U zapadnoj kulturi 20. stoljeća majčinstvo je rijetko kad bilo samo osoban čin. Kako nam to pokazuje kulturalna analiza u knjizi Imaginarna majka: rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća figura majke sustavno je konstruirana kao ideološki parametar – od socijalističke heroine-majke, preko zapadne kapitalističke romantične majke, pa sve do današnjih medijskih etnografija koje ženi i dalje pokušavaju diktirati sudbinu. No, presjecište između društvenog mita o majci i realnog, opipljivog iskustva žene prostor je neprekidnih napetosti, krivnje i sukoba.
Kada je akademska slikarica Hana Hanak (rođena 1996. u Zagrebu, diplomirala na ALU u klasi Zoltana Novaka) rodila dijete, susrela se upravo s tim rascjepom: kako zadržati vlastiti identitet umjetnice u svijetu koji od vas očekuje apsolutno podređivanje ulozi majke? U iskrenom, nesputanom i iznimno oslobođenom razgovoru vođenom u njezinom ateljeu na Ribnjaku, Hana otkriva kako je svakodnevni kaos majčinstva prevela u likovni jezik nadolazeće izložbe koja se otvara 27.studenog u 18 sati u Galeriji Šira, prvoj službenoj galeriji Akademiji likovnih umjetnosti čiji je fokus na mladim autorima.
Kako je, intuitivno i racionalno, krenuo proces ove izložbe? Kad se zapravo u tvojoj glavi počela pripremati?
Krenulo je kad sam rodila dijete. Htjela sam nekako zadržati svoj identitet slikarice, nisam htjela postati “helikopter mama” čiji se cijeli život svodi samo oko djeteta. Nisam htjela da me to promijeni na taj način, ali sam ubrzo shvatila da ne moram bježati od toga. Otišla bih u atelje pa bi mi bilo žao što nisam s djetetom.
Kad sam bila s djetetom, bilo mi je žao što nisam u ateljeu. To me konstantno vuklo na dvije strane. Onda sam shvatila da jako puno mladih majki prolazi kroz identičnu situaciju i da je o tome ključno govoriti. Nisi loša mama ako ne želiš cijeli dan biti doma i želiš ići slikati, niti si loša slikarica ako taj dan ne odeš u atelje, nego odvedeš kćer u zoološki vrt.
Hana Hanak – 53 otvorena taba koja se ne gase
Zašto misliš da se o tome i dalje tako malo naglas govori?
Zato što je to još uvijek tabu tema. Nitko ne želi naglas izgovoriti:“Ja danas ne želim biti doma sa svojim djetetom“. To zvuči ružno u društvu koje očekuje romantičnu majčinsku žrtvu. A opet, s kime god pričam, žene jedva čekaju otići na posao da se maknu od te svakodnevne rutine.
Majčinstvo nije samo trenutak u kojem si fizički s djetetom – meni mozak neprestano radi: gdje je ona, što radi, s kim je, što će odjenuti, što će jesti? To je kao da u glavi imaš 53 otvorena taba koji nikad ne nestaju. Dodatan, neplaćeni posao za cijeli život, zvanje “biti majka”. Očekuje se da to odrađuješ s osmijehom, a ti zapravo biraš hoćeš li kroz život ići nezadovoljna ili ćeš sve to prihvatiti i staviti to na platno.
Crtanje s kćeri aktiviralo je staru ljubav prema crtanju
Kako se taj unutarnji rascjep odrazio na tvoj vizualni jezik? Koje si kodove oslobodila, a koje odbacila?
Zapravo sam se dosta oslobodila. Prije sam imala ogromna očekivanja sama od sebe. Mislila sam: ja sam slikarica, moram se izražavati isključivo strogo slikarskim jezikom, pa sam zatomljivala svoj crtež koji mi je zapravo najorganskiji i najintuitivniji. A onda sam počela crtati s kćeri doma.
Raširimo papir po podu i crtamo. Shvatila sam da sam u tome dobra i da to moram prenijeti na velika platna. To me u potpunosti oslobodilo. Vratila sam se ugljenu koji mi je ranije bio samo početna skica koju bih potom zatrpala slojevima boje. Sada povučem taj potez ugljenom i slika dobije skroz novi ritam i dinamiku.
Znači, kći ipak nije koautorica radova?
(smijeh) Ne, nije koautorica! Iako ona ima svoja platna. Stalno želi ići sa mnom u atelje, a ja sam “grozna mater” koja joj brani jer mi onda sve dira, prolijeva i premješta, što mi uoči izložbe baš i nije zgodno. Ali to zajedničko crtanje doma me vratilo tom prvom, iskonskom impulsu crteža.
Tvoje su slike iznimno slojevite. Što bi promatrač koji nije iz struke, ali voli umjetnost, trebao znati o tvojoj tehnici i načinu na koji radiš?
