Oduvijek sam voljela one velike mesnate rajčice s ljetnim mirisom i okusom koje možeš držati u ruci i jesti kao jabuku. Dovoljno ih je samo malo posoliti krupnom soli i već su savršene. Taj okus je nešto što se ne mogu zaboraviti. A onda sam nedavno pojela one uranjene rajčice iz trgovine i shvatila koliko se stvari mogu promijeniti. Okus? Kao plastika. Bez mirisa, bez sočnosti, bez onog nečega zbog čega rajčica zapravo jest rajčica. I baš me to natjeralo da se zapitam odakle uopće dolaze te rajčice koje danas jedemo?
Sumnjiva biljka i kraljica kuhinje
Rajčica je danas toliko svakodnevna namirnica da se rijetko ili nikad zapitamo odakle dolazi i kako je osvojila svijet. Iako je danas nezaobilazna u gotovo svakoj kuhinji, njezin put do tanjura bio je, lakše rečeno, kompliciran. Dolazi iz Južne i Srednje Amerike, u Europu je stigla tek nakon velikih geografskih otkrića, a isprva se promatrala s velikom dozom skepticizma. Umjesto da završi na tanjuru, dosta dugo je krasila vrtove kao neobična ukrasna biljka.
Jedna od zanimljivijih činjenica iz njezine povijesti je to da su je Europljani smatrali otrovnom. Budući da pripada istoj biljnoj porodici kao i neke poznate otrovnice (poput velebilja, otrovne i halucinogene biljke) ljudi su je izbjegavali. Ironično, rajčica sama po sebi nije bila opasna već je problem bio tanjur od kositra s kojeg su ju jeli bogatiji slojevi društva. Kiselina iz rajčice reagirala bi s metalom i oslobađala olovo i to je dovodilo do trovanja.
Zanimljivo je i da ni njezino ime nije bilo jednoznačno. Kroz povijest je imala više naziva, a znanstvenici su se dugo dvoumili kako je klasificirati. U 18. stoljeću Carl Linnaeus nazvao ju je Solanum lycopersicum, a kasnije joj je Philip Miller dao drugo ime. Kako sve inače kasni, tako su tek moderna istraživanja potvrdila njezino pravo mjesto u biljnom svijetu. Sama riječ ‘rajčica’ (odnosno ‘tomato’) vuče korijene iz astečkog jezika što podsjeća na njezino egzotično podrijetlo.
Povrće ili voće?
Iako je u kuhinji doživljavamo kao povrće, rajčica je zapravo botanički voće jer nastaje iz cvijeta i sadrži sjemenke. Kada je prvi put stigla u Europu mnoge su rajčice bile žute boje zbog čega su ih Talijani nazvali pomo d’oro, odnosno ‘zlatna jabuka’. A koliko je ova biljka danas važna govori i činjenica da su 2012. godine čak i sjemenke rajčice poslane u svemir na Međunarodnu svemirsku postaju kako bi se proučavao njihov rast u drugačijim uvjetima.
Okus koji se doslovno ne može kupiti
O rajčicama zapravo nikada nisam previše razmišljala sve dok nisam shvatila kolika razlika postoji među njima. Imala sam sreću odrastati uz domaće rajčice iz vrta gdje smo uzgajali one velike i mesnate (veće od dlana), ali i male cherry rajčice. No ono što ih je činilo posebnima nije bio taj izgled već okus. Rajčice koje dozrijevaju na suncu imaju slatkoću koju je baš teško opisati. Jedno od najupečatljivijih sjećanja vezanih uz njih koje imam je šnita domaćeg kruha, pašteta od tune i svježe ubrana rajčica koju bismo jeli rukama. Sok bi curio niz prste i sva bih bila uljepljena od njega.
Danas, kada rajčice kupim u trgovinama razlika je preočita. Nedostaje mi onaj pravi, prirodni okus. Iako postoje iznimke poput onih tamnih gotovo crnih sorti koje ipak imaju nešto višeokusa, većina kupovnih rajčica ne može se usporediti s onima iz mog vrta.
Što se tiče nutritivne vrijednosti, i tu, naravno, domaće pobjeđuju. Domaće rajčice su bogatije nutrijentima i antioksidansima, dozrijevaju na suncu što im omogućuje razvoj maksimalne količine vitamina i likopena. S druge strane, kupovne rajčice često se beru zelene i nezrele kako bi izdržale transport. Kasnije umjetno dozrijevaju plinom etilenom što smanjuje udio nutrijenata.
Možda problem nije samo u rajčicama, nego u načinu na koji danas proizvodimo i doživljavamo hranu. Sve mora izgledati savršeno, trajati duže i biti dostupno cijele godine, a pritom se negdje putem izgubi okus. I možda je upravo to ono što mi najviše smeta: rajčice danas izgledaju bolje nego ikad, ali imaju manje života nego ikad prije.
Fotografije: Pexels
