Liam Cunningham, glumac najpoznatiji po ulozi Davosa Seawortha u kultnoj seriji Igra prijestolja, a široj publici poznat i po ulozi u Netflixovom hitu Problem tri tijela, trenutno je gost na Slano Film Days. Tijekom bogate karijere ostvario je niz zapaženih uloga u filmovima kao što su Još 24 sata života, Put rata, Sigurna kuća, Sudar titana i Vjetar koji povija ječam. Nominiran je za brojne prestižne nagrade, među kojima su London Film Critics’ Circle Award i British Independent Film Award, a s Michaelom Fassbenderom podijelio je nagradu BAFTA za kratki film Pitch Black Heist.
Njegov glumački genij ponajbolje dolazi do izražaja u kultnoj povijesnoj drami Glad (Hunger) redatelja Stevea McQueena iz 2008. godine, u kojoj je utjelovio lik svećenika te uz Fassbendera iznio antologijsku, 17-minutnu scenu razgovora bez ijednog reza, koja se i danas smatra jednim od najvećih glumačkih pothvata u modernoj kinematografiji. Za Elle.hr govori o politici, komercijalizaciji umjetnosti, slavi i glumačkom integritetu.
Kako vidite ulogu glumca u suvremenom društvu, pogotovo u ovim izazovnim političkim okolnostima? Može li glumac, svjesno ili nesvjesno, biti relevantan dionik u toj borbi?
Naravno da može. Svjedoci smo tome, posebice u posljednje dvije-tri godine, i nevjerojatno je koliko glumaca odbija progovoriti u ime svojih sugrađana. Meni osobno savjest to ne dopušta. Odrastao sam u društvu koje je pretrpjelo kolonijalizam, invaziju i genocid. Za bilo kojeg mog zemljaka u Irskoj, ugristi se za jezik i šutjeti potpuno je neprihvatljivo. Ako šutite samo kako biste “zaštitili” količinu hrane koju stavljate na svoj stol dok drugi nemaju ništa, nemam razumijevanja za takvu bezdušnost. Postoje ljudi iz moje industrije s kojima se više nikada u životu ne želim susresti. Zanimljivo je kako na društvenim okupljanjima, čim uđem u prostoriju, odmah spuštaju pogled jer ih je sram vlastitog kukavičluka. Ne mogu me ni pogledati u oči.
Iza vas je gotovo četrdeset godina karijere. Kako danas gledate na komodifikaciju, odnosno komercijalizaciju pripovijedanja? Čini se da stvari u kinematografiji postaju površnije nego prije, da to tako svedemo…
Uvijek je bilo površnosti. Danas se s divljenjem osvrćemo na velikane kao što su Hitchcock ili Kurosawa, ali i njihovi su filmovi nekad skupljali prašinu na policama. Ipak, klasici se i dalje stvaraju – Kum je snimljen prije pedesetak godina, što zapravo i nije tako davno, iako sam ja star (smijeh).
Film je jedini oblik umjetnosti koji je ujedno i golem biznis; te dvije sfere moraju se spojiti jer je snimanje filmova nevjerojatno skupo. Ako slikaš, trebaju ti samo platno i kistovi. Danas je tehnologija pojeftinila proces – Michael Fassbender je svoj prvi kratki film s istim redateljem snimio tako što je redatelj držao mobitel sjedeći na stražnjem sjedalu Michaelovog motocikla. S maštom možete snimiti film, nekada je to bilo puno restriktivnije. No, ako želite raditi nešto u velikom mjerilu, morate sjesti s ljudima u odijelima koji drže čekovne knjižice i financiraju vašu viziju. Tada projekt nužno postaje roba i to je poslovni model s kojim nemam problem. Problem nastaje tek kada ti ljudi počnu ograničavati kreativnost po principu: “Tko plaća svirača, taj bira muziku.”
Jeste li ikada uspjeli naučiti kako istinski vrednovati svoj rad? Mnogi glumci, posebno u manjim sredinama, državama i žene kao i druge manjine u industriji, teško uspijevaju iskomunicirati stvarnu cijenu svog rada.
To je izuzetno teško. Navest ću vam primjer. Kada smo radili film Glad (Hunger) sa Steveom McQueenom – ulogu koja je Michaela Fassbendera lansirala među holivudske zvijezde – za taj sam posao dobio svega pet tisuća funti. Zbog teške tematike o irskom štrajkašu glađu nitko nam nije htio dati novac. Channel 4 je uložio nešto sitno, skupljali smo mrvice jer takav film nije lako komercijalizirati. Ali morao je biti snimljen i svi smo radili praktički besplatno.
No, upravo zbog te uloge i te antologijske scene od 28 stranica teksta, vidjeli su me David i Dan, kreatori Igre prijestolja. Tek sam tada, nakon više od 35 godina u poslu, prvi put mogao pitati obitelj kamo žele na odmor i treba li tko nove cipele. Prije toga, nakon dvadeset i pet godina karijere, progonio me poreznik i zamalo sam izgubio kuću jer sam pod svaku cijenu pokušavao zadržati umjetnički integritet. Tek sam tada, nakon Igre, mogao duboko udahnuti.
Jeste li ikada požalili što ste inzistirali na umjetničkom i ljudskom integritetu? Ne želim biti ciničan...
Bilo je trenutaka kada su mi i Visa kartica i dopušteni minus u banci bili maksimalno prekoračeni. Nije bilo posla, a stizala je hipoteka. U takvim se trenucima zapitaš jesi li uopće tako dobar glumac kao što misliš da jesi. Ali morao sam ostati dosljedan svojim načelima. Zbog nekoliko poslova koje sam prihvatio isključivo radi plaćanja računa morao sam šutjeti iako sam znao da konačni rezultat neće biti dobar. Moja žena i djeca nisu se prijavili za moje umjetničke potrage i mogao sam ih tjerati na patnju samo do određene granice. Zato sam povremeno morao prihvatiti kompromise kako bih ih nagradio, ali takve su uloge na sreću bile rijetke.
Osjećate li nostalgiju za “dubljim značenjem” umjetnosti u društvu? Ili je to još samo jedno “lažno sjećanje”? Jesu li apokaliptične priče koje danas snimamo zapravo ogledalo kulture u kojoj živimo?
To je teško i važno pitanje. Posao umjetnika jest držati ogledalo pred društvom. Ako društvo propada, to je zapravo prilika za umjetnika da pokuša objasniti kako smo dospjeli u tako lošu situaciju ili da prikaže stvarnost onakvom kakva jest, usprkos medijima koji nas stalno lažu. Živimo u vremenu u kojem medijski prostor kontroliraju milijarderi koji nas polariziraju na lijeve i desne jer je centar potpuno uništen. Zato je važno pokazati ljudima da nisu sami u svojim stavovima i boriti se za ljudsko dostojanstvo. Osobno bih puno radije snimao neku smiješnu romantičnu komediju koja će nasmijati moju djecu, ali dok me ne utišaju, nastavit ću govoriti. I čekam da to pokušaju.
Slava je neobičan konstrukt, ali u industriji služi za prodaju proizvoda. Sociolozi našu fascinaciju slavnima objašnjavaju kroz narcističku kulturu u kojoj ljudi traže modernog Boga jer je tako lakše – ne morate razmišljati ni čitati, dovoljno je samo obožavati. Kako ste se vi nosili s tim fenomenom u vašem životu?
To je vrlo zabavno. Kada smo radili Igru prijestolja, serija je prerasla iz velikog projekta u globalni kulturni fenomen. Nitko to nije mogao predvidjeti, a onaj tko tvrdi suprotno – laže. HBO je reagirao fantastično: shvatili su da imaju hit i uložili ogroman novac u produkciju, setovi su rasli iz sezone u sezonu. U Europi je često obrnuto – kad imamo hit, smanjujemo budžet jer mislimo da je publika već tu, što je potpuno glupo razmišljanje.
Što se tiče same slave, potpuno razumijem mlađe glumce koji su imali jedanaest ili dvanaest godina kada su počeli i koje je ta količina pažnje s pravom zaludila. Znao bih im reći: “Zamislite da radite u banci, zaključate vrata u četiri sata, a ispred vas stoji stotinu ljudi koji vam plješću za uspješan radni dan. To bi bilo sjajno, zar ne? E pa vi to upravo proživljavate, zato uživajte i šutite.” Divno je kad te Armani želi odjenuti, ali moraš biti svjestan da je slava prolazna atrakcija. Čim počne opadati, nestaju i besplatni satovi i luksuzna putovanja, a marketing se seli na nekog mlađeg. Ako se tome ne znaš nasmijati, u problemu si. Imao sam tu sreću da sam postao član “boy benda” tek u svojim kasnim četrdesetima i pedesetima, pa sam na sve to gledao zrelije.
Danas se mnogo govori o fenomenu “toksične muškosti”, što je česta tema i u televizijskim formatima. Kako vi gledate na taj pojam? Tu praksu, tu povijest legitimiranog nasilja?
Mislim da je to golema generalizacija. To je zvučna fraza, zvuči gotovo poetski, ali stvarnost je drukčija. Sve se ipak svodi na poštovanje, toleranciju i slušanje druge strane, bez obzira na vrstu veze u kojoj se nalazite. Morate saslušati tuđe stajalište, čak i ako ga ne razumijete, te pokušati pronaći zajednički jezik. Izrazi poput “toksične muškosti” – u smislu pitanja tko je danas dežurni krivac i koga bismo trebali mrziti – najčešće su samo običan, lijeni novinarski clickbait. A ujedno i vrlo opasan.
Fotografije: Slano film days i Edim Turčinović/Novagenus