Vrlo sam impulzivna i volim raditi u jednom dahu. Ljudi me znaju pitati koliko mi je trebalo za neku sliku. Neke radove započnem prije godinu dana i nikako nisam zadovoljna gdje to ide – u tim slojevima tražim, tražim, tražim… I onda u 15 minuta napravim sloj s kojim budem potpuno zadovoljna. Nemam strpljenja dugo analizirati kamo slika ide, radije krenem iz početka i prebojim. No, svi ti slojevi ispod i dalje žive na platnu. Ta se emocija i energija osjete u slojevima kad netko stane pred sliku ili je stavi iznad kauča.
Kakav je tvoj odnos prema bojama, poput ove žuto-zelene koja dominira ateljeom?
Ljudima se često sviđaju moje boje, a one kod mene dolaze potpuno spontano. Živim na Ribnjaku i atelje mi je na Ribnjaku. Svako se jutro probudim, vidim to žuto drvo ispred prozora i budem presretna. To mi drvo doslovno ne da mira dok ne dođem u atelje i ne naslikam ga.
Inače sam nemirna i nezadovoljna. Na novom platnu prikazujem prozorsku dasku s barbie lutkama i našim igračkama, a u pozadini je to žuto drvo. Ako me motiv zove, lakše mi je prebojiti cijelo platno u tu žutu nego se prisiljavati na strpljenje i testirati vlastite granice.
Koliko ti je trebalo da se oslobodiš strukturnog akademizma i kanona Akademije likovnih umjetnosti?
Jako dugo. Akademiju sam završila prije pet godina. Uz dužno poštovanje, profesori tamo često nisu pedagozi nego umjetnici koji podučavaju iz svog osobnog iskustva. Prvo sam bila kod profesora Duje Jurića pa smo se stalno svađali – on bi se durio kao ljuti dečko i ne bi mi došao u klasu iduća dva tjedna (smijeh). Potom sam prešla kod Zoltana Novaka s kojim sam se isto znala posvađati “na pas mater”, ali bismo se sutradan smijali i rekli: “Ma radi kako hoćeš.” Najvažnije je bilo uspostaviti i njegovati vlastiti izričaj, umjesto da te netko stalno gura u kalup koji nisi ti.
Slikanje je muka zbog koje se nekada ne spava
Jesi li u startu imala osjećaj autoriteta u polju i samopouzdanja?
Uopće ne, mislila sam da sam užasno netalentirana! Upisala sam Klasičnu gimnaziju jer mi je mama zabranila Primijenjenu, u strahu da ću postati “narkomanka i alkoholičarka”. Dogovorile smo se za Klasičnu, ali pod uvjetom da mi plaća privatne satove crtanja. Spremala sam se kod Pavla Pavlovića u grupi s ljudima koji su već više puta pokušavali upisati ALU. Bila sam obeshrabrena i bez velikih očekivanja. Kad sam upala iz prve, bila sam u šoku.
Na prvoj godini vidjela se velika razlika u samopouzdanju i crtežu između onih iz Primijenjene i nas ostalih. Na drugoj godini profesor Vrkljan nam je otvoreno rekao: “Vas 14 je upisalo, ali samo će dvoje ili troje na kraju stvarno biti slikari.” Uopće nije stvar u talentu nego u radu. Preko ljeta sam bjesomučno crtala jer sam se osjećala najgora u klasi. I onda sam na drugoj godini odjednom “proslikala”.
Uživaš li u samom procesu slikanja?
Da budem iskrena – meni je slikanje muka. Baš kao što je piscu pisanje muka. Imati ideju koju ne možeš odmah prenijeti na platno zbog koje ne možeš spavati, pa se digneš u tri ujutro… To me opterećuje, muči me, ali ne mogu to prestati raditi.
Što objedinjuje ovu selekciju radova za nadolazeću izložbu?
To je moje osobno iskustvo. Iskustvo mlade žene i mlade majke koja voli izlaziti, družiti se, ima obaveze i dijete. Slikanjem sama sebi pojašnjavam realnost u kojoj se nalazim. Kad naslikam nas tri na WC školjci, tek mi tada dođe reality check: “Čovječe, pa ja sam mama, ja imam dijete!” U trenucima kad me hvata anksioznost da ništa ne stižem – da nisam dobra majka, ni dobra slikarica, da sam beskorisna – ja to jednostavno naslikam.
Muškarci, slikari, nikada to ne progovaraju. Oni se boje propitivati, sumnjati u sebe ili ispasti slabi. Kad dečko pogleda u ogledalo, vidi se najjačim, a žena najčešće uočava mane, iako je situacija u stvarnosti obrnut.
Koji ti je motiv bio najteži za prenijeti na platno?
Ciklus trudnica. Dok sam bila trudna, imala sam atelje na Kvatriću. Ljudi bi me sretali na cesti i čestitali mi, a ja uopće nisam imala unutarnji osjećaj da sam trudna. I onda sam počela slikati te trudne žene kako bih sama sebi približila taj status: “Aha, to sam sad ja, imam dijete u sebi.” Kasnije sam jednu trudnicu dala na dobrotvornu aukciju u Artmarku, misleći da to nitko neće kupiti. Kad se prodala, to mi je bio ogroman moment potvrdnog saznanja: moje misli i osjećaji, preneseni na platno, komuniciraju s drugima. Netko drugi je u tom radu prepoznao svoju priču.
Predstavlja li ti prodaja radova problem?
Najveći problem mi je vlastito samopouzdanje i izlaganje vlastite ranjivosti. Moje su slike iznimno osobne i teško mi ih je izložiti, pa i staviti na Instagram. Osim toga, ne produciram ogroman broj radova. Da imam stotinu slika, bez problema bih prodala 50. Ali kad imam deset slika pa prodam pet, osjećam se kao da prodajem vlastite pse! Tu moram promijeniti sklop i više producirati.
Isto tako, mama me voli i brine se za mene, pa me zna pitati: “Znaš li uopće koliko slikarica može živjeti od umjetnosti?” To te malo poljulja. Tata pak ima svoje ideje – predložio mi je da radim mozaike za groblja i živim od toga! Rekla sam mu: “Imam 30 godina, pustite me još pet godina kao mladu umjetnicu, a ako sve propadne, onda idem raditi mozaike po groblju.”(smijeh)
Izložbu kurira kustosica Marta Radman. Koliko ti je važan taj odnos koji je donio plodonosnu suradnju, čini mi se?
Marta je moja bliska prijateljica, upoznale smo se prije četiri godine dok sam bila trudna. Predivan je osjećaj imati kustosicu s kojom si u potpunosti kliknuo. Kad napišem artist statement ili prijavu za ministarstvo, pošaljem joj, a ona mi kaže: „Mila, ja znam što si ti htjela reći, ali ovo nitko neće razumjeti.” Onda mi ispreokrene pet rečenica i sve dobije savršen smisao. Izložba se otvara u petak, 27. studenog – pomaknule smo otvorenje sa srijede na petak tako da poslije možemo otići proslaviti u Alkatraz preko puta!
Kojim se autoricama inspiriraš i koje medije želiš dalje istraživati?
Volim Tracey Emin, Sophie Calle i Louise Bourgeois, a od domaćih kolegica iznimno cijenim Kseniju Turčić i njezin rad. Što se tiče medija, fali mi ulje s kojim sam radila prije trudnoće, no morala sam ga izbjegavati zbog isparavanja. Sviđaju mi se i suvremene tehnike poput airbrusha. Ipak, sve to zahtijeva novac i veći prostorni kapacitet. Trenutno dijelim atelje s još dvije kolegice što nam olakšava troškove, no sanjam o vlastitoj hali za eksperimentiranje.
Šetnja kroz radove: Podsjetnici za preživljavanje
Na zidovima ateljea nižu se platna koja beskompromisno svjedoče o svakodnevici bez uljepšavanja, donosimo kratki presjek.
- Slike bez službenih imena: Radovi uglavnom nemaju klasične nazive, osim onih s trudnicama koje nose tetovažu u obliku srčeka pa u zagradi dobiju oznaku (<3)
- Ruta s Ribnjaka i odraz u staklu: Prikaz svakodnevne rute od doma do ateljea te odraz u zgradi i trenuci u lokalnom dućanu
- Zajedno na WC školjci: Buga, pas Gora i Hana ispred WC-a kao posveta ranom stadiju majčinstva u kojem je i sam odlazak u kupaonicu bio nemoguć bez pratnje
- Roza lajna: Priča o kćeri Bugi koja je kupila najmanju rozu lajnu za čivavu kako bi sama mogla šetati obiteljskog psa Goru po kvartu
- “Baci smeće” i podsjetnici (To-Do liste): Svakodnevne obaveze poput iznošenja smeća u trenutku kad je spremljena za izlazak, uz zalijepljene papiriće s bilješkama poput Baci smeće, Depilacija, Kupiti hranu za Goru, Nazvati logopeda, Staviti u uho, Oprati kistove koje planira uokviriti i izložiti uz platna kao Notes to myself
- Poruke sebi: Platna s natpisima “Volim te” i “Volim se” kao iskreni podsjetnici o važnosti samopoštovanja uz komentar da je unatoč šalama o uništenosti zapravo samo realna
- Osobni predmeti na slikama: Motivi iz svakodnevice poput mobitela od kojeg se ne odvaja, teniske loptice psa Gora, kutije cigareta Marlboro Fine Touch i škara.
An point za kraj teksta: Umjetnost ne mora biti dosadna i uštogljena nego poštena, zabavna i autentična – stvarni život prenesen na platno bez uljepšavanja.
Fotografije: Privatna arhiva
Pogledajte i:
