Predstava Krv i šljokice hrabro i beskompromisno otvara tavan odrastanja, progovarajući o onoj sjenovitoj, često prešućivanoj strani ružičastog i šljokičastog djevojaštva. Za ELLE o kompleksnosti ženskih prijateljstava, tjelesnosti, mitovima, odraslosti i usvojenim patrijarhalnim obrascima razgovaramo s autorskim timom koji čine dramaturginja i autorica teksta Dora Golub, redateljica Kristina Grubiša te glumice i koautorice Dorotea Ilečić Sever i Anja Jogunica.
Dora Golub dramaturginja je i autorica s bogatim iskustvom u radu na nezavisnoj i institucionalnoj sceni (Empiria teatar, GKM Split, GK Žar ptica), kao i doktorska studentica znanosti o književnosti i teatrologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Redateljica Kristina Grubiša iza sebe ima niz uspješnih i nagrađivanih kazališnih i opernih projekata („Beštije“, „Djevojke s rogovima“ u Teatru &TD, „Tejp“, „Svinje“), kao i filmskih ostvarenja. Glumački tim čine Dorotea Ilečić Sever, nagrađivana mlada glumica s ostvarenim ulogama u više od dvadeset kratkih filmova i kazališnih projekata („Auzmeš!“, „Djevojke s rogovima“, film „Ljeto iza nas“ koji je režirala s Mijom Bujan), te Anja Jogunica, mlada glumačka nada čiji rad već prepoznajemo kroz aktualne predstave u Teatru Exit („Malo blago“) i Teatru &TD („Zeitnot“) te zamijećene uloge u kratkometražnim filmovima.
U velikom intervjuu autorice otkrivaju što se krije iza spoja “krv i šljokice”
Predstava opisuje „sjenovitu stranu ružičastog i šljokičastog djevojačkog odrastanja“. Na koji način radnja razbija stereotip o „slatkom, naivnom i nesmotrenom“ djevojaštvu te prikazuje intenzitet, mrak i kompleksnost odrastanja mladih žena?
Dorotea: Cijeli koncept predstave daje dojam da je sve pomalo performativno. Od kostima, scenografije, izražavanja i stila glume, sve je nekako na entu potenciju i prikazano kao savršeno – kako se često stereotipizira djevojaštvo. Međutim, ispod površine i ulaskom u svijet Lane i Marine, radnju pokreće prvenstveno strah, za koji mislim da je nulta pozicija svakog, a posebice ženskog odrastanja. Strah od dosade, strah od odbacivanja i napuštanja, strah od prihvaćanja, strah od zatočeništva u odnosu zbog potrage za ljubavlju, strah od toga da te netko zaista istinski vidi, u samo srce tvoje duše, strah od toga da je tvoja prijateljica bolja od tebe, strah od toga da nisi dovoljno dobar, mršav, lijep… To prikazuje koliko je važno imati na umu da se konstantno borimo s pritiskom svijeta oko nas, bez obzira na to koliko su nam ružičaste naočale na očima.
Dora: Ružičasta boja i šljokice svojevrsni su fetiši djevojačkog odrastanja koji mogu biti neodoljivo zabavni čak i u odrasloj dobi, pogotovo kad ih svjesno preuzmemo kao reprezentaciju ženstvenosti, pa njima i ironiziramo mekoću, nježnost, trivijalnost ili romantičnost – pojmove koji se često vežu uz njih. U našoj predstavi zabavna i zaigrana komponenta djevojaštva neodvojiva je od one mračne, a ovom prilikom treba naglasiti i da takozvani „mrak djevojaštva“ zapravo proizlazi iz društvene nesklonosti da određene teme uopće postanu dio javnog diskursa. Iako ne bih htjela previše otkrivati radnju drame, mogu najaviti da se u njoj u podjednakoj mjeri isprepliću problemi protagonistica vezani uz tjelesnost i seksualnost, kao i emocionalni odnosi — kako ljubavni, tako i prijateljski.
Anja: Razbija ga samim time što sadrži iskaze s obje strane i jer ne doživljavamo krv bitnijom od šljokica i obratno. I dalje smatram da smo sve nas četiri u djevojaštvu te lako možemo iz svojih iskustava ili iskustava prijateljica prizvati izazove i nesigurnosti s kojima se suočavamo. S druge strane, nemoguće je izostaviti šljokice i malo pop-kulture kako bi ti izazovi bili lakši za premošćivanje.
Kristina: U popularnoj kulturi i vizualnoj prezentaciji djevojaštvo se najčešće prikazuje kroz ružičaste naočale: slatko, zabavno, puno mašnica i šljokica, nježno i razigrano – kao najbolje godine naših života. U takvoj slici izostaju teže teme i iskustva kroz koja se djevojke trebaju progurati: tjelesne promjene snažno praćene muškim pogledom, potraga za vlastitom vrijednošću izvan nametnute opsesije fizičkom ljepotom i stvaranje osjećaja identiteta. Ženska prijateljstva u tim su koracima iznimno važna. Razmjena iskustava, znanja i savjeta u tom krugu često znači i jedini način dobivanja informacija koje u široj javnosti nose oznaku tabua.
Lana i Marina, naše protagonistice, prisjećaju se i oživljavaju dijelove svojeg djevojaštva. Nad njih se nadvila i smrt one treće koja je nekad bila tu s njima. Njezina je smrt simbolično i smrt jednog dijela njihova života s kojim se još nisu suočile i oprostile. Njihov odnos nije prikaz idealnog ženskog prijateljstva. Rečenica koju izgovara Lana možda ih najbolje opisuje: „Ženska prijateljstva su kompleksna.“
Odnos Lane i Marine prema Lauri prožet je divljenjem, ljubomorom, zaljubljenošću i iritacijom. Zašto su patrijarhalni obrasci ili društveni pritisci često plodno tlo za razvijanje takvih ambivalentnih i opsesivnih dinamika među mladim djevojkama? Do kojih ste spoznaja došle u istraživanju?
Dorotea: Njihov odnos jedne prema drugoj i prema Lauri pleše između osjećaja „želim biti ona“ i „mrzim to što jest“. I jedno i drugo zapravo proizlazi iz istog stajališta: divljenja toj drugoj jer je hrabrija, ljepša, pametnija, bolja, slobodnija i sposobnija od mene. U srcu je svega toga uspoređivanje. Smatram da je ono konstanta i nepogrešiva istina u svakom ženskom prijateljstvu jer nas društvo stalno drži u ringu usporedbe. Ja i dalje nisam upoznala neku djevojku s poptpuno prosvijetljenim umom koja, kad se nađe u društvu žena, ne pomisli kako je ova druga sretnija, sposobnija, ima ljepši nos, bolje obrazovanje, bolje mogućnosti… Za mene je to čista ljudskost, ali problem nastaje kada samo uspoređivanje prijeđe u opsesiju, pa žena ženi postane vuk, a ne najbolja prijateljica. Vrlo često nas okolina i društvo uvjere da smo nedovoljne ili da smo previše, borimo se jedna protiv druge i pažnja nam je preusmjerena s bitnijih pitanja i tema, što nas tjera da manje raspravljamo o promjenama koje se trebaju napraviti u školi, na fakultetu, u gradu, društvu, državi ili svijetu. Odrasle smo, i dalje odrastamo, u kulturi koja nas uči da svoju vrijednost mjerimo kroz izgled, uspjeh, poželjnost, ljubav i status, pa lako skliznemo na teren gdje drugu djevojku doživljavamo i kao konkurenciju i kao najbolju prijateljicu.
Istraživanje na ovu temu bilo je vrlo opširno i do sutra bih mogla govoriti i polemizirati o zaključcima do kojih smo došle. Zato ću se tu zaustaviti i samo reći da je najvažnija unutarnja spoznaja za mene bila ta da taj „demon“ uspoređivanja nema smisla – kad ga prihvatimo, on nestane. Najbolju spoznaju na ovu temu dala mi je prijateljica Bela, koja je rekla: „Ne možeš se ljutiti i uspoređivati s nekim tko je dobio plave bojice za bojenje u životu. Propustit ćeš cijeli život, a da nećeš ni pogledati u svoju pernicu u kojoj bi pronašla prekrasne ružičaste bojice, samo zato što si bila fokusirana na tuđu pernicu. To je glupo!“
Dora: Patrijarhalni obrasci inzistiraju na ženskoj međusobnoj kompetitivnosti, koja djevojke i žene čini manje društveno i politički djelotvornima, odnosno solidarnima. U mnogim narativima koji se prezentiraju djevojkama od rane dobi, počevši od bajki, inzistira se na izgradnji ženske (dakako, isključivo heteroseksualne i za udaju spremne) ličnosti koja se modelira u odnosu na mušku pažnju; poanta je biti iznimka u moru drugih koja će osvojiti princa, a s njim i titulu najljepše te materijalnu sigurnost. Koliko god nam to moglo na prvi pogled djelovati banalno ili prevladano, opisani način razmišljanja itekako se reproducira na različite, često i vrlo podmukle načine. Ono što je mene zanimalo prilikom rada na našoj predstavi bilo je obrnuti perspektivu i baviti se ženskim pogledom na druge žene, radije nego muškim pogledom. Drugim riječima, naše protagonistice težište izgradnje svog identiteta stavljaju na žensko prijateljstvo, a ne na heteroseksualnu romansu. Pritom ih nismo oblikovale kao savršene feminističke ikone: one se itekako bore s otporom prema nezdravim reprezentacijama fizičkog izgleda ili pak sa seksualnom represijom. Međutim, ono što nesigurne junakinje drame upisuju u svoju treću, odsutnu prijateljicu jest sloboda od takvih pritisaka, a upravo ih ta sloboda i čini ambivalentnima prema njoj, istovremeno u njima budeći i privlačnost i odbojnost.
Kristina: Laura je projekcija svega onoga što one žele biti. Ona je slobodna, samouvjerena, seksualna, duhovita, bezobrazno bezbrižna. Prema njoj istovremeno osjećaju ljubav i neku vrstu zavisti. Patrijarhalni obrasci jako rano uče djevojke da se međusobno uspoređuju — tko je ljepša, poželjnija, mršavija, zanimljivija, seksualno iskusnija, uspješnija. Vrijednost se gradi izvana, na vanjskoj afirmaciji. To je plodno tlo da se međusobno počnete doživljavati kao prijetnje i nepotrebno uđete u stanje nestvarne, iskreirane borbe za opstanak. U tom stanju svaka je rečenica i svaki pokret podložan analizi, što iznimno umara i tijelo i duh. Umjesto da ženska prijateljstva budu sigurno utočište, ona u nasilnoj socijalnoj dinamici postaju upravo suprotno.
Duodrama spaja horor-komediju i odrastanje (coming-of-age). Kako vam upotreba motiva poput rituala, prizivanja duhova i horor-elemenata pomaže u artikulaciji potisnutih ženskih trauma, strahova i nesigurnosti?
Dorotea: Meni osobno najzanimljiviji horor-moment koji smo iskoristile jest fuzija identiteta. Vjerujem da smo kroz njega komično odgovorile na jedno vrlo strašno pitanje koje se dogodi u adolescenciji unutar svake djevojke, a to jest: „Gdje moja osobnost završava, a tuđa počinje?“. Tijekom odrastanja, pogotovo ako imaš krug bliskih prijateljica s kojima si gotovo svaki dan, na sebe nalijepiš njihove etikete. Kako kažu: „S kim si, takav si“. I onda dođeš u sredinu nekih ludih dvadesetih i shvatiš da pola tih obrazaca zapravo nisi istinski ti. Taj „horor od iskustva“ odjednom u predstavi kroz fuziju identiteta postaje stvaran i fizički – nemoguće je ne suočiti se s njim, što ga čini još strašnijim.
Dora: U svojem spontanom istraživanju popularne kulture u posljednje vrijeme često nalijećem na gorljive teze o hororu kao žanru koji „pripada ženama“. Premda je ta tvrdnja pretjerano simplificirana, sviđa mi se prisvajanje žanra, kao i upotreba „monstruozno ženskog“ imaginarija, da se referiram na neizostavnu Barbaru Creed unutar feminističke perspektive. Horor se sa svim svojim podvrstama, od kojih se za ovu priliku vjerojatno najlogičnije nameće body horror (tjelesni horor), oduvijek bavio djevojaštvom. Koliko je pritom uspijevao ili uopće nastojao kritički sagledati odnos zapadne kulture prema ženskom tijelu, svim njegovim promjenama i fluktuacijama kao prema nečemu abjektnom i zazornom – već je pitanje sa znatno kompleksnijim odgovorima. Ritualnost pak smatram neizostavnom komponentom djevojaštva: toliko je mogućih, vrlo suvremenih obreda prijelaza, ali i svakodnevnih rituala koje djevojke osmišljavaju. Činilo mi se neizostavnim preuzeti neke od tih rituala i pritom se zafrkavati s još jednim stereotipom ženskosti – figurom vještice – a samim time i obredom zazivanja duhova. Ipak, naše junakinje nemaju Ouija ploču, nego koriste vrlo konkretan i poznat ritualni objekt djevojaštva u svojem zazivanju Laure, a to je spomenar.
Kristina: Djevojaštvo je traumatično. I lijepo. I strašno. Horor nudi odličan okvir za tu temu. Neupitno tjelesno iskustvo obilježeno promjenama i doslovnom krvlju u jednom pogledu stvara žanr sam od sebe. Zanimljiv je trend tjelesnog horora u suvremenoj kinematografiji, i to u široj javnoj distribuciji. Filmovi poput Together i The Substance na zanimljive načine propituju pitanja starenja, ženske konkurencije i ljubavnih odnosa. Kroz žanr horora teme ženskog iskustva dobivaju pravo na ispoljavanje osjećaja koji su pod represijom i koje nije društveno prihvatljivo izraziti u svakodnevnim situacijama.
Istovremeno nam je humor omogućio da te teme ne tretiramo isključivo kroz ozbiljnost i patetiku. Djevojačko iskustvo često upravo tako izgleda: traumu zamjenjuje smijeh. Smiješno vrlo brzo može postati jezivo, a jezivo može postati apsurdno smiješno. Prizivanje Laure zapravo je pokušaj da se vrati nešto što je izgubljeno, ali i da se ponovno uspostavi kontakt s dijelom sebe koji su Lana i Marina izgubile zajedno s njom.
Sam naslov Krv i šljokice sugerira spoj fiziološkog/sirovog (krv) i estetskog/nametnutog (šljokice). Koliko se predstava bavi tjelesnošću djevojaka, iskustvima menstruacije, seksualnosti i društvenog očekivanja „savršene“ estetike?
Dorotea: Veliki fokus prilikom samog istraživanja i rada na predstavi bilo je upravo iskustvo djevojke, uz koje se nezaobilazno bavimo odnosom prema tijelu, njegovim promjenama i potrebama. Danas su teme ženske seksualnosti i menstruacije i dalje tabu. Ne smatra se lijepim ni pristojnim pričati o tome, a kamoli javno, što preko svega prevlači stigmu i stavlja te pojmove u Pandorinu kutiju koju je bolje ne otvarati. Iskustvo prve menstruacije i promjene koje se događaju kada se tijelo priprema za „zrelost“ bilo nam je izuzetno važno provući kroz obje priče, na različite načine. Lana ima nešto slobodniji odnos sa svojim tijelom i istraživanjem njegovih granica. Jako je željna ljubavi, a rano je prihvatila lažnu tezu da je količina ljubavi koju dobivaš direktno povezana sa slikom koju predstavljaš svijetu. Problematika nije samo u tome kako neko tijelo izgleda, nego i u samoj ideji da tijelo mora proizvesti savršenu verziju sebe kako bi djevojka bila voljena. Tu se otvara i pitanje pristanka na seksualne odnose kod jedne te poremećaja u prehrani kod druge. Lanu to odvede na mračna mjesta realnog i nadrealnog svijeta, gdje se njezino unutarnje i vanjsko tijelo pokušava prikazati što savršenije mogućim, dok se naposljetku ne prihvati da može biti glasna, drukčija, sa stavom, hrabra i nesavršena – i da će i dalje imati prijateljicu koja je voli.
Dora: Predstava je zaista u velikoj mjeri zaokupljena tjelesnošću: promjenama u pubertetu, pritiscima oko ideala ljepote, seksualnom i doslovnom gladi, seksualnom represijom, pokušajima uspostave kontrole nad vlastitim tijelom, pa i trudnoćom, abortusom i menstruacijom. Čak ni same šljokice iz naslova nisu isključivo element dekora i pitanje estetike, već i svojevrsna metafora za izlučevine ženskog tijela.
Anja: Naša predstava tome pristupa vrlo zaigrano. Volimo estetiku, ali joj se znamo i narugati. Ne bojimo se priznati da postoje i generalizacije, primjerice „obične ženskaste“ i „čudne muškobanjaste“ cure. Koliko god ne prihvaćale takve kalupe, i same smo nekad osudile skupinu kojoj nismo pripadale. S obzirom na to da smo sve to mi, dopuštamo si da ih u pauzi od zastupanja nekad i ismijavamo.
U društvu se žensko prijateljstvo često prikazuje ili kao potpuno idilično ili kao površno i prožeto zlobom. Kako Krv i šljokice pristupa dekonstrukciji tog mita te pokazuje da su rivalstvo i ljubav unutar ženskih kolektiva duboko povezani s potragom za vlastitim identitetom?
Dorotea: Mislim da na ovo mogu najjednostavnije odgovoriti citatom iz predstave: “MARINA: Što da je prizovemo i kažemo joj: fališ nam, nakon što smo je prozvale pretencioznom, sebičnom kučkom/glupačom? LANA: Pa dobro, ženska prijateljstva su kompleksna. Žensko prijateljstvo jest i krv i šljokice, kako naslov kaže. To je i ono sirovo i ono blještavo – tu je zapravo ljepota ženskog prijateljstva. Jer cilj i svrha istinske povezanosti nije učiniti tebe savršenom da bih te mogla voljeti, nego prihvatiti i tvoje vrline i mane, i demone i anđele, te te voljeti usprkos svemu tome. A to mi žene najbolje radimo, stoga smo tu složenost ženskog prijateljstva nastojale pokazati bez uljepšavanja.”
Dora: Ta se potraga za identitetom zapravo očituje u liku Laure, „tijelom odsutne, a duhom agresivne“ treće djevojke u drami. Laura je „genijalno zločesta prijateljica“, dobro nam poznata iz popularne kulture: ona koja se usuđuje biti ili učiniti ono što se ostale protagonistice ne usuđuju. Njezina pojava izaziva vrlo pomiješane osjećaje i reakcije u drugim djevojkama koje se, unatoč intenzitetu, nikako ne mogu svesti na jednodimenzionalne emocije.
Kristina: Lana i Marina mogu biti ljubomorne jedna na drugu, mogu se živcirati, mogu imati potpuno različite potrebe i načine suočavanja sa životom. Ali to ne znači da njihovo prijateljstvo nije stvarno. Upravo suprotno — njihova povezanost preživljava sve te neugodne dijelove.
Laura je dugo bila ono što ih povezuje, ali nakon njezina nestanka moraju ponovno pronaći odnos jedna prema drugoj. Na kraju shvaćaju da su, paradoksalno, bez Laure pronašle način da se povežu i krenu dalje. Predstava ne govori o prijateljstvu kao o idili, nego kao o odnosu u kojem postoji dovoljno prostora i za ljubav i za ljutnju, i za zavist i za oprost.
Laurina prerana smrt i nestanak potiču Lanu i Marinu na prizivanje njezina duha. S obzirom na to da su u pop-kulturi mlade, mrtve ili nestale djevojke često svedene na objekte fascinacije, kako predstava odgovara na taj motiv i daje li Lauri i djevojkama stvarni glas?
Dorotea: Laura je predmet tuđeg pogleda od starta, ali ona kroz predstavu postaje jednako subjekt koliko i objekt. Djevojke u nju upisuju sve ono što one žele biti, a ne mogu, te stvaraju idealiziranu sliku cure za koju ne znamo je li ikada postojala i, ako jest, je li zaista bila toliko mistična i blještava u isto vrijeme. Ona je zapravo metafora jednog djevojaštva i kroz nekoliko različitih elemenata u predstavi, od kojih je jedan spomenar i njegovi zapisi, dobiva svoj glas i progovara svoju istinu kako bi pobila fantaziju koju su djevojke stvorile o njoj.
Dora: Odnos Lane i Marine prema Lauri nije idealan, na trenutke se doista može činiti i problematičnim, pogotovo zbog toga što je njezina figura uvelike utemeljena na njihovim projekcijama. Ono što Lauru razlikuje od uobičajene fine mrtve djevojke kao vječne opsesije velikih muških bijelih umjetnika jest činjenica da ona nije ničija žrtva. Laura je nestala svojom voljom, a i sama je njezina smrt zapravo simbolička. Na neki način, njezin je lik utjelovljenje samog djevojaštva – nesputanog, slobodnog i suprotstavljenog patrijarhalnim performativima odraslosti. I dok se Laurin glas na sceni oprisutnjuje isključivo kroz njezine prijateljice koje čitaju zapise iz spomenara, u svakom svojem javljanju taj glas inzistira na demistifikaciji svog identiteta. Javljajući se s drugog svijeta, odnosno nekog svijeta izvan uspostavljene kazališne stvarnosti, Laura samu sebe opisuje kao izrazito običnu i time zapravo demantira projekcije svojih prijateljica. Ujedno, zanimljivo je što u predstavi koja toliko ističe tjelesnost kao svoj provodni motiv, glavna pokretačica radnje ostaje potpuno bestjelesna.
