokacije – njezini istupi nisu bili izraz frustracije, nego izraz čiste, nepatvorene slobode žene koji nema što izgubiti.
Zbogom iluzijama i život kao nepravilna rečenica
U vremenu kada se tekstovi pišu tako da ne uvrijede nikoga, gdje je svaki kut izglađen da bi odgovarao algoritmima i korporativnom sponzorstvu, pojava opusa Vedrane Rudan ostaje estetski, etički i politički događaj prvog reda. Njezin rad dokazuje da pisanje nije demonstracija stilske vještine, nego pitanje života i smrti.
“Kada je pisala o svojoj bolesti, nije pisala da bi bila utješna. Pisala je da bi preživjela i da bi javnosti pred nos izvadila transparent s porukom optužbe protiv društvenog licemjerja. I upravo u toj gesti – u odbijanju da se bude ugodan leš, u odbijanju da se prihvati medijska utihnulost – leži možda i najdublja lekcija o stilu.“
Pravi stil nije u tome što nosite na sebi; pravi stil je u tome kako nosite vlastitu istinu kada se svi oko vas pretvaraju da je ne vide. To je duševni mir, to je čaša piva, to je tanjur tople riblje juhe i to je drskost da se svima koji misle da mislite pogrešno jednostavno kaže da vam ih je žao što su glupi. Ova analiza i sjećanje stoga (nadam se) nije sentimentalna tužaljka, nego slavlje jezika koji odbija umrijeti u tišini, teksta koji ujeda i mode koja konačno ima nešto reći. A to je da ovaj život vrijedi i onda kada jednog dijela njega nema, jednog važnog dijela zvanog Vedrana Rudan.
Fotografije: Profimedia, Elle Arhiva
Pogledajte i:
