Nakon više od dva desetljeća na sceni, prepoznatljivog autorskog rada u kultnom sastavu Elemental i hvaljene zbirke poezije, Mirela Priselac Remi zakoračila je, čini se, u svoje najintimnije autorske poglavlje. Od nedavno je na svim digitalnim servisima dostupan njezin prvi samostalni album “Gola”, dok će ljubitelji vinila svoje primjerke dočekati nakon ljeta.
“Gola” nije samo naslov. Na momente djeluje čak kao svojevrsni manifest. Zvukovno pročišćen, bez repanja i kompleksnih žanrovskih slojeva, album u fokus stavlja isključivo glas i tekst. Srž albuma, na određeni način ponajbolje utjelovljuje novi singl i spot “Djevojke”. Rušeći staru antifeminističku maksimu da je “žena ženi vuk”, Remi postavlja novu, iscjeljujuću tezu: žena je ženi krug. To je, čini se, novi poziv na zajedništvo, sestrinstvo i autentičnost u svijetu koji svako malo pokušava utišati i preoblikovati ženski glas. O suočavanju s vlastitim mislima, ljepoti ogoljavanja i hrabrosti da se kaže “zaslužujem sve”, danas razgovaramo s Remi.
“Gola” doslovno zvuči kao estetski čin ogoljavanja, ali i kao politički čin odbijanja maske, bez pretjerivanja. U vremenu u kojem se od žena i dalje očekuje da istodobno budu jake, nježne, produktivne, lijepe i “zahvalne”, koliko je danas ranjivost radikalan čin otpora, a koliko zapravo luksuz koji si malo koja žena realno može priuštiti?
Za muškarca je ranjivost radikalan čin otpora, odbijanje nametnutog, srednji prst očekivanjima da budu izdržljivi, šutljivi, da gutaju emocije i ne pokazuju ih. Za ženu ranjivost je luksuz, ali onaj sitni koji si mora priuštiti, unatoč tome što možda i nije u prilici. Svijet je poprilično brutalan, nazubljen, i od nas traži, kao pravi kapitalistički okov, da budemo sve samo ne ranjivi. Produktivni, spremni, čvrsti, gluhi za potrebe, okrenuti ka “ja”, a ne “mi”. Uspjeh pod svaku cijenu, bez obzira polažemo li pritom vlastito zdravlje, mentalno i fizičko, na panj. Moj album poziva muškarce na otpor, a žene da ispruže ruku, da jedni druge nosimo. Veliki je to poziv, znam, ali negdje trebamo i početi.
U pjesmi “Djevojke” postavljaš novu paradigmu: žena je ženi krug, a ne vuk. Kako graditi žensku solidarnost u kulturi koja žene sustavno uči usporedbi, natjecanju i međusobnom nadzoru?
To je patrijarhalni poriv, biti kompetitivan, uz devizu brže-više-jače. Kad bih išla linijom manjeg otpora, rekla bih da nove obrasce trebamo ukucati u nove generacije. Ali istinski vjerujem da i starije generacije mogu promijeniti svoje načine razmišljanja, pogotovo po pitanju solidarnosti koja mi se čini kao inherentno ljudska karakteristika. Mi smo pleme, solidarno, održivo, hranjivo, samo se na to moramo podsjetiti.
…Od izgleda, preko majčinstva, do profesionalnog uspjeha? Može li sestrinstvo postati društvena praksa, a ne samo inspirativna parola?
Možda sam ja imala sreće i nailazila na žene koje su me gradile i podržavale, pa nemam previše iskustva s ovom “žena je ženi vuk” – zato meni pojam sestrinstva nije parola nego način na koji živim. Vidim to na najbanalnijim primjerima: kad dođem u dućan i vidim mamu koja gura kolica i pokušava naći boju za kosu, dok toddler luduje. Pomognem mami i zabavim dijete na par minuta uz riječi, “idi sestro, ja sam tu”. To je primjer primjenjenog sestrinstva, a ne floskula – iznimno male geste koje daju do znanja da nisi sama.
Na “Goloj” se snažno osjeća poruka: “nježno prema sebi”. No živimo u kapitalizmu koji i brigu o sebi pretvara u tržište wellness, skincare i mindfulness kao industriju. Kako razlikovati, nazovimo je “autentičnu brigu” o sebi od komercijalizirane verzije “osnaživanja”, koja ženama samo prodaje još jednu obvezu?