Anja: Ni sami ne volimo stvarni glas, pa se priklanjamo toj pop-kulturi. Želimo bilo koga tko će biti fascinacija i heroj, nekoga tko će se usuditi više nego mi, ili optimističnije – netko tko nas tjera da se usudimo više jer je utabao taj put za nas. A najlakše je upisati vlastite maštarije u mrtve, nestale ili izmišljene osobe jer nas jedino one ne mogu osporiti. Samim time u njih upisujemo vlastite granice koje želimo prekršiti. Mislim li da Laura ima stvarni glas? Ne. Ali kako i Marina kaže Lani: „Jesi li sigurna da ga želiš čuti?“
Kristina: Mrtve djevojke ostaju zarobljene u vremenu. Njihovi predmeti i odjeća ostaju poput nekih relikvija mladosti. Soba u kojoj se nalaze Lana i Marina svojevrsna je vremenska kapsula koja im dopušta dramaturško miješanje vremenskih linija na razini prošlosti i sadašnjosti.
Laura je lik koji stalno izmiče tome da ga potpuno razumijemo. Lana i Marina imaju svoju verziju Laure, ali pitanje je koliko je ta verzija stvarno Laura, a koliko ono što su one trebale od nje. Kroz prizivanje djevojke počinju govoriti o sebi. Njihove traume, strahovi, seksualna iskustva, nesigurnosti i pogreške izlaze na površinu. Laura nije samo „mrtva djevojka“ oko koje se vrti priča – ona je katalizator koji omogućuje da druge dvije djevojke konačno progovore.
Predstavu potpisujete vi, mlade autorice. Koliko je rad u ženskom timu omogućio drugačiju vrstu intimnosti, razumijevanja i slobode u istraživanju tabu-tema vezanih uz djevojaštvo? Ili je ovo antifeminističko pitanje?
Dorotea: Količina slobode, ugode i intime za rastvaranje vlastitog djevojaštva i njegovih iskustava u ovom ženskom krugu bila je zaista ogromna. Stvarno ću to pamtiti kao jedno naporno, zbog količine kopanja po sebi i svojim sjećanjima, i predivno iskustvo zbog zajedničkih iskrenih proba i malog kulta koji smo stvorile. Ali također nam je ovaj ženski krug otvorio oči na različite načine proživljavanja i reakcija na određene situacije. Proces, materijal i rad na ovoj temi konstantno su nas tjerali na pitanje: „Zašto bi ona to napravila?“, bilo da smo pričale o međusobnim iskustvima ili iskustvima prikupljenima u istraživanju. Odjednom se nađeš u registru tuđeg djevojaštva i adolescencije koji te tjera da unutar sebe potražiš i pronađeš razumijevanje za „najbolje“ i „najzločestije“ ženske postupke. Prije svega bih rekla da nas je ovaj projekt naučio kako nije nužno da mi žene automatski razumijemo žene samo zato što smo žene.
Dora: Iskustvo djevojačkog odrastanja doista je vrlo specifično, i to ne samo na razini kolektivne rodne identifikacije, već i unutar individualnih slučajeva svake od nas. Zato u ovakvom istraživačkom procesu nužno nailazimo na međusobne sličnosti, ali i razlike u iskustvu i doživljaju takvog odrastanja. Mislim da je u našem slučaju razmjena iskustava svakako bila vrlo vrijedna i da smo u tom radu zbilja imale veliko povjerenje jedna u drugu, no svakako je moguće da neki drugi ženski sastav možda ne bi bio jednako solidaran. Ta vrsta solidarnosti doista ne mora imati veze s rodnim odrednicama; puno je važnija (feministička) odluka o međusobnom podržavanju. Ujedno, kad smo kod specifičnosti pojedinih djevojaštava, zaista je nemoguće napraviti predstavu koja bi obuhvatila svu širinu djevojačkog odrastanja; mi smo se, primjerice, bavile isključivo iskustvima cis-žena. Stoga mislim da predstava o djevojkama nikad ne može biti previše. Mnogo je tema i problema koje još možemo otvoriti u sljedećim projektima.
