Već sa 17 godina napustio je dom i otišao u New York, vođen vrlo jasnim, ali tada još neizgovorenim osjećajem da mora stvarati. Bez sigurnih okvira, ali s instinktom koji ga je vodio, gradio je svoj put u jednom od najzahtjevnijih kreativnih okruženja na svijetu. Danas je potpisan za jednu od vodećih svjetskih agencija za umjetnike i uspješno rehabilitiran, no njegov pristup ostao je jednako intiman kao i na početku. U razgovoru za Elle otkrio nam je malo više o svom životu, onom što ga pokreće u njegovom radu, borbama koje vodi, ali i dojmu koji ostavlja na ljude oko sebe. A taj dojam je tako snažan da kada susretnete Damona, o njemu razmišljate još dugo – znamo iz prve ruke.
Tvoje fotografije često bilježe onu krhku, gotovo neizrečenu emociju. Kako prepoznaješ trenutak kada se osoba zaista otvori pred tvojim objektivom?
To je dobro pitanje. Mislim da nikada nisam potpuno svjesan tog trenutka u smislu: ‘Evo, sada će se osoba otvoriti i biti potpuno svoja.’ Prirodno sam znatiželjna osoba, ne samo kao umjetnik, nego i kao čovjek. Zanimaju me ljudi jer pokušavam razumjeti i samog sebe – ono kroz što prolazim i koliko se možemo poistovijetiti s drugima, posebno unutar umjetničke zajednice. Tada shvatiš da nisi jedina osoba koja se tako osjeća, bilo da su te emocije pozitivne ili negativne.
Mislim da postanem svjestan koliko je neki trenutak nježan i vrijedan bilježenja onda kada osjetim povezanost s osobom ispred sebe, ili kada primijetim da se ona povezuje sa mnom. To se često događa kroz razgovor – o emocijama, stavovima ili životnim iskustvima. Kao kada sjedneš s prijateljima pa netko iznenada podijeli nešto vrlo osobno, a ti shvatiš da si i sam prošao kroz isto, iako o tome nikada nisi govorio.
Na sličan način pristupam ljudima i kroz svoj umjetnički rad. Jednostavno me zanima tko su oni zapravo. Tko je bilo koja osoba kada makneš sve slojeve koje danas nameću društvo i način na koji se predstavljamo svijetu. Jer svi znamo da postoji taj veliki ‘mehanizam’ i određenda formula kroz koju ljudi često oblikuju sliku o sebi.
‘Siguran sam da svi pred drugima pokazujemo određene verzije sebe, ali duboko ispod svega toga i dalje smo samo djeca koja se pokušavaju zaštititi. I upravo me to zanima – pronaći tu iskrenu, ogoljenu stranu i podijeliti je kroz svoj rad. Mislim da to dolazi sasvim prirodno.‘
Nikada ne pokušavam ‘kopati’ po ljudima niti ih tjerati da se otvore. Nadam se samo da moja iskrenost i ranjivost drugoj osobi daju osjećaj da i ona može biti takva, bez pritiska.
Dakle, ne želiš stvoriti osjećaj nelagode?
Ne, nimalo. Više želim stvoriti prostor u kojem možeš biti ono što jesi. A ako ne želiš, i to je potpuno u redu. Ja ću biti svoj i dopustiti ti da upoznaš mene, jer mi je to zadovoljstvo. A ako ti poželiš dopustiti meni da upoznam tebe, onda je to jednako posebno. Jer stvaranje zajedno nevjerojatno je intimno iskustvo. Zato mislim da sve uvijek treba krenuti od upoznavanja osobe, prije nego što je pokušamo uhvatiti objektivom.
‘Moram priznati, razgovaramo tek nekoliko minuta, a sve što govoriš zaista se osjeti...Jako si karizmatičan i zaista vjerujem svemu što govoriš, osjećam tvoju energiju’, nisam mogla prešutjeti svoje uduševljenje i prvi dojam.
”Stvarno? Hvala ti! Često spominjem prijateljice ili ljude iz svakodnevnog života, jer svi osjećamo isto, bez obzira na umjetnost, kameru, pisanje ili kreativnost. Kada maknemo sve te uloge i ono čime se bavimo, ostaje samo ljudskost. A upravo to pokušavam utkati u sve što radim jer to je ono što nam je svima zajedničko.”
Damon Baker je dom napustio sa 17 godina. ”Što misliš, kako bi teenager Damon reagirao na ovu odraslu verziju tebe?”
“Mislim da mi ne bi vjerovao”, govori kroz osmijeh. “I zapravo bih volio da je tako, jer bi ga to natjeralo da nastavi gurati sebe dalje, baš kao što i danas pokušavam neprestano pomicati vlastite granice. Nevjerojatno sam zahvalan na svakoj osobi koju upoznam. Zahvalan sam što uopće mogu uzeti kameru u ruke, voditi razgovore poput ovog, povezivati se s ljudima… čak i običan razgovor za mene ima veliku vrijednost.”
”Ne želim da taj osjećaj ikada nestane”, nastavlja.
”Nikada ne želim pomisliti da sam iznad bilo koga drugoga. Zato bih volio da moj tinejdžerski ‘ja’ danas kaže: ‘Ne mogu vjerovati da je ovo moguće, ali želim doći tamo.’ Volio bih da vjeruje u sebe.”
”I nadam se da bi bio ponosan. Ne zbog onoga što društvo smatra uspjehom – novca, slave ili prepoznatljivosti – nego zato što je viđen, saslušan i što na neki način postoji u svijetu. Mislim da je to ono što je zaista važno.”
”I trebaš biti ponosan na sebe”, odgovaram mu. Ovaj odgovor bio mi je odličan uvod u sljedeće pitanje. Damon koji je otišao od doma samo sa 17 godina, danas fotografira najveće zvijezde današnjice. Emma Roberts, Taylor Swift, Damiano David, Sidney Sweeney, Post Malone… mogu samo nastaviti niz imena koji su pozirali ispred njegovog objektiva.
Uvijek ih pokušavaš portretirati prvenstveno kao ljude. Kako uspiješ maknuti taj sloj celebrity identiteta i doći do njihove prave osobnosti i biti?
”To je pitanje koje često dobivam, a iskreno, nikada ne znam kako točno odgovoriti jer nisam s druge strane svega toga. Mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva. Ono o čemu smo pričali na početku – to je moj način doživljavanja ljudi i rada s njima, i tu priču mogu iskreno prenijeti. No nedavno sam o tome razgovarao s prijateljicom i rekla mi je da je slobodno citiram. Riječ je o glumici Juliette Binoche. Rekla je da tijekom rada sa mnom osjeća kako se ne bojim stati, usporiti i zaista upoznati osobu s kojom stvaram. I to mi je bilo jako lijepo čuti. Jer iskreno, nakon snimanja nikada ne pitam ljude: ‘Kako ti je bilo?’ Obično samo podijelimo taj trenutak, možda se zagrlimo i to je to. Ponekad riječi nakon svega nisu ni potrebne jer smo već komunicirali na neki drugačiji način.
Zato ni sam nisam bio potpuno svjestan kakav dojam ostavljam na ljude. Ali kada mi je Juliette to rekla, stvarno me usrećilo. Ona mi je velika inspiracija i radila je s brojnim redateljima i fotografima, pa mi puno znači čuti da ljudima mogu pružiti takvo iskustvo. Iskreno, dugo nisam ni razmišljao o tome po čemu se moj pristup razlikuje od drugih ljudi u ovom poslu. Nadam se da to barem djelomično odgovara na tvoje pitanje.”
Itekako odgovara, a mislim da Damon nije niti svjestan energije koju odašilje. Zapravo se mogu poistovijetiti s Taylor Swift i svim zvijezdama koje su stajale ispred Damona Bakera. Jednostavno u njemu ima nešto zbog čega se osjećaš opušteno, kao da se znate cijeli život. Tako je tekao i naš razgovor.. spontano, iskreno, opušteno. Ponovno se vraćam na njegov publicitet – 1, 3 milijuna pratitelja na Instagramu nije mala stvar!
”Na društvenim mrežama danas imam velik broj pratitelja i iskreno, zanimljivo je promatrati cijeli taj fenomen. Sama činjenica da je nekome dovoljno stalo da prati tvoj rad i ono što dijeliš zapravo je jako lijepa stvar. S druge strane, danas živimo u vremenu kada su brojke postale gotovo nestvarne pa se uvijek čini da postoji netko s još većom publikom i većim dosegom. Zato mislim da ljudi koji imaju ogromne zajednice pratitelja vjerojatno puno bolje razumiju pritisak koji dolazi s tim.
Ja svoje pratitelje doživljavam drugačije. Nadam se da me prate ljudi koji se žele osjećati viđeno i shvaćeno, baš kao što sam se ja nekada povezivao s umjetnicima koji su mene inspirirali. Volio bih vjerovati da u mom radu pronalaze prostor u kojem mogu biti svoji – kao osobe i kreativci – bez straha od osude.
Danas postoje razni razlozi zbog kojih ljudi prate druge, bilo kroz glazbu, umjetnost ili društvene mreže općenito. No ja se nadam da moja zajednica postoji zato što ljudima daje osjećaj da mogu slobodno postojati, stvarati i izražavati se bez potrebe da slijede pravila ili očekivanja drugih.”
Iskreno o rehabilitaciji
Vjerujem da to tvoji pratitelji osjećaju, jer često na svom profilu dijeliš vrlo osobne misli i refleksije o rehabilitaciji i životu općenito. Što ta otvorenost znači za tebe i kako utječe na tvoj kreativni rad?
“Zapravo, mogu objasniti zašto sam uopće počeo javno dijeliti svoja razmišljanja o trijeznosti i oporavku. Kada sam otišao na rehabilitaciju, nikada prije nisam bio dio grupnog okruženja u kojem su ljudi dolazili iz potpuno različitih životnih priča. Nije se radilo o tome da smo svi bili kreativci ili ljudi iz iste branše – svi smo jednostavno bili ljudi.
Na rehabilitaciji nisam bio fotograf niti netko definiran svojim poslom. Bio sam osoba koja se, baš kao i svi drugi oko mene, suočavala s vlastitim problemima i borbama. I upravo je ta grupna dinamika, koje sam se u početku užasavao, postala nešto što me najviše iscijelilo.
Svaki dan na rehabilitaciji morali smo biti iskreni i podijeliti nešto jednostavno poput: ‘Ovako se danas osjećam’ ili ‘Ovo je ono čemu se danas nadam.’ Kada sam izašao van, više nisam imao tu grupu ljudi s kojom bih svakodnevno dijelio svoje misli. Naravno da sam te stvari govorio sebi, ali u jednom trenutku pomislio sam – zašto ih jednostavno ne bih izgovorio naglas?”
Damon u početku nije imao namjeru inspirirati velik broj ljudi niti je razmišljao o tome koliko se drugih suočava sa sličnim problemima, objašnjava mi.
“Bio sam toliko zaokupljen vlastitom ovisnošću da nisam ni shvaćao koliko je ta tema prisutna svuda oko nas. A onda su mi se počeli javljati ljudi i govoriti kako im je to što dijelim pomoglo, otvorilo oči ili ih podsjetilo na iskustva članova obitelji i prijatelja.”
I sve je to postalo jedno vrlo spontano i lijepo iskustvo. Dijeliti svoju istinu i znati da je nekome pomogla za Damona je najveći smisao svega. ”Ako već mogu učiniti nešto što će nekome olakšati dan ili pomoći da se osjeti manje usamljeno, onda mislim da to kao čovjek jednostavno trebam raditi,” zaključuje.
“Mislim da ljudi općenito uvijek traže nekoga na koga se mogu osloniti. I nekako su to pronašli u meni.”
A čini se da si i ti pronašao njih?
“Da, mislim da jesam. Nevjerojatno je vidjeti poruke ljudi koji mi pišu da su već određeni broj dana trijezni zahvaljujući nečemu što sam objavio, možda samo jednoj Instagram priči. Iskreno, nikada nisam bio potpuno svjestan moći društvenih mreža sve dok nisam počeo shvaćati da ono što dijelim zaista može utjecati na ljude. Naravno, nitko nije postao trijezan zbog mene – to je isključivo njihova snaga i odluka – ali možda je neka moja objava bila mali dio nečijeg puta. A meni je to nevjerojatan dar. Pomisao da nešto što me nije koštalo ništa osim iskrenosti, suosjećanja i dobre namjere može pomoći nekome… to mi je zaista posebno.”
Pokušavajući upiti svu snagu svog sugovornika, razmišljajući o tome kako je teško posrnuti i ponovno ustati, a istovremeno biti inspiracija drugima, pokušavam otkriti više o Damonovom najnovijem projektu – filmu Ways of Loving, koji bi trebao izaći 2026. godine. ”Što te inspiriralo da svoju estetiku i emotivan način pripovijedanja preneseš u svijet filma? I što nam možeš otkriti o projektu, a da ipak ne otkriješ previše?”, pitam sa zanimanjem.
“To je dobro pitanje jer mislim da zaista ne mogu otkriti previše”, govori kroz smijeh. “Projekt je na jedan prekrasan način vrlo kompleksan. Kada razmišljam o sebi i svom radu iza kamere, shvaćam da sam uvijek bio duboko uključen u ljude koje fotografiram i u samu priču koju stvaramo. Nikada mi nije bilo dovoljno samo napraviti lijepu fotografiju.”
Posljednji mjeseci prolaze u intenzivnom radu na filmu
Tvoje fotografije ostavljaju snažan emotivan dojam, ali film ipak donosi potpuno drugačiji način pripovijedanja. Što te privuklo tom mediju?
“Fotografije uvijek doživljavam vrlo osobno. One u meni izazivaju određeni osjećaj, ali nakon toga ih puštam da žive vlastiti život i dopuštam drugima da u njima pronađu ono što trebaju – ili ne pronađu ništa, i to je potpuno u redu. S filmom je ipak drugačije. On je više povezan sa samim životom i svim izazovima kroz koje prolazimo – prijateljstvima, odnosima, vlastitim unutarnjim borbama. Osjetio sam potrebu proširiti svoj način pripovijedanja i uključiti dijalog, kako bih kroz likove i priču mogao jasnije izraziti određene emocije i iskustva koja možda mogu biti bliska i drugim ljudima.”
Dodaje kako ga posebno inspirira svijet nezavisnog filma i njegova emotivna iskrenost.
“Mislim da svi ponekad tražimo utjehu u glazbi ili filmu. Kada prolazim kroz nešto teško, često posegnem za umjetnošću kako bih pronašao razumijevanje ili osjećaj da nisam sam. A bilo je trenutaka u životu kada nisam mogao pronaći film ili priču s kojom bih se zaista povezao. Tada sam pomislio – možda to mogu stvoriti sam. Kroz proces rada na filmu mogao sam istovremeno liječiti i sebe, ali i stvoriti nešto što će možda jednog dana pomoći nekome drugome. Volio bih da ovaj projekt postane nešto čemu će se ljudi moći vratiti kada im zatreba osjećaj razumijevanja ili bliskosti. Mislim da je upravo to bila moja najveća inspiracija.”
Misliš li da je film oduvijek bio prirodan nastavak tvog umjetničkog izraza?
“Mislim da sam oduvijek išao prema filmu i takvom načinu pripovijedanja. Samo mi je trebalo životno iskustvo i vrijeme. A najbolji način da kažem nešto o projektu, a da pritom ne otkrijem previše, jest da vjerujem kako je riječ o vrlo ljudskoj i kompleksnoj priči. Sve što stvaram dolazi iz autentičnog mjesta. No kada bih posezao za knjigama ili filmovima, često nisam mogao pronaći razgovore o određenim temama koje su mene osobno zanimale. Istovremeno, to nisu pitanja do kojih mogu doći sam. Zato sam na neki način morao snimiti ovaj film kako bih razumio sve perspektive svojih likova. Likovi su vrlo različiti od mene, kao i sama tematika, ali upravo mi je to bilo važno. Nadam se da će ljudi u toj priči prepoznati nešto ljudsko, nešto iskreno. Film se dotiče brojnih kompleksnih iskustava kroz koja svi prolazimo.”
Morala sam se kratko odmaknuti od teme i napokon ispustiti: Kako si autentičan! Autentičnost je danas riječ koju mnogi koriste, ali rijetki je zaista žive.
“Složit ću se. Mislim da svatko ima svoju definiciju autentičnosti. Za mene je ona povezana s time tko sam u određenom trenutku. To znači da moram prihvatiti vlastite emocije, raspoloženja i promjene kroz koje prolazim. Možda ću sutra autentično biti loše raspoložen ili nesretan. Ali ako to pokušam sakriti ili glumiti nešto drugo, onda zapravo nisam iskren ni prema sebi.”
Dakle, slažeš se da mnogi ljudi zapravo ne žive potpuno autentično?
“Slažem se do određene mjere. Ponekad svi nosimo neku vrstu maske jer pokušavamo zaštititi sebe. Nekada jednostavno ne želimo pokazati da smo tužni ili nesretni. Primjerice, da sam danas loše raspoložen, a ti dođeš ovdje uzbuđena zbog nečega važnog što si upravo postigla, ne bi bilo fer da svoju negativnu energiju prenesem na tebe. Osobno, mislim da me to ne bi činilo dobrom osobom. Ali danas sam sretan. I iskreno sam sretan zbog nas oboje u ovom trenutku, tako da je ovo autentično.”
Dodaje kako autentičnost nije uvijek jednostavna ni jednoznačna.
“Čak i kada nisam dobro, i dalje mogu biti sretan zbog nekoga drugoga. Ali tada možda na neki način izlazim iz vlastitog emocionalnog stanja kako bih podržao drugu osobu. I možda bi netko rekao da to nije potpuno autentično. Mislim da ljudi često pokušavaju udovoljiti drugima ili biti pažljivi, pa se ponekad malo ‘protegnu’ izvan svojih stvarnih emocija. Zato je teško dati jednostavan odgovor. Volio bih vjerovati da većina ljudi ipak živi autentično. Ali isto tako razumijem trenutke kada jednostavno želiš plakati, a iz nekog razloga ne možeš. Ponekad okolnosti ne dopuštaju da budeš potpuno otvoren i iskren prema onome što osjećaš u tom trenutku. I mislim da je i to vrlo ljudski.”
‘Svijet još uvijek ne razumijem u potpunosti’
A ljudi na društvenim mrežama; ”glume” li ponekad ponekad autentičnost?
“Zanimljivo mi je to pitanje jer smo svi već toliko puta čuli priče o influencerima i tome kako ono što prikazuju nije njihov stvarni život. Ali iz moje perspektive, ako netko stvara određenu verziju stvarnosti ili fantazije, onda je to u tom trenutku na neki način stvarno i za njih same. Ljudi stvaraju vlastite svjetove i estetike, a to je dio njihove kreativnosti. No nedavno sam shvatio koliko društvene mreže zapravo funkcioniraju po određenoj formuli. Nisam ni znao da postoji toliko pravila i strategija – od načina govora do toga kako privući pažnju publike. Sve je vrlo promišljeno.”
Dodaje kako njegov pogled na društvene mreže proizlazi iz osobnog pristupa životu i komunikaciji.
“Mislim da, ako već imaš platformu i obraćaš se velikom broju ljudi, posebno mlađoj publici, onda je važno dijeliti iskrene, korisne i kvalitetne stvari. Vjerujem da je to zdraviji pristup. Ali s druge strane, ljudi žele biti zabavljeni. I mislim da je upravo u tome cijela ‘igra’ društvenih mreža – pronaći balans između autentičnosti i sadržaja koji privlači pažnju. Iskreno, to je svijet koji ni sam još uvijek ne razumijem u potpunosti. “Znate, postoji i ta druga strana društvenih mreža – formula iza svega, način na koji se zarađuje novac i kako funkcionira cijeli sustav. Ja se samo nadam da ljudi znaju prepoznati ono što je za njih stvarno i da će na temelju toga donositi zdrave odluke za vlastiti život.”
”Društvene mreže danas često stvaraju pritisak savršenog života, posebno među ženama”, dodajem.
“Da, apsolutno. Sve izgleda savršeno – filteri, estetika, idealizirane verzije života. Ali ja o tome govorim iz muške perspektive pa sam svjestan da je moje iskustvo drugačije. Naravno da i muškarci osjećaju određeni pritisak kada je riječ o izgledu i očekivanjima, ali mislim da su žene s tim pritiscima suočene puno duže i intenzivnije. A društvene mreže vjerojatno dodatno pojačavaju te standarde ljepote, i to već od vrlo rane dobi. Istovremeno, ne želim govoriti iz pozicije nekoga tko potpuno razumije kako to utječe na mlade djevojke, jer ipak nisam žena. Zato mi nije ugodno donositi konačne zaključke o tome koliko je sve to zdravo ili štetno. Ali jasno je da taj pritisak postoji. Cijela ta situacija danas djeluje mi pomalo intenzivno. Kada sam bio dijete, nisam imao mobitel. Penjao sam se po drveću, provodio vrijeme vani i odrastao bez konstantnog pritiska društvenih mreža.
Danas vidimo da sve mlađe generacije vrlo rano ulaze u svijet estetike, šminke i online identiteta. I mislim da je make-up predivan oblik kreativnog izražavanja, ali važno je pronaći ravnotežu. Dijete bi ipak trebalo imati prostor da bude dijete, bez osjećaja da se mora predstavljati svijetu kroz izgled ili određenu estetiku.
Postoji vrijeme za sve i mislim da je važno dopustiti ljudima da prirodno prolaze kroz različite faze odrastanja. To je jedini dio cijele priče gdje pomislim da stvari mogu postati pomalo štetne. Ali opet, ne želim se postavljati kao netko tko ima konačan odgovor na to pitanje.”
Čini se da je važno stvarati iz vlastitog unutarnjeg svijeta, iz vlastitog odraza, a ne samo iz tvog ili onoga što se trenutno događa u pop kulturi. Nakon svih iskustava, što te danas najviše inspirira u ljudima? I gdje još uvijek pronalaziš onu tihu iskru koja te potiče na stvaranje?
”Iskreno, upravo ovakvi razgovori. Čak i to što ste u prvoj minuti rekli da ste osjetili nešto – za mene je to ta tiha iskra. To je to. U biti, sve je vrlo jednostavno – mi samo razgovaramo. Vi ste došli, ispričali mi nešto o svom danu, ja sam vama ispričao nešto o svom. Povezali smo se. To je razgovor. I već u tom trenutku osjetim opuštenost. Nadam se da ste i vi osjetili isto.”
I to je ta tiha iskra. Ona pokreće Damona – upoznavanje ljudi, čak i kada puno govori o sebi, to je način stvaranja veza s drugima koje ga osnažuju, motiviraju i inspiriraju. A i ja sam dobila ogromnu dozu inspiracije, pokušavajući uhvatiti što više Damonove energije i što više ‘recepata’ za život.
Fotografije: Privatna arhiva