Vrlo jednostavno – dvaput ćeš nasjesti “na reklamu” i zagristi udicu te wellness industrije. Treći put nećeš. Nemojmo podcjenjivati vlastitu inteligenciju, ako to već čini tržište. Svatko od nas točno zna što mu odgovara i na što je spreman, do koje mjere. Onaj unutarnji glas ionako već sve zna. Veći je izazov naučiti kako ga slušati u buci koja nas okružuje. Iz vlastitog iskustva sam naučila da najbolje čujem u tišini, sama sa sobom.
Tvoje stvaralaštvo dugo je politično, ali nikad vulgarno propagandno. Vjeruješ li da je danas žensko javno govorenje o tijelu, emocijama, majčinstvu, strahu ili nježnosti jednako politično kao i govor o izborima, institucijama ili ideologiji – upravo zato što zadire u strukture moći koje određuju kako žena “smije” postojati?
Slažem se da je govorenje o tijelu, emocijama ili majčinstvu danas i politično pitanje. I iskreno, meni je to savršeno u redu, jer smo očito u potpunosti uronjeni u politiku kao praksu. Iskoristimo to da napokon u javnom prostoru otvorimo pitanje tijela, emocija, majčinstva… Neka i to napokon postanu predmeti javnog razgovora kao što već odavno zaslužujemo, umjesto da ih se proglašava “ženskim pitanjima” i šikanira, rezervirajući ih za “one tamo neke babe na svom babinjaku”. Nemojmo se gurati u mali prostor na margini stranice.
Album nastaje kroz, ili bolje rečeno “uz” majčinstvo, selidbe, ljubav, samoću i opću, globalnu nesigurnost. Kako se mijenja ženski identitet kad istodobno mora i želi biti autorica, partnerica, majka, radnica, aktivistica i nužno, vlastita emocionalna infrastruktura? I gdje je u svemu tome prostor za ženu koja samo – jest, u nekakvom zamišljenom miru?
Tijekom dana izmijenimo bezbrojne uloge, od čega nam se ponekad zavrti u glavi. Kao da na autopilotu vozimo kroz dan, tjedan, a neke i kroz cijele živote. Biram svjesnost svake od tih uloga. Da, to je teži put, jer je iscrpljujući, i jako sam umorna kad svalim sve te uloge kao neke kapute i ostanem sama sa sobom. U pjesmi “Kradljivci” upravo pričam o tom ukradenom vremenu u danu, samo za sebe ili odnos s partnerima, prijateljima, onima koji nam život znače. Žena i jest svaka od tih svojih uloga, naša sposobnost adaptiranja i metamorfoze je fascinantna. I kao u onoj staroj i nezahvalnoj poruci s ekrana, “možeš imati sve”, doista možeš, ali ne moraš uvijek i stalno. I upravo u tim malim otporima, ukradenim trenucima kad ne moraš sve, tu samo bivaš i samo jesi.
U tvojoj umjetnosti tijelo nije dekor, nego polje borbe, memorije i autonomije. U trenutku kada se diljem Europe i svijeta ponovno otvaraju pitanja reproduktivnih prava, kontrole ženskog tijela i konzervativne retradicionalizacije ženskih uloga – osjećaš li, misliš li da umjetnice imaju veću odgovornost biti glasne? Tvoje iskustvo nas uči mnogočemu…
Svjesna sam da angažiranost sa sobom nosi i posljedice, pogotovo kad si javna osoba. Ali meni umjetnost bez angažiranosti uopće nije seksi. Štoviše, imam osjećaj da umjetnost bez angažiranosti, podkonteksta ili poruke propušta priliku da učini barem mikro promjenu. Ponekad i u samoj sebi. Naravno, nikome ne možeš nametati kakvu će umjetnost odabrati i savršeno je okej imati umjetnost koja samoj sebi ispunjava svrhu, ali meni osobno, to i nije neka fora.
“Gola” odbacuje tvoj reperski štit, žanr, ironiju i višeslojnu produkciju – ostaje glas. Je li to bio estetski izbor ili egzistencijalna nužnost? (smijeh) Drugim riječima, jesi li ovim albumom prvi put progovorila bez ikakva oklopa? Je li te to oslobodilo ili ogolilo više nego što si očekivala? Kakvo je stanje na “emocionalnom terenu”?
U albumu “Gola” samo sam primijenila sve što sam do sada naučila – iz pisanja poezije, iz godina kaljenja glasa na pozornicama, pisanja… U tom smislu, ovaj solo album najopsežnije je što mogu od sebe dati. Oklope nemam, samo slojeve koje sam na “Goloj” odstranila što se više moglo. S obzirom da sam album više-manje pisala u tišini, s gitarom, pjevanje se nametnulo samo od sebe – lakše mi je bilo redati akorde i pjevati nego repati. Taj dio sebe ionako dajem u Elementalu. I jako sam sretna što imam luksuz pokazati sve svoje nijanse.
Tvoja poruka ženama nije “budi jača”, nego “zavoli se” i “zaslužuješ sve”. Ideja ljubavi prema sebi, osobito kod žena odgojenih da budu skromne, poslušne i samokritične, zapravo je subverzivna politička praksa – gotovo čin neposluha prema patrijarhalnom odgoju?
“Zavoli se” i “zaslužuješ sve” dublje su na ljestvici prioriteta odnosa prema sebi. Kad se zavoliš, nitko te ne mora podsjećati na to koliko si jaka, niti agitirati da tu snagu pokažeš. To izlazi samo od sebe, samopouzdano i nepokolebljivo. I naravno da je samoljubav čin neposluha prema partijarhatu – kad si tiha, mila i submisivna, vrlo je lako tobom upravljati. Nema tu dreke, traženja prava, protesta niti preispitivanja. Za aktivizam ili subverziju potrebno je prvenstveno voljeti sebe – kad se voliš, želiš bolje od zadanog predstanja, želiš šire ili barem jednako kao što imaju i drugi.
Dugo si bila glas društvene kritike kroz Elemental, a sada kroz solo rad ulaziš dublje u to političko polje, zvano “osobno”. Misliš li da publika još uvijek previše olako dijeli umjetnost na “privatnu” i “političku”, iako su za žene upravo intimni prostori – dom, odnos, tijelo, majčinstvo i samopoštovanje oduvijek bili političko bojište?
Priče koje iznosim u tekstovima, kako Elementala tako i sad na samostalnom albumu, uvijek su “moje”, osobne priče. A kod mene nema podjele na “privatno” i “političko”, jer sam misleće biće koje egzistira u svijetu koji je i političan. I to što kažeš da su kod žene intimni prostori oduvijek i bili politička polja, to je apsolutno istina. Rodne uloge trude se odvojiti politiku i društvena pitanja kao nešto čime se bave muškarci, takozvana “muška polja djelovanja” dok se ženu svodi(lo) na čistačicu, kuharicu, hraniteljicu, odgojiteljicu, kako bi nas se opet uguralo u kut, svelo na “ženska posla”. Ono što se propušta u toj priči vidjeti jest da žena ima genijalan i širok uvid u privatnu sferu, a s istom širinom i lakoćom se snalazi i na političkoj. Naša privatna sfera trebala bi biti naša prednost, a ne mana, u sudjelovanju i u političkom životu.
Kad bi “Gola” bila manifest, a ne album – koja bi bila njegova prva rečenica? Bi li to bio poziv na pobunu, na nježnost, na neposluh, na sestrinstvo ili na ono najteže: da žena napokon sama sebi postane dom, a ne projekt koji neprestano popravlja?
Otvaram album stihovima “morala sam mijenjat kožu, sva je bila strašno mala”… Možda je to i najjezgrovitiji poziv mog albuma: mijenjajmo se. Mijenjajmo svijet oko sebe, dopustimo si rasti i prestanimo se smanjivati. Strah od promjene sve je jači što smo stariji, biramo utabane puteve, linije manjeg otpora, šutnju umjesto talasanja i kritičkog mišljenja. S godinama se smanjujemo, grbimo, kosti se prazne, mišići tope, a mi molimo boga da nas nitko ništa ne pita… Sve dok ne postanemo nevidljive, zaboravljene od društva. Tihe, male ženica. Kakva grozna sudbina! Zato ja sebi biram glasnoću i mijenu. Tako je puno zabavnije i puno više seksi.
Fotografije: Domagoj Gračan