Anja: Osjećala sam veliku dozu povjerenja, razumijevanja, a i znatiželje među nama. Sve smo se bavile temom koja nam je zanimljiva, ali i poznata, pa sam se tijekom procesa osjećala kao da smo na jednom dugom druženju s noćenjem. Imam dojam da dosta priča iz mog djevojaštva nema rasplet ili uopće zaplet, i teško ih je samo pustiti. Često dobijem veliku želju opet ih ispričati jer mi nedostaje određeno razdoblje ili osoba. Lijepo je tu nostalgiju kanalizirati u predstavu jer će se u publici sigurno naći ljudi koji te razumiju ili koji će se osjetiti shvaćenima, kao što je to bilo i na probama.
Kristina: Autorski projekti uvijek su posebni procesi, poput grupnih terapija. Mora se stvoriti osjećaj međusobnog povjerenja i sigurnosti. U ovom projektu od početka je bila prisutna određena razina prepoznavanja. Neke stvari nismo morale objašnjavati od početka. Mogle smo razgovarati o tijelu, menstruaciji, seksu, nesigurnostima, nasilju, odnosima s prijateljicama i pritisku da moraš izgledati ili se ponašati na određeni način.
Ali bilo nam je važno da predstava ne postane manifest niti ilustracija neke unaprijed zadane ideje o ženama. Htjele smo ostaviti prostor i za ružne, neugodne i kontradiktorne stvari. I to je možda najvažnije što nam je zajednički ženski rad omogućio — slobodu da ne moramo svoje junakinje učiniti simpatičnima da bismo ih voljele.
U svijetu predstave i teksta granice između stvarnosti i fuzije emocija postaju porozne. Je li to bijeg od stvarnosti u kojoj mlade žene nemaju dovoljno prostora za artikulaciju svojih unutarnjih svjetova ili tek nužna strategija preživljavanja u odraslom svijetu?
Dorotea: Rekla bih: OBOJE! One bježe od stvarnosti u svoj svijet „na tavanu“ zbog straha da nisu dovoljno autonomne i odrasle kako bi se uistinu borile s „demonima“ koji ih muče, ali to postaje svojevrsna strategija kako bi preživjele u svijetu odraslih kao odrasle osobe. Jedna pred drugom i dalje mogu biti djetinjaste, ponašati se kao klinke, daju jedna drugoj propusnicu za zaigranost, ludost, zabavu i pretjerane emocije — tu, na njihovu „tavanu“, jer znaju da se vani, među ljudima, ne mogu tako ponašati. Moraju biti odrasle, odgovorne, pristojne i zrele!
Dora: Nadrealna i snolika atmosfera za mene je u velikoj mjeri tek pitanje kazališnog i/ili određenog poetskog jezika koji mi omogućuje da izrazim psihološka stanja, cijepanja i dualizme koji me zanimaju mnogo više od pisanja strogo realistične drame. Istina je da je svijet predstave vrlo često ispunjen nostalgijom, pa i regresijom, koje u sebi obuhvaćaju svojevrsnu tamu i zavodljivost — ali podivljala mašta Lane i Marine ujedno je i kreativna sila. Nemogućnost jasne artikulacije želja definitivno može odvesti u projekciju, no predstava sugerira i da je suzbijanje mašte, emocija i igre u ženama vrlo često povezano sa (samo)nametnutim društvenim performativima koji ih zarobljavaju — u lošim poslovima, nesretnim brakovima ili problemima s mentalnim zdravljem. Na početku našeg rada postavila sam glumicama pitanje misle li da je djevojaštvo isključivo razvojna faza ili možda i širi pojam, nešto što kao žene cijeli život nosimo u sebi. Sama sam sebi odgovorila na to pitanje umjetničkom odlukom da u radu na ovoj predstavi na djevojaštvo gledam kao na simbol ženske autonomije, slobode i samostalnosti te otpor prema rigidnim patrijarhalnim obrascima — a to su itekako mehanizmi koji nam mogu pomoći u snalaženju u odraslom svijetu.
