Magistrica kineziologije, trenerica trčanja i osnivačica zajednice Life is Good, Dorina Venier nastupala je za hrvatsku reprezentaciju u triatlonu. Iza sportskog uspjeha krila se borba o kojoj se u svijetu atletike rijetko govori – nezdrav odnos prema hrani, tijelu i vlastitoj vrijednosti. Danas, kao mama i trenerica, o tome govori otvoreno. Jer zna da šutnja skupo košta.
Kako bi se predstavila čitateljicama Elle?
Ja sam Dorina – magistrica kineziologije, trenerica trčanja i osnivačica zajednice Life is Good. Trčanje je dio mog života već petnaest godina, a put do ovdje vodio je kroz brdski biciklizam, triatlon i hrvatsku reprezentaciju. Danas sam i mama, što se ispostavilo kao jedna od najzahtjevnijih disciplina u životu.
Nakon godina natjecanja prirodno sam se pronašla u ulozi trenerice. Htjela sam stvoriti pristup koji mi je nekad nedostajao – manje pritiska, više razumijevanja i uživanja u procesu. Najponosnija sam kada vidim kako žene koje su nekad mislile da „nisu za trčanje” jedva čekaju sljedeći trening.
Kad si prvi put pomislila da tvoj odnos prema hrani možda nije u redu?
Tek u ranim dvadesetima, i to nisam baš htjela sebi priznati. Problem je bio i u tome što su mnoga nezdrava ponašanja u sportu bila potpuno normalizirana – kad su takvi obrasci svuda oko tebe, teško ih je uopće prepoznati kao problem.
Pravi trenutak osvještavanja došao je na Erasmus razmjeni u Španjolskoj, u trećoj godini fakulteta. Bila sam dugo gladna, pojela previše, fizički mi je pozlilo – i kroz glavu mi je prošla misao da odem povratiti. Došla sam do WC-a i u tom trenutku sam se doslovno zamrznula. Pitala sam se: “Zar ću ja to stvarno napraviti?”
Ta pomisao me jako preplašila. Znala sam koliko takve stvari često krenu “nevino” – jednom situacijom, jednim impulsom – i koliko brzo mogu otići jako daleko. Ta scena mi se urezala u sjećanje kao prvi trenutak u kojem sam stvarno vidjela kamo me vode moji obrasci ponašanja.
Kako su problemi zapravo počeli – i što ih je pokrenulo?
Danas vidim da je sve krenulo puno ranije nego što sam mogla prepoznati. Još u srednjoj školi, kada sam se ozbiljnije počela baviti trčanjem, stigli su prvi naizgled “nevini” komentari trenera: “Samo da skineš još dvije-tri kile i bit ćeš brža.” A imala sam tada oko 47 kilograma. Danas se, primjerice, najbolje osjećam između 57 i 59.
Nisam gladovala u klasičnom smislu – nisam prestala jesti. Ali godinama nisam jela kruh ni tjesteninu, slatkiše gotovo nikad, a ugljikohidrate sam svodila na rižine krekere. Za sportašicu izdržljivosti to je katastrofa. Tijelo se počelo raspadati: nestala mi je menstruacija na deset mjeseci, bila sam iscrpljena, vrtjelo mi se na treninzima, na kraju sam dobila stres frakture obiju potkoljenica.
Najtužnije mi je što nitko tada nije zastao i postavio prava pitanja. Nije me nitko pitao spavam li, jedem li dovoljno, kako se oporavljam. Sve se svodilo na to kako me što prije vratiti treninzima.
Jesi li ikad potražila stručnu pomoć?
Nisam – i iskreno, tada nisam ni znala da takva pomoć postoji. O poremećajima prehrane se gotovo nije pričalo, posebno ne u sportskom okruženju. Bila je to tabu tema, nešto sramotno. A uz to, ponašanja koja danas prepoznajemo kao ozbiljno nezdrava bila su tada svuda oko mene kao norma.