Kristina: Mislim da je pomalo i jedno i drugo. Mašta u predstavi nije samo bijeg. Ona je način na koji Lana i Marina preživljavaju ono što ne mogu izgovoriti. Ta granica između mašte i stvarnosti postupno se raspada. Ne možemo više biti sigurni gdje završava Laura, gdje počinju Lana i Marina, a gdje počinje njihova zajednička imaginacija. Ali možda upravo tako funkcioniraju trauma i sjećanje. Ne vraćaju nam se nužno kao uredna priča s jasnim početkom i krajem. Vraćaju se kroz slike, tijelo, glasove, mirise, humor, strah i ljude koje smo voljeli.
Kada se na kraju ogule svi slojevi ljubomore, mašte i horora, kakva poruka ostaje o ženskom prijateljstvu i međusobnoj podršci? Može li se mračna strana djevojaštva prebroditi bez prihvaćanja vlastitih i tuđih „sjenovitih“ dijelova?
Dorotea: Za preživljavanje svijetlih i mračnih strana djevojaštva neophodno je prihvatiti prvenstveno svoje svijetle i sjenovite dijelove, a onda usput pronaći nekoga tko je dovoljno lud da uz svoje prihvati i tvoje dijelove te da se svako toliko možete naći „na tavanu“ i igrati se. Kad se sve oguli, ostaju dvije stvari: surova iskrenost, ma koliko bolna bila, i nepresušna podrška.
Dora: Na sasvim osobnoj razini, tekst predstave definitivno je nastao kao posveta ženskom prijateljstvu, ma koliko nesavršeno, komplicirano ili turbulentno ono ponekad bilo. Koliko god obožavanje lika Laure u predstavi ponekad moglo djelovati pretjerano, ono se ne temelji samo na projekciji kao tamnoj strani prijateljstva, već i na iskrenoj međusobnoj lojalnosti i ljubavi djevojaka. Mislim da je prekrasno moći za svoju najbolju prijateljicu reći: „Ona je kraljica mog svijeta.“ Postoji i trenutak kad lik Marine zamišlja da joj Laura govori: „Da se barem možeš vidjeti mojim očima, da barem možeš vidjeti koliko si divna.“ Važno je da inzistiramo na narativima koji nam pokazuju takvu vrstu ljubavi i podrške među ženama – jer ona nije samo proizvod mašte. Itekako je stvarna.
Anja: Jednako kao i sve mane, mračne strane i teška razdoblja, sve se može prebroditi ako smo si podrška i ako je ta podrška iskrena. I dalje je popularna fora: Žena je ženi vuk. Što je veći pritisak na djevojkama u ispunjavanju standarda ženstvenosti, to će one više tražiti krivca u „suparnici“, a ne u sucu. Najlakše se svi slojevi ogule kad prestanemo igrati tu igru u kojoj kao da postoji točan odgovor i kad uživamo u tome što se ne moramo uspoređivati s prijateljima, nego uživamo u tome što svatko ima svoj put te u svakoj prijateljici vidimo uzor za neku od osobina koju želimo razviti. S obzirom na to da je ovo i modni časopis — osuđivanje nekoga jer je „previše“ dama ili „previše“ sportska, ozbiljna ili vesela, pričljiva ili sramežljiva užasno je izvan mode. Ili podržavajmo ili gledajmo svoja posla.
Kristina: Na kraju ostaju dvije prijateljice koje su umorne, koje su prošle puno toga i koje napokon mogu priznati jedna drugoj koliko su si važne. Iskrena ranjivost i davanje priznanja jedne drugoj stane u naizgled banalan, jednostavan izraz poput: „Volim te i hvala ti što si bila tu.“
Ne mislim da predstava nudi jednostavno rješenje za „mračnu stranu djevojaštva“. Ne možemo izbrisati ono što smo proživjele niti postati neke savršene verzije sebe. Ali možemo prestati od sebe očekivati savršenstvo. Laura možda više nije fizički prisutna, ali njezina funkcija u njihovim životima nije nestala. A Lana i Marina napokon shvaćaju da mogu nastaviti jedna s drugom. Ne zato što su riješile sve svoje probleme, nego zato što više ne moraju kroz njih prolaziti same.
Fotografije: Domagoj Horak
Pogledajte i:
Dojmljive uloge i glumci: Koje su filmske izvedbe obilježile 2026. do sada? I što nas čeka u Veneciji
Fenomen zvan Tom Holland: Kako je bivši plesač postao jedini glumac koji je pokorio i Marvel i Christophera Nolana