Spletom okolnosti, baš u trenutku kad sam počela osvještavati p
roblem, počela sam živjeti sa sadašnjim mužem. I to je bila prekretnica. Danas često razmišljam gdje bih završila da se to nije dogodilo.
Kako je izgledao oporavak?
Jako sporo i postupno. Muž ima potpuno normalan, neopterećen odnos prema hrani – jede kruh, tjesteninu, sladoled i pritom ne osjeća krivnju ni sekundu. Meni je to u početku bilo gotovo nezamislivo. Sjećam se kako me šokiralo što jede kruh s maslacem za doručak i pritom izgleda odlično i uopće ne razmišlja o tome je li „pretjerao”. Njega to jednostavno nije zaokupljalo. A mene je zaokupljalo gotovo sve.
Nije me “liječio” savjetima, nego primjerom.
Kroz svakodnevni zajednički život počela sam shvaćati koliko je moj odnos prema jelu bio iskrivljen. Počela sam mu pričati o svojim islima i obrascima, i već samo to je dijelom bio oporavak – jer su to one tihe borbe koje nitko izvana ne vidi.
Nitko ne vidi kako preispituješ svaki komad pizze, svaki red čokolade, svaki lošiji trening i tražiš “krivca” u hrani.
Polako sam vraćala hranu koju sam godinama izbjegavala – kruh, tjesteninu, desert bez grižnje savjesti. Jedna od najvažnijih promjena bila je shvatiti da hrana nije moralna kategorija. Ako pojedeš nešto manje nutritivno, ne moraš se kažnjavati sljedećih sedam dana. Prije bih razmišljala: “Pojela sam sladoled, moram to nadoknaditi treningom.” Danas znam da jedan sladoled doslovno ništa ne mijenja.
Kad si dopustiš sve i izađeš iz restrikcije, prestaneš biti opsjednuta hranom. Ja sam prije stalno razmišljala o sljedećem obroku jer sam bila kronično gladna. Danas znam: kad tijelu ne daješ dovoljno energije, naravno da će cijeli dan misliti na hranu. A kad mu konačno daš dovoljno – oslobodi se ogroman mentalni prostor za sve ostalo.
Kako danas izgleda tvoj odnos prema hrani i prema sebi?
Jedem potpuno intuitivno, jedem sve, ništa si ne zabranjujem. Pojedem sladoled ili pizzu bez grižnje savjesti i nastavim dalje. I dalje treniram, imam energije i ostvarujem rezultate – s deset kilograma više nego u onim godinama restrikcije.
Majčinstvo mi je posebno promijenilo odnos prema tijelu. Kad shvatiš da je tvoje tijelo stvorilo jedan novi život, jako ga je teško i dalje gledati samo kao broj na vagi. Počneš ga gledati s poštovanjem i zahvalnošću.
Kad danas gledam unatrag, više osjećam tugu nego ljutnju. Najradije bih zagrlila onu djevojku od prije deset godina – potpuno izgubljenu i samu. Danas sam naučila konačno biti na svojoj strani. I to je možda najveći posao kojeg čovjek može napraviti sa sobom.
Što bi danas poručila ženama koje se bore s tim?
Da njihova vrijednost nikada neće stati u broj na vagi. Ne postoji taj broj kilograma koji će onijeti mir sa sobom – jer se ti kriteriji stalno pomiču i nikad nisu pravi izvor zadovoljstva.
Puno je važnije kako se osjećaš nego kako izgledaš. I ako netko osjeća da je stalno u borbi s hranom ili vlastitim tijelom – najhrabriji korak je priznati da problem postoji i potražiti podršku. Ne još jednu dijetu. Nego razgovor s nekim tko može pomoći.
Jer sve se mijenja onog trenutka kad počnemo graditi odnos prema sebi iz poštovanja, a ne iz kazne.
Fotografije: Press
